Darka Bilić: “Prekršitelji karantene bili su obilježeni užarenim žigom ili bi im se odsjeklo uho“

U teškim vremenima do šire javnosti dolaze informacije koje su u do sada uobičajenom ritmu života dopirale samo do zatvorenih krugova stručnjaka. U medijima glavne struje rijetko kada će se nešto izvan svetog trojstva žutilo – politika – sport uopće naći na naslovnicama. Sada, a da to nismo uopće tražili, odjednom vidljivo mjesto u medijskom prostoru zauzimaju oni koje zovemo stručnjacima.

Nesretni potres u Zagrebu omogućio je povjesničarima umjetnosti da se oglase na portalima, u novinama, na TV-u i na radiju o temi obnove Zagreba. Međutim povjesničarka umjetnosti Darka Bilić relevantna je govornica za jednu drugu temu o kojoj se posljednjih mjeseci jako puno piše. „Nisam niti slutila da bi lazareti kojima se intenzivno bavim posljednjih godina mogli biti u naslovima raznih članaka.“ Darka Bilić radi kao znanstvena suradnica u Centru „Cvito Fisković“ u Splitu koji djeluje kao podružnica zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti. Darka izučava arhitekturu ranog novog vijeka kao i kulturne razmjene između jadranske obale i osmanskog zaleđa u tom razdoblju.

Upoznale smo se 2018. godine na jednoj konferenciji u Rimu čije ime posve odgovara sadašnjoj situaciji. “Cities in crises: Emergency Measures in Architecture and Urbanism, 1400-1700“. Njezino tadašnje izlaganje odnosilo se na mjere kojima se kontrolirala kuga u ranom novom vijeku u Splitu i o ulozi splitskog lazareta u tim vremenima. Razgovarajući s ovom stručnjakinjom o povijesti, gradnji, sociološkoj podlozi i ekonomskom kontekstu lazareta na Jadranu vrlo brzo zaključujemo kako je ovaj povijesni diskurs na mnogim mjestima aktualan i suvremen bez obzira na vremenski jaz od nekoliko stoljeća koji nas od njega dijeli. Danas su lađe dubrovačkog lazareta mjesto održavanja različitih kulturno-umjetničkih događanja kao što su izložba Mirka Ilića, izložba starih i vrijednih knjiga iz kolekcije Pambianchi-Kramarić ili izložba Dubrovnik, a Scarred City.

Često se u posljednje vrijeme piše o karantenama u povijesnom kontekstu. New York Times i BBC pisali su o dubrovačkoj karanteni kao prvoj na svijetu. Koje su bolesti natjerale Dubrovčane na uvođenje karantene?

Za vrijeme pandemije kuge koja je harala sredinom 14. stoljeća, takozvane Crne smrti, postalo je sve očitije da je kuga zarazna bolest. Tada i tijekom idućih opetovanih pojava epidemija različiti gradovi počeli su uvoditi različite mjere s ciljem sprječavanja širenja bolesti i ublažavanja njezinih posljedica. U Milanu i još nekim talijanskim gradovima bolesni su prisilno udaljavani iz naseljenih mjesta što je stoljećima bila praksa s gubavcima. Putnicima koji su pristizali u Firencu iz krajeva u kojima je harala epidemija bio je zabranjen ulazak u grad. Istovremeno je lokalno stanovništvo bilo ograničeno u kretanja i to tako što su se formirali sanitarni kordoni koji su se sastojali od niza stražarskih mjesta kojima se kontroliralo kretanje stanovnika i sprječavalo ih se da ne šire bolest iz jednog teritorija u drugi. Ta nas situacija posve podsjeća na današnju.

Lučki gradovi, Messina i Genova – koja je bila među prvim pogođenim gradovima, zabranili su ulazak u luku i pristajanje brodovima koji su pristizali s Levanta, ili iz drugih mediteranskih luka koja su bila žarišta zaraze. Dubrovnik je želio slijediti ovaj primjer, međutim to bi u velikoj mjeri bilo paraliziralo njegove trgovačke aktivnosti koje su se sastojale od uvoza i izvoza trgovačke robe. Dubrovačka vlastela smatrala je da je bolje odmah podleći epidemiji, nego se odreći profita. Stoga su pametni dubrovački aristokrati-trgovci 1377. godine donijeli odluku, prvu takvu u svijetu, da se pristup brodovima koji dolaze iz okuženih područja treba zabraniti samo na ograničeno razdoblje. Implementiran je sustav prevencije širenja zaraze koji je tek donekle ometao trgovinu te ju nije potpuno prekinuo.

Gdje su se nalazile te karantene?

Lokacije određene za preventivnu izolaciju bile su u pravilu na granicama teritorija Dubrovačke Republike, udaljene od grada. Brodovi, kao i ljudi koji su dolazili kopnenim putem u Dubrovnik, izolirali su se na otocima Supetru, Mrkanu i Bobari, te u Cavtatu. Vrijeme izolacije bilo je oko trideset dana i u tom periodu putnici nisu smjeli imati kontakt s lokalnim stanovništvom. Tamo su za potrebe izolacije izgrađene jednostavne zgrade za prihvat putnika koje se nažalost nisu sačuvale. Od 1397. godine benediktinski samostan sv. Marije na otoku Mljetu počeo se koristiti za izolaciju putnika, a tijekom 16. stoljeća započela je izgradnja lazareta na Lokrumu, da bi početkom 17. stoljeća u predgrađu Dubrovnika, na Pločama bio izgrađen veliki, suvremeni kompleks lazareta koji je ostao u funkciji sve do 19. stoljeća, a danas se u njegovim lađama održavaju različita kulturno-umjetnička događanja.

Malo je poznato da je prvi dubrovački lazaret bio izgrađen na Lokrumu, a da današnji nije ni trebao biti građen tamo gdje je danas – na Pločama.

Dubrovački lazaret na Pločama najstariji je sačuvani lazaret na Jadranu i jedan od uopće rijetkih sačuvanih lazareta općenito od kojih su zadnji građeni još početkom 20. stoljeća. Strukture koje su služile za prihvat putnika na otocima Supetru, Mrkanu i Bobari slijedom prve odredbe o provođenju karantene donesene 1377. godine mogu se smatrati prvim lazaretom na svijetu, premda je naziv lazaret skrojen tek u idućem stoljeću kada se počeo koristiti za prvi venecijanski lazaret smješten u samostanu Santa Maria di Nazaret.

Taj lazaret osnovan 1423. godine smatra se prvom takvom strukturom. Nastao je iz potrebe da se okuženim bolesnicima pruži adekvatna njega na jednom mjestu, a i da se grad zaštiti od daljnjeg prijenosa bolesti izolacijom okuženih na otoku u laguni. S obzirom na razvijenu svijest o zaraznosti bolesti odustalo se od smještaja okuženih u postojećim bolnicama te su formirane i izgrađene zasebne strukture, lazareti ili bolnice za okužene.

Karantena je uvedena kao kompromis koji je u isto vrijeme štitio stanovništvo i omogućavao trgovinu.

Lazaret na Pločama, izgrađen tek nakon dugotrajnih rasprava o lokaciji za izgradnju novog lazareta, za razliku od lazareta na Dančama i lazareta na Lokrumu, izgrađen je kao sastavni dio trgovačke infrastrukture s ekonomskim ciljevima. Smješten je na kraju puta, takozvanog Dubrovačkog druma kojim se slijevala trgovačka roba iz unutrašnjosti Balkana u grad. Blizina gradske luke i carinarnice pridonosila je sigurnom i brzom funkcioniranju procesa izvoza i uvoza trgovačke robe kroz dubrovačku luku nakon što je ona bila dezinficirana u lazaretu.

I površina skladišnog prostora u lazaretu koja je služila za dezinfekciju trgovačke robe, a koja gotovo nadmašuje dostupan prostor za karantenu osoba, ukazuje na ovu funkcionalnu karakteristiku lazareta na Pločama. Ovakvi, “trgovački“ lazareti nicali su od sredine 16. stoljeća primarno u velikim lučkim gradovima Mediterana: Veneciji, Splitu, Anconi, Livornu, Genovi, Messini, Marseillesu itd.

Čini se da su dubrovački primjer uskoro počela slijediti brojna trgovačka središta?

Ideja o karantenskoj izolaciji širila se zapravo vrlo sporo. Ostali su gradovi s velikim zakašnjenjem slijedili primjer Dubrovnika. Ni Venecija tijekom epidemije 1377. godine, ni Marseille 1383. godine nisu primijenili karantenu.

Zanimljivo je da se prva karantenska mjera donesena 11. svibnja 1400. godine u Mletačkoj Republici, koja je od Dubrovnika preuzela primat u razvoju prevencije širenja epidemija, odnosila upravo na brod koji je pristigao iz Dubrovnika, a koji je optužen da donosi kugu. Ta odluka Senata kojom se brani pristajanje dubrovačkog broda ustvari je bio čin odmazde protiv Dubrovnika koji je ranije zabranio pristup mletačkim brodovima.

Postupno nakon osnutka tog prvog lazareta koji je imao primarno karitativnu funkciju počele su se osnivati i graditi iste takve strukture u nizu gradova sjeverne Italije, ponajprije u okolici Venecije i Milana.

Gdje su se još u Mletačkoj Dalmaciji podignuti lazareti?

Na području mletačke Dalmacije postojao je niz lazareta uz veće gradove na obali. Svi ti lazareti bili su izgrađeni s ciljem pospješivanja karantenske trgovine, dok su lazareti karitativnog tipa bili rijetki i tek skromne i privremene strukture koje se gradilo po potrebi nakon izbijanja epidemije.

U Splitu je krajem 16. stoljeća izgrađen veliki lazaret na inicijativu židovskog trgovca Daniela Rodrigueza. On je financirao izgradnju prvog dijela lazareta vlastitim novcem, što je meni do sada jedini poznati takav slučaj. Kasnije je Mletačka Republika preuzela vlasništvo nad lazaretom i povećala ga izgradnjom dodatnog skladišnog prostora, soba za smještaj putnika i trgovaca te prostorom za dezinfekciju robe, kao što su to bili bazeni sa slanom vodom u koju se umakala vuna, tekstil i druga trgovačka roba. Ovaj lazaret je ostao u funkciji sve do 1797. godine i donio je velike prihode Mletačkoj Republici. Bio je dio velikog trgovačkog puta koji je povezivao Veneciju s Istanbulom preko Sarajeva.

I u Šibeniku je izgrađen lazaret sredinom 16. stoljeća i to na poluotoku Mandalini. Tamo je već postojala gabela odnosno prodavaonica soli iz obližnjih solana koju su koristili osmanski podanici. Tu se u blizini nalazio i stan osmanskog emina koji je ubirao porez na prodaju soli od svojih sunarodnjaka.

U Zadru se lazaret nalazio na položaju izvan grada zvanom San Marco izgrađen tek u 18. stoljeću. Svi ovi lazareti bili su trgovačkog tipa. Za vrijeme epidemija pak u dalmatinskim gradovima građeni su na lokacijama izvan grada privremeni, drveni lazareti u kojima je ponekad bilo smješteno i do 200 bolesnika.

Izgleda da je broj dana koje je trebalo provesti u karanteni dobrano sputavao, odnosno usporavao trgovinu. Baš kao i danas.

Dubrovčani su prilikom donošenja prve odredbe o preventivnom izoliranju odredili da ono mora trajati 30 dana. Nešto kasnije su Mlečani povećali to vrijeme na 40 dana – stoga i naziv karantena od talijanske riječi quaranta, da bi u konačnici taj broj dana spao na šest dana nakon što se saznao uzrok zaraze. Činjenica je da se simptomi kuge manifestiraju već par dana od trenutka zaraze, a da se umire već nakon tri do šest dana. No, kako sve do kraja 19. stoljeća nije bio poznat uzročnik kuge, nije postojao ni adekvatan način borbe protiv zaraze.

Karantena nije nužno uvijek trajala 40 dana. Kao dio preventivnih mjera kojima se štitilo lokalno stanovništvo i ekonomska stabilnost svi putnici, trgovci i njihova roba trebali su proći karantenu. No, ako nisu dolazili iz krajeva u kojima je vladala epidemija, razdoblje njihove karantene moglo je biti skraćeno na deset, dvanaest ili četrnaest dana.

Karantena je zapravo mjera koja omogućava trgovinu i koja garantira djelomičnu ekonomsku stabilnost tijekom haranja epidemije. U onim slučajevima gdje se karantena nije prakticirala realizirala su se dva scenarija. U slučaju da se trgovačka aktivnost neometano nastavila provoditi dolazilo je do pomora velikog dijela stanovništva i kao posljedica toga do opće ekonomske propasti od koje su se gradovi i zemlje oporavljali tijekom idućih desetljeća. U slučaju potpunog prekida kretanja stanovništva i time prekida trgovine posljedice za zdravlje stanovništva bile su blaže, no svejedno je dolazilo do ozbiljnih ekonomskih posljedica.

Kako se uopće organizirala trgovina za vrijeme karantene?

Ako je sustav karantene bilo dobro organiziran, što je bio slučaj s uvozom i izvozom robe kroz splitsku luku, trgovina je mogla neometano teći i za vrijeme haranja epidemija. Naime, tijekom epidemije kuge koja je počela 1606. godine u Splitu, uz stotine mrtvih u gradu, promet robom kroz splitski lazaret koji se nalazio u samoj gradskoj luci uz gradske zidine se bez većih teškoća nastavio. Sustav dopreme trgovačke robe iz zaleđa, od granice s Osmanskim Carstvom do luke odvijao se u konvojima pod vojničkom pratnjom bez kontakta s lokalnim stanovništvom, a splitski lazaret u kojem su boravili trgovci u karanteni, skladištila se i dezinficirala roba te prekrcavala na brodove koji su je odvozili dalje u Veneciju, funkcionirao je neovisno od grada Splita.

Premda se nalazio uz same gradske zidine, splitski lazaret je bio grad unutar grada te je mogao funkcionirati neovisno o obližnjem gradu. Lazaret je bio administrativno neovisan o splitskom knezu. Sama struktura bila je visokim zidovima bez otvora ograđena od okolnog prostora, a komunikacija unutar njega je bila strogo regulirana odvajajući takozvani “čisti“ dio od “nečistog“.

Lazaret je imao zasebni izvor vode, a osoblje lazareta živjelo je unutar njegovih zidina, imao je uskladištene namirnice za prehranu trgovaca i zaprežnih životinja te zasebne ceste koje su vodile do njega. Tako efikasnom organizacijom karantenske trgovine Mletačka Republika je pored tragedije koja je pogodila lokalno stanovništvo, uspjela održati otvorene lance opskrbe i nastavila akumulirati profit ubirući porez od trgovine.

Je li se karantena mogla nekako izbjeći?

Nitko od putnika nije bio pošteđen mjera karantene. Tri dubrovačka poklisara koji su u drugoj polovici 17. stoljeća proveli u istanbulskom zatvoru gotovo godinu i pol dana, nakon puta kući koji je trajao još mjesec dana morali su odmah nakon povratka ravno u lazaret u karantenu prije nego što su smjeli otići svojim kućama.

Iako su svi putnici trebali proći karantenu, nisu je svi provodili u lazaretu. Na primjer, Dubrovačka Republika je promućurno za istaknute putnike koji su prelazili preko njezinog teritorija osigurala zaseban, ugodniji smještaj. Tako je francuski ambasador na putu prema Istanbulu u drugoj polovici 16. stoljeća odležao karantenu u prekrasnoj, prostranoj i sigurnoj palači u Gružu koja je bila okružena voćnjakom u kojem se mogao prošetati tijekom karantene.

Ista pravila obavezne karantene za sve putnike vrijedila su i za teritorij Mletačke Republike. Tako je ostalo zabilježeno u prvoj polovici 18. stoljeća da je vrhovni zapovjednik mletačke vojske Johann Matthias von der Schulenburg vraćajući se s Krfa u Veneciju zamolio Senat da mu odobri da izdrži karantenu u venecijanskom lazaretu umjesto u splitskom.

Osim što su se ljudi stavljali u karantenu i određena roba koju su prevozile karavane iz unutrašnjosti ili ona koja je pristizala u dubrovačku luku bila je stavljena pod posebne mjere. Francuski diplomat Philippe de La Canaye du Fresne u svom opisu Dubrovnika i Dubrovčana ističe kako su Dubrovčani jako puno trošili na sanitarne mjere. Može li se povući paralela s nekim današnjim mjerama?

Zaustavivši se u Dubrovniku od 1. studenoga do 14. siječnja 1573. na svom putu iz Venecije prema Istanbulu, francuski diplomat Philippe de La Canaye du Fresne u svom opisu Dubrovnika i Dubrovčana ističe njihovu vještinu da iskoriste političke prilike u svoju ekonomsku korist, pogotovo u vrijeme mletačko-turskih ratova kada se sva trgovina prema Europi slijevala preko dubrovačke luke. No, odmah zatim ističe kako Dubrovčani s druge strane troše mnogo novca za sanitarne mjere i prisiljavaju sve karavane da se zaustave u lazaretu izvan grada.

Uvođenjem karantene stari su se Dubrovčani nastojali obraniti od zaraznih bolesti, ali su time ujedno uvelike pomogli svojoj trgovini. Budući da je sva roba koja je prolazila kroz Dubrovnik morala proći kroz karantenu odnosno morala se dezinficirati u lazaretu tadašnjim metodama fumigacije (dimljenja), zračenja, uranjanja u slanu vodu, garancija tog postupka je u ondašnjim prilikama za trgovačko poslovanje bila veoma značajna.

Naša karantena je zasigurno puno uzbudljivija od one prvotne. Mi smo u svojim domovima, uz internet i s mnoštvom sadržaja koji se može konzumirati na najrazličitije načine. Znamo li išta o tome kako su vrijeme provodili ljudi u karanteni u prethodnim stoljećima?

Mjere koje su se provodile u Milanu tijekom 14. stoljeća u cilju suzbijanja zaraze bile su izrazito okrutne te su u literaturi okarakterizirane kao drakonske. Bolesne se proganjalo iz grada, i njihove kuće se palilo. Novčane kazne za one koji nisu poštovali izolaciju bile su visoke, a u nekim slučajevima su prekršitelji karantene bili obilježeni užarenim žigom ili bi im se odsjeklo uho. Postoje podaci da je u Splitu nakon epidemije koja je harala 1526. godine zapaljeno stotine kuća, kao i u Korčuli.

U nekim prilikama otvori kuća u kojima su identificirani okuženi bili su zazidani zajedno s bolesnicima, njihovom rodbinom i svima koji su bili u kontaktu s bolesnicima.

Važno je spomenuti da se praksa karantene u lazaretu provodila isključivo u velikim lukama zapadnog Mediterana. U lukama Osmanskog Carstva i Engleskoj karantena se počela provoditi tek krajem 18. i početkom 19. stoljeća, stoga su putnici koji su dolazili s istoka bili užasnuti tom, za njih barbarskom metodom kojom je nevinim ljudima ograničeno kretanje i sloboda na tako dugi period vremena.

Armenski hodočasnik Simon koji je početkom 17. stoljeća putovao u Rim našao se tako iznenada zatočen u lazaretu u Splitu bez ikakvog objašnjenja. Ne poznavajući lokalni jezik ostao je u potpunosti šokiran ovom praksom na koju ga nitko nije upozorio niti je objasnio. Proveo je četrdeset dana zatvoren u prljavoj i mračnoj ćeliji plaćajući vlastitim novcem obroke. Za to je vrijeme napisao podužu pjesmu kojom je opisao svoje muke i usporedio svoje iskustvo s boravkom u paklu.

Tijekom epidemije kuge u Veneciji 1576. godine u novom lazaretu bili su smješteni stanovnici za koje se sumnjalo da su bili u kontaktu sa zaraženima. No, kako su u lazaretu kapaciteti bili brzo popunjeni, uokolo otoka na kojem je bio izgrađen lazaret na period od 22 dana je karantenu održavalo otprilike deset tisuća ljudi na tri tisuće usidrenih brodova. Ujutro je dopremana hrana izoliranima koji su morali plaćati vlastitim novcem svaki obrok. Tijekom dana dolazilo je i do 50 novih brodica s novim izoliranima koji su dočekani općim pljeskom i pozdravima. U sumrak su svi naglas molili litanije ili čitali psalme, a nakon što je pao mrak više se nije čuo ni jedan glas tako da se činilo kao da nema žive duše uokolo. Usporedivši uvjete i okolnosti karantene u prošlosti i našu trenutnu situaciju mislim da moramo biti poprilično sretni da živimo u 21. stoljeću.