Landfall: Sanjarenja o prošlim životima i gubitcima uronjena u dokoličarski apsurd svakodnevice

Zaključiti da ”Landfall” predstavlja krunu duge i neobične karijere Laurie Anderson, bilo bi nepošteno prema svim posebnostima i skretanjima koja su je tijekom godina sačinjavala. S druge strane, riječ je o vrlo osobnome projektu koji predstavlja svojevrsnu emocionalnu inventuru života i rada.

Pomalo paradoksalno u pitanju je album snimljen u suradnji s Kronos Quartetom, legendarnim izvođačima i interpretatorima koji su posljednjih četrdesetak godina popularizirali svijet moderne kompozicije te kao takav predstavlja posve intimno i usamljeničko iskustvo. Album je nastao na temelju niza živih izvedbi koje su ti vrlo prirodni partneri upriličili nakon uragana Sandy koji je u listopadu 2012. pogodio New York, pa i dom Laurie Anderson.

Slično prethodniku ”Heart of a Dog” (2015), soundtracku istoimenog filma koji tematizira njezin odnos s umrlim kućnim ljubimcem, terijerkom Lolabelle, i taj uradak u relativno uskoj pa čak i banalnoj osnovnoj temi problematizira niz drugih stvari. Neke od njih, poput smrti supruga Loua Reeda, nikad nisu eksplicitno izrečene, ali su itekako prisutne u melankoličnom tonu kompozicija. Anderson je i nedavno objavljenu autobiografiju naslovila ”All The Things I Lost In The Flood”, no ovdje je osjećaj gubitka iscrtan daleko širom emocionalnom i intelektualnom paletom, nego što se to daje naslutiti iz korištenja pojma ”stvari”. Čak i kad spominje imovinu poput stare glazbene opreme i rekvizita za nastupe, kao u izvrsnoj ”Everything is Floating”, čini to više u kontekstu nostalgije i emotivne vrijednosti, negoli materijalne štete.

Gubitak kao središnja tema ”Landfalla” zapravo je podjednako osoban i univerzalan. Vrlo je osoban u načinu pogađanja, a univerzalan jer ipak pogađa svakog u nekom trenutku života. Na površini je ”Landfall” elegija za suvremenu civilizaciju, ali za razliku od mnogih umjetničkih djela u posljednjih nekoliko desetljeća čija se ekološki osviještena propovijed unosi konzumentu u lice, Anderson tu komunicira metaforičnim porukama, ali i uronjenim u dokoličarski apsurd svakodnevice. U devetominutnoj ”Nothing Left but Their Names”, svojevrsnom distopijskom negativu slučajnog hita ”Oh Superman” iz 1981., njezin izmijenjeni, digitalnim prerađivanjem produbljen glas poručuje slušatelju kako je 99,9 % vrsta koje su ikad živjele na ovome planetu izumrlo. Malo kasnije taj isti, gotovo crnohumorno distanciran glas nudi začudnu utjehu. ”Volim zvijezde jer ih ne možemo povrijediti. Ne možemo ih spaliti, otopiti, poplaviti, raznijeti ili izvrnuti. No možemo posegnuti za njima”, govori slušatelju robotizirana verzija Laurie Anderson nalazeći utjehu u jednoj od rijetkih pojava koje ljudska ruka ne može uništiti.

Taj sanjarski moment jednako je bitan dio narativa koliko i osjećaj gubitka koji progoni ostvarenje. Tako se negdje pri kraju albuma nalazi i zaključak kako je sve ”prelijepo, magično, katastrofično”. Uporabom ”close mikinga”, tehnike postavljanja mikrofona što bliže izvoru zvuka, Anderson i Kronos Quartet dobivaju na intimnosti koja te kompozicije na pola puta između postminimalističke tradicije i filmske funkcionalnosti odvodi u zasebni svijet. Nošen pripovijedanjem podjednako sastavljenim od varljivo informativnih voiceovera i nesvakidašnje sugestivnosti zvučne slike, ”Landfall” ne samo da s lakoćom preskače ionako sve slabije vidljivu granicu između organskog i elektroničkog, nego briše i razlike između dokumentarizma i apstrakcije, autobiografske ispovijesti i pukog izvještavanja, snolikih buncanja i jasno strukturiranih priča.

Stopivši sve te elemente u jedno, Anderson i Kronos Quartet u sedamdesetak minuta strpljivo grade vlastiti svijet, ipak ukorijenjen u stvarnosti. Efemerno i bitno se sudaraju kad se to najmanje očekuje, u proizvoljnim omjerima, ocrtavajući svakodnevicu onakvom kakva jest – prolazna, nepredvidljiva, u jednom trenutku dosadna, a u drugom uzbudljiva.

Pripovijedajući o jednom naizgled nebitnom iskustvu, Laurie Anderson je namjerno sabila život u malu jedinicu vremena i time stvorila avangardnog rođaka Bowiejeva ”Blackstara”. Baš kao taj album, i ”Landfall” je u svojoj biti album o prolasku vremena i proživljenim životima. Njegovi česti trenutci tišine i praznog prostora simboli su života kao nepreglednog hodnika. Uporaba ambijentalnih zvukova poput poplave ili helikoptera jasan je signal da je svaki san rezultat realnog i proživljenog. Kad Anderson u ”Dreams” ispriča apsurdnu anegdotu o čovjeku koji je toliko precizno ozvučen da se morao svući u studiju kako bi odsvirao dionice bez dodatnih šumova, ona govori o sebi, životu posvećenom istraživanju onog što je u glavi i onom što iz nje proizlazi.

Takvim su osebujnim, zahtjevnim, ali i iznimno pristupačnim ostvarenjem Laurie Anderson i Kronos Quartet vjerno zabilježili misaoni proces, koliko god je to moguće bez doslovnog amplificiranja misli. Taj proces pritom nije ogolio izvođače. On im je, upravo suprotno, podario novi sloj mističnosti koji jednako skriva i otkriva realnost, istodobno katastrofalnu i prelijepu, magičnu i sasvim običnu. Naposljetku, ”Landfall” nije album o jednom uraganu i njegovim posljedicama, nego o jednom planetu, njegovim zakonitostima te njegovim neobjašnjivim hirovitostima.

Karlo Rafaneli  

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More