Laszlo Krasznahorkai ili Konzumove knjige za 19,90 kuna?

sotonski tangoPolutama pozornice ZKM-a. Petar Milat, blago povijenih ramena, namješta mikrofone.

Na pozornici su tri fotelje, odnosno četiri. Na jednu od njih sjeda Zoran Roško. I još neka žena isto dolazi sjesti na pozornicu. To je Viktorija Šantić, prevoditeljica s mađarskog. Rasvjeta se dodatno prigušuje. Ako je još malo priguše, nastat će potpuna tama, kao kad na grob polože kamenu ploču. Sa stražnjeg ulaza na pozornicu iskoračuje postariji čovjek sijede brade. Na tjemenu je posve ćelav, a sa strane ima puštene poduže, sijede lasi, ravne. Nosi poludjedovski sako iz čijeg desnog džepa strše novine, vjerojatno jučerašnji broj. To je mađarski pisac Laszlo Krasznahorkai. Na a i o u njegovu imenu trebao bih mu staviti one gore polukvačice, ali ne da mi ih se sad tražit po tipkovnici, možda ih moj kompjutor i ne posjeduje.

Krasznahorkai u prvi trenutak ne sjeda na fotelju. Stoji pored Petra Milata. Tako stojećki tihim glasom pozdravlja i publiku. Onda ipak sjeda u fotelju. Tihi žamor, nakašljavanje. Sad će početi. Zoran Roško na tečnom engleskom postavlja prvo pitanje. O Laszlovoj suradnji s redateljem Belom Tarrom. Neću ga u tekstu više nazivati Krasznahorkai jer se iskilavim svaki put dok to islovkam. Zvat ću ga po narodski, Laszlo. I to bez kvačica nad a i o. Dakle, Laszlo na prvo Roškovo pitanje o suradnji s Belom Tarom odgovara na materinjem mađarskom, a predvoditeljica Viktorija simultano njegove riječi publici prevodi na hrvatski.

– Nije mi teško prihvatit da me svi gledaju kao scenarista Bela Tarra, koji još usput nešto piskara. Na početku nisam htio Taru dati da snima film Sotonski tango po mojoj knjizi. Tarr je živio u centru grada, slušao Dejvid Bouvija. Činilo mi se da on takav nije u stanju snimiti film o bijedi siromašnih. A ja tu bijedu siromašnih nisam htio iskoristiti za film. Ali Bela Tarr je inzistirao da ipak snimi taj film. Znao mi je kroz prozor upasti u stan i nagovarati me. A nije baš ugodno kad ti mrtav pijan ležiš na podu, a netko ti upadne kroz prozor. Molio me da pogledam njegove filmove, do tada ih je oko tri snimio, i neka onda odlučim hoću li mu ipak dati da snima Sotonski tango. Pogledao sam ih. Jako su mi se svidjeli, shvatio sam da su genijalni. Nije me više smetalo što sam ušao u njegovu Dejvid Bouvi atmosferu. Tara su u to vrijeme mađarske kolege teško prihvaćale, previše je odskakao.

Tu se se Laszlo kratko nakašljao. Zagladio je sijedi pramen kose za uho, pa nastavio:

– Zavolio sam Tarra usred naše suradnje na filmu. Suradnja se razvijala tako što su Tarra sve više i više obuzimale moje škrabotine. Nakon našeg susreta on više nije htio snimati filmove ni po čijim drugim knjigama. Bela je u mojim tekstovima pokušavao naći i filozofsku pozadinu. Više je imao potrebu razumjeti mene, prodrijeti u moje misli, nego slijepo se držati mog scenarija. Stalno mi je dolazio da snimamo nove i nove filmove. Mene je to počelo ogorčavati, jer film je užasno zamorna stvar. Uvijek uslijede histerije, drame, gorčina, urušavanja, nedostatak financija. No na kraju bi se iz takve mučne atmosfere stvorio film. I tako su nam u pravljenju tih filmova protekli životi. Oboje smo postali drhtavi starci. Tarr je odselio iz Mađarske, rijetko se viđamo.

Laszlo je rekao ili možda čak istaknuo da i on baš nije više često u Mađarskoj. Živi na relaciji Berlin-New York.

– Mogu živjeti u dva vrlo različita miljea: u prirodi bez ljudi ili u jako velikim gradovima. Dom u uobičajenom smislu riječi za mene više ne postoji. U ovim mojim posljednjim, drhtavim godinama sve teže podnosim mjesto u kojem se nalazim, stalno čekam kad ću otputovati.

Zatim ga je Petar Milat pitao o dugim rečenicama u njegovoj prozi. Na što je Laszlo, uz početno zbrkano filozofiranje koje nisam suvislo uspio zabilježit u svoj novinarski notes, odvratio:

– Kratke rečenice postale su maltene kanon u suvremenoj svjetskoj prozi. Ali kad čovjek želi biti sugestivan i kad želi da ga ljudi razumiju, nikad se ne smije izražavat u kratkim rečenicama. Junaci mojih romana ne upotrebljavaju kratke rečenice. Zapravo, knjigu treba napisati samo ako je jako bitna i ako baš takva knjiga nedostaje u svijetu. Nije važno je li pisana dugim ili kratkim rečenicama. Postoje samo jako dobri, dobri i loši pisci. Kafka je pisao kratke rečenice, Proust duge. Oboje su izvrsni. Najbitnije je da rečenice budu jasne, muzikalne, njihov ritam mora biti bez greške.

Nakon što je na kraju rekao kako su mu prevoditelji njegovih romana jako važni, Laszlo je krenuo čitati svoju prozu na mađarskom. Moj redakcijski kolega me na to skoro pa histerično počeo vući da izađemo van. Nisam se uopće snašao, a već sam preskakao noge ljudi što su zajedno s nama sjedili u redu. Neugodna situacija. Kao da napuštaš kazališnu predstavu usred premijere.

Ispred ZKM-a, gdje nas je s velikog plakata promatrao psihotičan pogled Svirčeve omiljene glumice Jadranke Đokić, pitao sam ga zašto nismo ostali do kraja.

– Di ću ga slušat kako čita na mađarskom. Dosta mi je bilo i ovo.

– Mene baš nadahnuo. Ponovo vjerujem u pisanje, u to da se treba truditi oko pisanja i pisati baš samo bitne knjige za koje osjećaš da ih nitko drugi osim tebe ne može napisati, kakve sam želiš čitati…

– Ti moroni koji seru da treba pisat samo bitne knjige, uvijek nekako podrazumijevaju da ih baš oni pišu – grubo će Svirac.

– Nije ti se svidio Laszlo?

– Zašto bi mi se trebala svidjet neka stara spisateljska podrtina? Pitaš me ko da se radi o nekoj ženskoj. Tip je sretan da mu se napokon posrećilo da može živjet na relaciji New York-Berlin. Uhvatio je bingo. Njegovi vršnjaci već su pod ledinom ili pripremaju kovčege za Domove za starije i nemoćne. On se izvukao, piscima se nekad i posreći, ali samo uz uvjet da nisu iz Hrvatske. Jesi ga vidio kakve je limunade prodavao kad su ga pitali o prijevodu njegovih knjiga? Ovu našu prevoditeljicu Šantić proglasio je maltene Kunderom… Proglasit će je i Danteom, samo neka revno prevodi njegove knjige. I jadno mi je kako je svoje pisanje nazivao stalno škrabotinama, kao jako je skroman, a vidiš da mu taština izbija na bradu. Kako se samo posro po Tarru. Kao, ovaj mu je noću upadao kroz prozor kao kakvoj djevi, samo da bi mu on, Laszlo, dopustio da po njegovoj knjizi snima film. Nema ništa odvratnije od ostarijelog pisca. Blizu su groba, pa se taština razmaše kao poluubijena patka u lovačkoj vreći. I onda još te njegove duge rečenice… Kao u pjesmi Dječaka: „One vole duge rečenice, ko Ljubav u doba kolere, dodaj mi još kokosa…“

– Ja ću si sutra odmah u knjižnici posudit njegov roman „Rat i rat“.

– Meni ga je nudio doktor Močinić, ali radije čitam ona đank sranja iz Konzuma za dvadeset kuna. Nemam, to znaš, doma struju.  Kad navečer čitam u krevetu, štivo osvjetljavam mobitelom. Želim da me to što čitam pod takvim uvjetima prodrma, da radnja teče brzo, da ima pucnjave, borbe za pravdu i dosta erotike. Da mi krv bar malo uzavre.

– Postao si totalni nihilist.

– Na taj si način odi s Laszlom razgovarat, eno ti ga, vjerojatno još uvijek tamo u ZKM čita svoju prozu na ritmičnom, muzikalnom mađarskom, otpovrnuo je Svirac prezrivo.

Željko Špoljar

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...