Larisa Lipovac Navojec: “Za Talu su nam uvijek govorili – joj, te dvije neće dugo izdržati”

Puno je toga stalo u dvadeset godina Tale, a s njezinom osnivačicom Larisom Lipovac Navojec prisjećamo se uspona, padova i svega onog što ih je dovelo do statusa jednog od najznačajnijih plesnih centara u regiji.

Kako sve prijatelje, sadašnje i bivše suradnike te mnogobrojne polaznike staviti u jednu epidemiološki prihvatljivu proslavu? Tim se izazovnim poslom ovih dana bave Larisa Lipovac Navojec i Tamara Curić, plesačice s bogatim inozemnim iskustvom koje su prije točno dvadeset godina, u želji da na usnuloj poslijeratnoj domaćoj sceni naprave neke pomake, osnovale Plesni centar Tala i festival Platforma HR te svojim predanim radom i razmišljanjem izvan plesnih, umjetničkih, organizacijskih i birokratskih okvira itekako zadužile domaću plesnu scenu.

Brojke, zapravo, govore dovoljno – u dvadeset godina plesnog centra stalo je 26 profesionalnih produkcija i 13 produkcija s mladima, kroz njihove dvorane prošle su stotine, možda i tisuće mladih plesača, surađivale su s eminentnim umjetnicima svih profila i načina izražavanja, a njihov festival Platforma HR predstavio je stranim selektorima više od 280 domaćih produkcija kroz čije su selekcije mnogi hrvatski umjetnici realizirali svoje buduće suradnje.

Otvorenost prema svim stilovima i plesnim profilima donijela im je, priča nam Larisa Lipovac Navojec u velikom intervjuu, pregršt predivnih, nezaboravnih trenutaka i suradnji, ali je za sobom, naravno, vukla i neke manje lijepe komentare, osude i krive poglede. Oni drukčiji uvijek nekome smetaju – u slučaju Tale, to je najčešće bila povezanost s estradom, filmom, kazalištem… Ipak, “drčnost” (kako to ona naziva) i jasna vizija, doduše, uz puno osobnog propitkivanja, dovele su ih do velikog jubileja i hvalevrijednih rezultata kojima se njihovi projekti mogu pohvaliti.

Upravo jedna od njihovih najvećih uspješnica, “Muškarci u suknjama, a žene – isto?!”, poslužit će za obilježavanje dvadeset godina rada, ali u novoj, remiksiranoj verziji. Riječ je o predstavi koja tematizira seksualnosti, ravnopravnost spolova i kulturne paradokse, a koju je ansambl Tale premijerno izveo prije petnaest godina. Komadu se vraćaju u novom izdanju, postavljajući ista pitanja uz uključivanje mladih snaga, od izvedbe, preko kostima do glazbe. Premijera će se, uz prigodnu izložbu i poneko iznenađenje, održati 30. listopada u Hali V Tehničkog muzeja u Zagrebu, a krajem studenog javnosti će biti predstavljen i dokumentarni film “TALA /za-jedno/”.

Ovih dana Larisa je, dakle, okružena uspomenama, brojkama, uspjesima, imenima, ali i – različitim emocijama. Uz sve te nagrade i pljesak, provlači se, priznaje, i čudan osjećaj tuge, prvenstveno zbog činjenice da se odnos prema nezavisnim umjetnicima, plesu i kulturi općenito u svim ovim godinama nije previše promijenio. Borba i dalje traje, ali u svemu tome postoji i olakotna okolnost – upravo u borbi najbolje i funkcionira.

Došlo je vrijeme za obilježavanje velikog jubileja Tale, plesnog centra koji je u svim ovim uvjetima i neuvjetima opstao puna dva desetljeća. Kakav je osjećaj?
Osjećaji su pomiješani! Kad razmišljam o početku, sjetim se velike mladosti, entuzijazma, volje, neustrašivosti. Na tom početku sam jako malo znala o tome što me čeka. Možda i bolje, jer se ne bih usudila pokretati stvari… Danas pomislim – wow, to je bilo jako hrabro! Sad, nakon dva desetljeća, s 43 godine, kad sam realizirala puno zacrtanih stvari i projekata, nažalost moram reći da mi je velika šteta kad gledam plesnu scenu, izvedbenu scenu, scenu u globalu, umjetničku struku. Imamo jako puno talentiranih i sposobnih ljudi, a rade na gerilski način. Nezavisna scena se snalazi na sve moguće načine, postaješ multipraktik koji upogonjuje sve – moraš biti izvođač, kreativac, redatelj, dramaturg, kritičar sam sebi, organizator i producent… Na kraju naučiš i pisati aplikacije za te iste projekte da bi dobio neka sredstva. Sve je to umjetnicima malo neprirodno, ali svejedno napraviš. Bude mi žao što je sustav, koji bi sve to trebao podržavati, zapravo puno tromiji od nas samih i ljudi se u nekom trenutku izmore jer iscrpe sav svoj entuzijazam. Dakle, kad se sjetim početaka, obuzmu me sreća, hrabrost i uzbuđenje, ali sad, nakon dvadeset godina, zbog puno stvari koje smo morali pokrenuti dođe mi čak i nekakva tuga jer znam koliko se ljudi troše.

Larisa Lipovac Navojec i Tamara Curić slave veliki jubilej plesnog centra Tala, ali i festivala Platforma HR (Foto: Tomislav Sporiš)

Zamolila sam prijatelje, kolege i sve plesače koji su u ovih dvadeset godina plesali u Tali da naprave jednominutne video čestitke, pomoglo mi je to za analizu, jer se puno stvari zaboravi. Mogu reći da mi je to napunilo srce, različiti ljudi različitih struktura koji su prošli kroz Talu, tu dvoranu, taj plesni centar koji smo napravile same (Grad nam nije dodijelio prostor, od početka smo u privatnom najmu). Uvijek smo davali prostor drugima, prihvaćali različite plesne stilove, različite ljude… Htjele smo napraviti otvoreni plesni centar i to je ono po čemu smo posebni u čitavoj regiji, imamo mjesto na kojem se kombiniraju umjetnost i komercijala, mjesto na koje je svatko dobro došao, od amatera do profesionalnih plesača… Realizirala sam svoje početne snove i mislim da se s ovim znanjem to ne bih ponovno usudila.

Dakle, sebe si izmučila, druge si usrećila?
Pa da, mi kao plesači imamo taj sado-mazo odnos, jer se bavimo tijelom i fizički se iscrpljujemo, ali istovremeno pokušavamo što duže ostati na sceni, jer nakon izvođačkog iskustva koje se teško napušta nemaju svi predispoziciju biti koreografi, pedagozi… To je ta rubnost – tijelo te svaki dan boli, od dlake na glavi do palca na nozi, dobiješ i neke povrede, ali nastavljaš.

Koje bi razdoblje u ovih dvadeset godina Tale nazvala najturbulentnijim, najtežim?
Bilo je to 2010. godine kad sam rodila dijete. U desetoj godini našeg festivala Platforma HR gradske strukture su srezale budžet za 25 posto. Sad kad govorim o budžetima, nekome bi to bilo smiješno, ali nama su to značajni iznosi i mi za male novce realiziramo jako puno. Oni koji odlučuju o tim stvarima to znaju i misle “ma budu se oni nekako snašli”. Tada smo se svi s nezavisne scene našli u Booksi i razmišljali o tome što da napravimo, jer dotad smo već apelirali na Ministarstvo, performirali, dijelili kruh na Dolcu, svašta smo radili. Postali smo aktivisti, a nitko nas ne kuži, što da radimo? Tada sam predložila da nitko ne potpiše ugovor i da u Zagrebu nema kulture. Čak i oni radikalniji nisu htjeli na to pristati i tu sam se razočarala, nije mi bilo jasno zašto, ako želimo biti vidljivi, to ne napravimo zajednički. Tamara i ja smo od početka zajedno u priči i uvijek su nam govorili “joj, te dvije neće dugo izdržati” jer smo različite. Ciljevi su nam isti, ali smo inače potpuno različite. Meni je kao čovjeku i umjetniku suradnja jako važna i rastuži me kad netko nije za suradnju, kad me odbaci…

Kako ste preživjeli to razdoblje?
Teško, ali spasilo nas je to što smo uvijek bili samoodrživi, jer smo za razliku od drugih umjetničkih organizacija uvijek imale plesni centar i 300 do 400 članova koji dolaze na našu edukaciju. Ti novci su nam omogućili samoodrživost, to smo investirali u kulturne projekte, plaćali najam, hladni pogon, jer nismo na plaćama, samostalni smo umjetnici i sve je trebalo tako upogoniti. Bilo je teško, ali zahvaljujući našim polaznicima, ali i drugim stvarima (trinaest godina smo, recimo, u europskim projektima) smo uspjeli izdržati.

Larisa je svojedobno ušla u hrvatsku enciklopediju sporta kao prva ritmičarka koja je predstavljala Hrvatsku na Svjetskom i Europskom prvenstvu (Foto: Tomislav Sporiš)

S obzirom na tešku situaciju koja je uvijek vladala domaćom nezavisnom scenom i činjenicu da si proputovala svijet i vani ostvarila značajne uspjehe, zašto si se uvijek vraćala u Talu i u Hrvatsku?
Jer sam Hrvatica, hahaha! Bavila sam se sportom i u njemu provela dobar dio života, 14 godina sam bila u dvorani i sportaš sam u srcu. Ako je netko dobar, ja ću biti bolja. Ako je nešto nemoguće, ja ću to realizirati. Kad sam završila četverogodišnju plesnu akademiju u New Yorku, osjetila sam da ne želim biti vječni stranac, vječni kekec i hodati od audicije do audicije. Dokazala sam se, bila sam na najboljoj audiciji na svijetu na kojoj nitko nije prošao, radila sam projekte koje nitko nije radio, realizirala sam neke stvari vrlo brzo, ali sam osjetila da u Hrvatskoj treba napraviti promjenu. Tu se treba pozabaviti s tim, moguće je, imamo potencijal, dobre ljude, može se, zato sam se vratila. Osim toga, nakon puno putovanja i života u inozemstvu, došla sam do spoznaje da mi ovdje ipak ugodno živimo, tu je krug prijatelja, poznati ljudi, obitelj koja te podržava, tu svi imaju aute, fino papaju… Živimo iznad naših mogućnosti, ali lijepo živimo. U inozemstvu zna biti tužno, ali imam i drukčije iskustvo – nakon pet godina provedenih u Berlinu, shvatila sam da je to grad u kojem bih mogla živjeti. Ipak, u Zagrebu je naš plesni centar i tu sam odlučila raditi.

Kad si u pokretanju Tale ili njezinom podizanju spoznala – to je to, uspjela sam u nekom svom naumu?
Nikad! Osjećam da još uvijek ima puno toga za napraviti, za postići. Možda je to neka osobna stvar, nikad nisam zadovoljna. Ipak, mogu reći da nisam nikog pregazila u životu, nisam nikome ostala dužna, uvijek sam ljude gurala i u tome je ljepota toga svega. Recimo, u ovim rođendanskim videima ljudi često spominju riječi “suradnja” i “podrška”, to je zapravo naša snaga. Tamara i ja smo davno shvatile da će, ako ljude podržimo na nekom nivou, i nama biti bolje. To je neka razmjena.

Baš mi je taj podatak u bogatom životopisu Tale zapeo za oko – oduvijek ste imale otvorene audicije, a to je na našoj sceni prava rijetkost. Zar ne bi otvorena audicija, pokušaj skupljanja najšireg kruga talenata, trebalo biti nešto normalno i uobičajeno? Zašto svi rade tako… Kumovski?
Nažalost, to je i danas slučaj. Trenutno radim na petoj godini glume na ADU s Krešimirom Dolenčićem i ti mladi glumci nemaju gdje otići na audicije. Dakle, nije se ništa promijenilo. Prije dvadeset godina, kad smo kretale, postojala su samo dva ansambla, Zagrebački plesni ansambl i Studio za suvremeni ples. Tamo se nije dolazilo putem otvorenih audicija. Nakon srednje škole suvremenog plesa Ane Maletić oni bi uzeli nekoliko ljudi, nije bilo otvorene audicije. Plesne predstave, kazališni ansambli, filmske ekipe, nitko ne otvara audicije.

“Ljudi ubijaju svoja tijela, satima plešu u hladnim prostorima, na betonu, bez uvjeta i tako godinama…. To bih promijenila!” (Foto: Instagram)

Krajem prošle godine sam surađivala s Ninom Badrić na njezinu koncertu u Areni, bilo je 250 plesača na audiciji, ljudi su željni. Nekome je trening, nekome je lova… Kao netko tko je plesno odrastao u Americi, moram reći da sam svaki svoj posao dobila putem audicije i svaki studij sam tako upisala. To je vani normalna stvar. Mi smo na akademiji u New Yorku, primjerice, imali predmet koji se bavi isključivo portfolijom, prezentacijom, kako se namjestiti, kako trebaju izgledati fotografije za castinge, što treba pisati… Stavili su nas u urede, uđeš u produkciju, naučiš raditi u propagandi, prodavati predstave. Kod nas nema javne audicije jer nema ni sustava koji bi to podržao. Sve je nekako balkanski napravljeno, još uvijek je po kumu, po bratu, ne samo u našem poslu nego u svim djelatnostima, pa se pretapa i u kulturu. Što je dobro i tko određuje kriterije? O tome bi se trebalo porazgovarati.

Što se tiče kriterija, ti si ih u nekom javnom diskursu svih ovih godina itekako mijenjala, savijala. Osim što u suvremenom plesu kombiniraš i na tome gradiš svoj pečat, već godinama surađuješ s estradnom scenom, prema kojoj neki iz tvog “osnovnog faha” imaju, najblaže rečeno, odmak.
To je maćehinski odnos! Dugo godina smo Tamara i ja muku mučile, otvorile smo plesni centar prema svim tehnikama i stilovima. U New Yorku sam jednako ozbiljno morala pristupiti klasičnom baletu, hortonu, jazzu, stepu, hop-hopu… Paleta! Kad sam došla u Hrvatsku, u tu poslijeratnu stagnaciju, pokazalo se da sve što je meni talent ili vještina zapravo ugrožava nekog drugog. Bila sam mlada i nisam to shvaćala. Voljela sam raditi mjuzikle, glazbene spotove, filmove, zašto ne? Tu sam se dosta mučila sa svojim kolegama jer to ljudima nije bilo drago. Kao da su tražili od mene da se odlučim “hoću li biti umjetnik ili ću biti na komercijalnom tržištu”. Ja se nisam htjela odlučiti. S vremenom su to prihvatili i sad se zezaju “ti možeš sve”. Da, možda “mogu sve”, ali to je težak rad. Mnoge stvari koje radiš ne dobiju zasluženi odjek, ljudi ti neće dati nagradu, pozvati te na festival, jer ne spadaš u njihov elitistički krug. Tu treba biti drčan, možda ponekad pokazati zube, pa te ljudi s vremenom prihvate. S projektom “A Solo Together”, kojeg sam u Zagrebu premijerno izvela nakon Berlina, mogu reći da sam zaokružila priču, prošle godine dobila i strukovnu nagradu, tu su ljudi rekli “a ok, prihvaćamo!”.

Sportaš sam u srcu. Ako je netko dobar, ja ću biti bolja. Ako je nešto nemoguće, ja ću to realizirati.

Naš plesni centar danas udomljuje 70 posto plesne scene, ljudi nemaju prostore za proces i izvedbu, to je kontinuirani problem i mi već deset godina udomljavamo plesače i autore. Milana Broš je bila moj umjetnički uzor, jednom mi je rekla: “Što više znaš, to se više pitaš”. To mi je ostalo u glavi. Gledam ja u taj portfolio, čitam što smo sve postigli, gledam u analize, te ogromne brojke ljudi, nagrada, festivala, premijera… I što više radim, to me više strah. Punim se znanjem, čitam, gledam, rastem, i sve što sam radila postane pitanje – je li to dovoljno dobro, stojim li iza toga? Glava raste, a podsvijest tjera na preispitivanje, jer ono što tvrdiš više nije bezazleno, ima neku težinu. Nekome si sad ti uzor, netko jedva čeka da kažeš nešto krivo… Vodim sama sa sobom unutarnje razgovore i puno razmišljam o tome što i kako radim.

U novoj verziji predstave “Muškarci u suknjama, a žene – isto?!” mladi plesači surađuju sa starijim kolegama koji su prije 15 godina nastupali u originalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Koliko te na mlađu tebe podsjetio rad na predstavi koju ovih dana, povodom dvadesete obljetnice osnutka, iznova oživljavate?
To je nevjerojatno iskustvo! S obzirom na to da sam prilično organizirana, našla sam folder iz tog vremena, te fotografije, zabilješke, ideje… Izgledamo kao djeca! To je tada bio presedan, prije petnaest godina smo imali premijeru u GK Gavella. Ples ni sad ne može ući u instituciju, a kamoli onda! Počinje predstava, mi goli do pasa u bijelim suknjama okrenuti publici, propitkujemo neke tabu teme, a u publici kazališni kritičari… Na kraju su reakcije bile fenomenalne. Shvatila sam da se u petnaest godina ništa nije promijenilo. Mi smo se promijenili kao umjetnici, radimo pomake na sebi i društvu, ali to društvo, taj sustav se nigdje ne miče. To je jedan mastodont i ništa se ne događa. Takve je mehanizme strašno teško pokrenuti. Sad rekonstruiramo sve materijale, kostime, glazba se remiksira, mladi plesači su u prvom planu, stariji rade intervencije… To je predivno, način na koji se isti materijal prenosi u neko drugo tijelo koje onda proizvodi nešto autonomno, nešto svoje. Tijela nisu ikad ista, a tema je ista. Kažem, ništa se nije promijenilo, kao da smo i dalje prepušteni sami sebi.

Misliš li da zapravo tako najbolje i funkcioniraš, u tim skromnim budžetima i uvjetima? Da bi se “raspala” da konačno dobiješ ozbiljne novce za produkciju? (smijeh)
Srećom pa budžet nije garancija! U životu umjetnika je normalno da u opusu postoje dobre, manje dobre, loše i katastrofalne stvari. Ne znam čovjeka kojem je svaka predstava bila briljantna. Da, naučili smo raditi za malo novca, ali voljela bih platiti ljude deset puta više. I dalje bih radila za iste novce i pod istim uvjetima, ali meni ta eksploatacija ljudi beskrajno ide na živce. Ljudi ubijaju svoja tijela, satima plešu u hladnim prostorima, na betonu, bez uvjeta i tako godinama…. To bih promijenila! Plesni umjetnici zaslužuju veće honorare i budžete jer uvijek najviše i bez riječi rade!

Umjetnica, pedagoginja, poslovna žena… Koja od “te tri” Larise je glavna? Kako ih balansiraš?
Sve je paralelno i to je zapravo moj jedini način. Kad bih dominantno bila ijedna od “te tri” preuzela vodstvo, to više ne bi bilo to. Da sam isključivo poslovna žena, radila bih za novce i neke druge interese. Da sam samo umjetnica, radila bih radikalno i živjela u vlažnom potkrovlju. A da sam samo pedagoginja, mislim da ne bih bila zadovoljna jer ne bih bila realizirana u svim drugim segmentima. Ne bih to odvajala, dosta sam organizirana i to me spašava. Vodenjak sam i letim, ali imam tog ovna koji me drži na tlu. Imam svoj rokovnik i što tamo zapišem, to zlata vrijedi. Te škrabopise samo ja razumijem, ali su mi jako važni i znam da se sve urušava ako samo jednu stvar ne napravim kako sam isplanirala. Kad izmisle teleportaciju, spasit ću se!

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More