“Život me vratio tamo gdje je i trebao – na početak”: Dizajnerica Lana Živić ostvaruje snove

Za promjene i dobre poslovne ideje nikad nije kasno, a Lana Živić ih je nakon silnih godina na uzbudljivim novinarskim terenima pretočila u vizualnu priču nazvanu Lumidream, kojom, osim njezinih ideja, vladaju kiborzi i "šefica firme", desetomjesečna kćer Linda.

Sve ono što je godinama stizala tek u rubrici “hobija u slobodnom vremenu”, novinarka Lana Živić je, nakon duge pripreme i neizbježne borbe s birokracijom, objedinila u brand koji uključuje njezine dosad skrivene talente – od slika preko skulptura pa sve do instalacija i, kako bi sama rekla, “tko zna čega još u budućnosti”.

Kad Lana kaže takvo nešto, to može značiti doista i doslovno “tko zna što” – kao što i ime njezina branda sugerira, ona doista seže do zvijezda, a u to sam se i sam uvjerio radeći s njom na brojnim projektima u nekoliko redakcija. Primjerice, jednom sam je, kao urednik, zamolio da ode na press-konferenciju Snježne kraljice na Sljeme. Vratila se pet sati kasnije, s pozlaćenom nagradom u ruci, i to za prvo mjesto u skijanju za novinare. Ukratko, to je Lana, pošalješ je po tri fotografije i izjavu, ona se vrati s osvojenim kupom i materijalom za tri dokumentarna filma.

Ipak, deklariranu ovisnicu o adrenalinu, prirodi i novinarskom stresu majčinstvo je, priznaje, vratilo “samoj sebi”, i upravo tu počinje priča Lumidreama, projekta u kojem Lana sebi i drugima ostvaruje snove.

“Dvadesete su bile predivne, vrijeme kada sam se bavila novinarstvom, međutim, životni put me u tridesetima odveo vjerojatno tamo gdje je i trebao – na početak. Tamo gdje vlada intuicija, u djetinjstvo. Otkako sam u djetinjstvu razvila finu motoriku ruku, počela sam crtati i raditi skulpture od gline, plastelina i slično. Voljela sam oblikovati prstima, rezati, piliti, lijepiti. Budući da nakon jezične gimnazije nisam upisala željene fakultete, upisala sam studij novinarstva koji nikad nisam završila, jer mi je bio dosadan. Ipak, novinarstvo mi se svidjelo u praksi, pa se novinarska karijera lijepo gradila i dok sam se ja sjetila diplomirati, već sam se lagano povlačila iz redakcija. Uz televizijsku produkciju kojoj sam posvetila posljednjih šest godina, nastao je Lumidream, brend koji objedinjuje moje kreativne radove – slike, grafike, skulpture, panele, tapete, nakit, instalacije i tko zna što još u budućnosti”, kaže Lana.

“Od tehnika u slikarstvu koristim olovku i vodene boje. Kroz ove tehnike se najčešće izražavam, ali svaki dan isprobavam nešto novo. Instalacije i skulpture zamišljam u drvu, metalu, pleksiglasu, staklu, svili… Nema točke na kraju rečenice, jer nema ograničenja. Zanimljivi su mi načini izrade materijala u čemu pomaže današnja tehnologija, primjerice laseri, 3D printeri, CNC strojevi… Volim dizajn koji se transformira pred očima. Kada započinjem s crtanjem, ne želim znati kako će završiti. To je kao potraga za odgovorima, a svaki potez kistom je novo pitanje. Važno mi je da sve što radim nastane pokretom mojih ruku”, priča nam Lana te priznaje da ju je interes za njezin rad, unatoč najboljim nadama za početak svog novog poglavlja, itekako iznenadio.

“Puno toga što radim nastaje iz eksperimentiranja. Stoga, puno toga propadne”, priznaje Lana

“Iz perspektive introvertnog djeteta koje crta sebi za dušu – nevjerojatno mi je što se događa! Do prije nekoliko mjeseci nitko nije znao točno kako provodim slobodno vrijeme, a sada moji radovi ljudima koje ne poznajem vise u njihovim domovima. Veseli me to, jer sam uvijek rado iskakala iz komforne zone, ali i plaši, iskreno”, kaže o radovima koji svoje uporište imaju u još jednoj velikoj Laninoj ljubavi – klasičnom baletu.

“Puno traga na moje radove je ostavilo plesno iskustvo. Cijelo djetinjstvo i mladost sam provela u plesnim studijima i kazalištima plešući klasični balet. Tada sam se zaljubila u scenografiju o kojoj i danas puno promišljam i u svojim instalacijama za interijere koristim upravo znanja i inspiracije s kazališnih pozornica, bilo scenografija ili kostimografija. Volim pokret i svijetlo i želim to spajati. Kroz ples sam postala zainteresirana i za tijelo te njegov odnos u prostoru. Često u svojim slikama gradim mjesta kroz koja bih se voljela kretati. Plaši me sve s čime se prvi put susrećem, neke nove tehnike, jer izlazim iz komforne zone. To je vrlo zanimljiv proces, jer kroz tapkanje u nepoznatom upoznaješ sebe i gradiš se na više razina”, kaže.

Kaos u spoju SF-a i prirode

“Volim raditi skulpture i instalacije za interijere koji predstavljaju transformaciju u svim oblicima. Put od ideje do gotovog djela zna biti u kaosu i tomu se veselim, jer se moram snalaziti i kontrolirati nepoznato. Stoga su neka djela konceptualna, a neka praktična. Ono što mi uvijek nedostaje je još više prostora za rad. Stol mi nikad nije dovoljno velik, polica da ima tisuću imala bih što odložiti. Štafelaji, čekići, laseri, brusilice, bušilice, motorne pile, 3D printeri, slikarska platna, okviri, metri i metri različitih materijala… pa treba to negdje staviti sušiti, lijepiti, spojiti. Ma to je kaos”, priča nam o svom kreativnom procesu u kojem glavnu riječ vodi – priroda.

“Volim se igrati sa svjetlom i kreirati razne atmosfere u prostorima putem interaktivnog, živog dizajna” (Foto: Marjan Živić)

“Inspiraciju zapravo crpim iz prirode. Očarana sam činjenicom da smo svjesna bića i jurimo na velikom kamenu nepoznatim svemirom i sve je ogromno i živo. I sad postoji neki kist i svjetlost se lomi i nastaju boje i gledajući u to ljudi nešto osjećaju. Satima mogu sjediti ispred nečijeg umjetničkog rada i promišljati. Poželjet će dio toga odnijeti kući i gledati u to svaki dan; prije spavanja, dok se oblače, dok jedu. Inspiracija su mi emocije koje u drugima budim svojim djelima. Jednom mi je žena koja je kupila moju grafiku rekla da je ‘nevjerojatno sretna dok gleda moje radove’. To mi je inspiracija, da nekoga mogu usrećiti s par poteza kistom. Budući da sam ljubitelj SF-ova, za svoj dizajn volim koristiti nove tehnologije koje nisu samo alat za postizanje cilja, već i dizajn sam po sebi. Mogla bih reći da su znanosti, tehnologija i svemir moje inspiracije. OK, i žena sam, volim i ja romantiku, pogotovo ako je uključen ples, ljubav, ljeto, ritmična glazba… Heh, upravo sam opisala Prljavi ples. Ples je moja posebna strast i vječna inspiracija”, kaže Lana.

Postepeni put do “živog dizajna”

Svoju Lumidream priču pokrenula je proizvodom “Brighter”, inovativnim panelima za uređenje interijera s kojima se dvaput predstavljala na zagrebačkom Tjednu dizajna. Tome je prethodila čitava plejada poslova u kojima je, kaže, testirala vlastite granice i jasno shvatila što jako želi, a što jednostavno – nije za nju. Osim kao novinarka i urednica, radila kao je kao instruktorica jedrenja na dasci u pelješkom Vignju, glumila u seriji “Počivali u miru”, plesala balet u HNK-u, upisala školu za umjetnost, kreativnost i dizajn Tanay s namjerom da upiše Likovnu akademiju, ali se, priznaje, osjećala “preizloženo” pa je odustala. Pokušala je, otkriva, upisati i biologiju na PMF-u, ali novinarstvo je na kraju pobijedilo – samo privremeno.

“Bilo je stvarno puno toga i cijelo vrijeme prisutna moja najveća želja – dizajniranje scenografija i interijera. Kroz rad u medijima sam se zaljubila u fotografiju i video montažu. Volim se igrati sa svjetlom i kreirati razne atmosfere u prostorima putem interaktivnog, živog dizajna. Važan mi je odnos čovjeka s dizajnom. Ja ionako želim samo ponuditi alat kojim će korisnik jednostavnim korištenjem moći sam sudjelovati stvarajući efekte u prostoru koji mu odgovaraju po trenutnom raspoloženju”, kaže i priznaje da su promjene uzbudljive, ali ponekad ipak ostavljaju trag.

Volim dizajn koji se transformira pred očima. Kada započinjem s crtanjem, ne želim znati kako će završiti. To je kao potraga za odgovorima, a svaki potez kistom je novo pitanje.

“Rezove nikada nije lako napraviti. U svemu ostavljam dio sebe i kada odlazim opraštam se s dijelom svoje prošlosti, a život je kratak i teško da će se povijest ponoviti. Tada moram iznova puniti rupu koja je nastala. A nije srce uvijek spremno na šokove. Međutim, svaki rez me pogurao u bolji smjer, jer je to uvijek iskakanje iz okvira, tako da ne žalim za ničim”, otkriva i dodaje da joj novinarstvo, unatoč početnom uspjehu Lumidreama, ipak nedostaje.

“Apsolutno! Ne bih ja toliko godina to radila da nisam luda za tim poslom. Obožavam redakcije, terene, kolege i činjenicu da nijedan dan nije isti. Toliko sam se smijala svih tih godina da sam napunila baterije za tri života. Kad bolje razmislim, treba mi soba s 30 uglova da u svaki stane neki moj projekt. U jednom uglu zamišljam redakcijski stol, kolege i smiješne trenutke koji život čine šarenijim”, kaže nam Lana.

“Kad bolje razmislim, treba mi soba s 30 uglova da u svaki stane neki moj projekt”, kaže svestrana umjetnica

I dok je Lumidream poslužio kao ispušni ventil za nakupljenu kreativnost, ljubav prema adrenalinu i prirodi “materijalizirala” je sa suprugom, snimateljem Marijanom Živićem. Zajedno su, naime, producirali prvi domaći dokumentarni serija u potpunosti snimljen mobitelom. “U petom mjesecu trudnoće sam sa suprugom Marjanom po cijeloj Hrvatskoj automobilom napravila četiri tisuće kilometara, obilazili spilje, penjali se po brdima, trčkarali uz more, čekali na vjetrometini savršeno jutro ili zalazak sunca kako bi ulovili najljepše kadrove. Dosta je to bilo ekstremno za jednu, već poprilično okruglu trudnicu. Ali, svima se jako svidjelo što smo na kraju napravili, tako da su nas odlučili angažirati za neke nove projekte, koji su ipak trenutačno na čekanju, dok beba još malo ne naraste”, kaže Lana i dodaje da u svojoj pedagoško-roditeljskoj misiji osvještavanje jedinstva s prirodom vidi kao jedan od najvećih zadataka.

“Jedrit ću na dasci, voziti bicikl i skijati dok me noge nose. Ovo ljeto beba Linda i ja idemo u Viganj na Pelješcu, vjetrovito surfersko mjesto, gdje moja obitelj i prijatelji ljetuju već 20 godina. Oduvijek je u mojoj obitelj odmor bio aktivni. Kampirali bi i surfali, jedrili, vozili bicikl, planinarili. Mislim da je to dobar izbor u životu i evo već ovo ljeto planiram Lindu staviti na surfersku dasku, čisto da osjeti “valovitu” podlogu i vjetar u kosi. Nadam se da će joj kosa brzo narasti, jer je još uvijek mala preslatka ćelavica. Za to vrijeme će suprug vjerojatno planinariti na Biokovu i kasnije nam se pridružiti u Vignju. Sve u svemu, s obzirom kakve ima roditelje, mogu reći da bebu Lindu čekaju surfanja, jedrenja, bicikliranja, skijanja, skijaška trčanja, snowboardanja, penjanja po stijenama, rolanja, kajakarenja, trčanja po planinama i maratoni. Između toga škola, muzeji, kina i putovanja. I naravno Disneyland u kojem nikad nisam bila iako obožavam sve iz njihove radionice, pa je to ta prilika za ostvarenjem jednih od mojih dječjih snova kroz Lindino djetinjstvo”, priznaje.

Očarana sam činjenicom da smo svjesna bića i jurimo na velikom kamenu nepoznatim svemirom i sve je ogromno i živo. I sad postoji neki kist i svjetlost se lomi i nastaju boje i gledajući u to ljudi nešto osjećaju.

Snovi za Lumidream, s druge strane, sadrže malo dramatičnije kadrove. “Biomehanoidi. Kiborzi. Terminatori. Predatori. Gigerovi Alieni. Ima nešto moćno u spoju čovjeka i mašine. Takvi su me vizuali oduvijek fascinirali i privlačili. Intrigiraju me horror svjetovi, knjige mrtvih i slične priče iz grotla noćnih mora u kojima žive nadnaravni oblici života. Svemir i SF-ovi. Voljela bih se okušati u scenografiji i filmskoj umjetnosti mračnog i uvrnutog SF žanra. Voljela bih surađivati s dizajnericama Neri Oxman i Iris van Herpen, imaju predivan potpis i to bi bili projekti iz snova. No, zanimljivi su mi i domaći dizajneri i arhitekti. S nekima već dogovaram suradnju, kao i s jednom tvrtkom koja želi da im oslikavam tenisice po narudžbi, ali još o tome neću previše govoriti. Nemam pojma u što će se sve Lumidream pretvoriti i zapravo ne želim znati”, kaže Lana.

“Osim toga, volim dječji svijet, mnoge moje slike i grafike su ‘dječjeg dizajna’. Pogotovo sada kad sam postala mama. Rođenje prvog djeteta shvaćam kao šansu za još jednim djetinjstvom. A dječja soba je možda čak najvažniji prostor u ljudskom životu. Ona je nešto s čime će se budući odrasli čovjek identificirati u svojim najosjetljivijim trenucima. Zato sam osmislila neke personalizirane grafike s dječjim imenima, a uskoro izlaze tapete i instalacije. Dječji svijet i sobe su nešto najljepše u svemiru i tome ću u budućnosti sigurno posvetiti puno pozornosti i vremena u svojem radu”, kaže.

Rekla bih da su nestrpljivost i brzopletost najveći neprijatelji poduzetništva, pogotovo kada s jednom rukom guraš posao, a s drugom dječja kolica.

“Uvijek sam crtala za sebe, to je moj osobni i vrlo intimni kanal za kreativnost i maštu. U školi sam uživala u predavanjima iz likovne kulture i povijesti umjetnosti, zbog čega mi je žao što se nikada nisam za to formalno obrazovala. Nedostaju mi ta znanja i uživanje u radu s profesorima i umjetnicima. No, zato sam se uvijek družila s takvim ljudima, pa sam nekako cijeli život okružena kreativcima i inovatorima. Volim slušati kako pričaju o svojim projektima, izradi, idejama i novim znanjima. S vremenom sam postala zainteresirana za razne discipline, stoga bih voljela surađivati s ljudima koji imaju sličnu viziju i emociju. Puno toga što radim nastaje iz eksperimentiranja. Stoga, puno toga propadne. Pokušam ponovno i najčešće shvatim da to ne znam napraviti i da nije samo tako nešto stvoriti, te da je put do gotovog proizvoda uvijek zanimljiv, zabavan i poučan, ali ponekad i frustrirajući”, priča nam Lana.

Lanin život trenutno “diktira” desetomjesečna kći Linda (Foto: Marjan Živić)

Osim kreativne, novo poglavlje u karijeri razbudilo je u njoj i poduzetničku stranu – prilično neizbježan pothvat kad se u obzir uzme žestoka hrvatska birokracija. “Biti poduzetnik u ovoj zemlji je uglavnom teško. Imaš mjesečne financijske obaveze prema državi i to je tako svugdje – platiš, odradiš, zaboraviš. No, dani i mjeseci znaju biti neizvjesni, kao i poslovi te nikad nema opuštanja. Za to ti treba, valjda i hrabrosti i ludosti, jer ne može svatko izdržati pritisak neizvjesnosti. Međutim, gradiš nešto svoje i to nema cijenu”, kaže i dodaje da u cijeloj priči ima “šefa iz sjene”.

“Beba Linda stara deset mjeseci, naše prvo i jedino dijete, preuzela je sve u našim životima. To malo biće kad ti se nasmije ili te usred noći traži ručicom je ljubav zbog koje vrijedi riskirati sve. Nesretni roditelji ne mogu odgojiti sretno dijete, stoga je važno kanalizirati svoju kreativnost i sposobnost u pravom smjeru, jer vjerujem da ćeš jedino tada biti ispunjen i sretan i moći ispravno podizati i odgajati novog čovjeka. Nama beba nije nikakvo opterećenje osim što konzumira ogromnu količinu vremena, pa tu poduzetništvo i kreativni rad pate jer je sve usporeno”, priča nam i priznaje da usporenost ponekad postaje i prednost.

“Rekla bih da su nestrpljivost i brzopletost najveći neprijatelji poduzetništva, pogotovo kada s jednom rukom guraš posao, a s drugom dječja kolica. Nema tu nekih prepreka. Postoje ljudi kojima je sve problem i oni koji za sve nađu rješenje. Izbor postoji i možeš birati na kojoj ćeš biti strani”, zaključuje svestrana Lana.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More