Nova generacija Stepfordskih supruga u suvremenom remakeu Pjesme nad pjesmama

Lana Del ReyVideo Games. Sjećam se trenutka kad sam prvi put čula tu pjesmu na Stojedinici, tražila sam parking u centru, bila je jedna od onih sluzavih zagrebačkih kišnih večeri, i kad je taj ženski glas – suzdržano, rezervirano, s ponešto umornog prenemaganja, ali s čudovišnom dozom nostalgične napukle boli, za koju unatoč onom mrvicu iritantnom tuljenju Lane del Rey (koje možda ima, a možda i nema veze s posljedicama koje je na njezin izgovor ostavila prekomjerna doza silikona u usnama) znate da je autentična – provalio iz zvučnika, parkirala sam i ostala sjediti u autu kao hipnotizirana, samo da čujem pjesmu do kraja. 

Ona težina koja tišti, onaj apatični umor kakav pristaje ostarjelim divama, transvestitima koji su potrošili životnu dozu strpljenja za drpanja u darkroomu podzemnih klubova – to je ono na što sam pala.

Ovaj tekst, ustvari, kasni godinu dana. Predložila sam ga uredniku kad je Lana del Rey u jesen 2011. jahala na leđima svog dotad jedinog hita “Video games”, pjesme koja se proširila po internetu i radijskim postajama kao leptirići u trbuhu zaljubljenog školarca i kad se u nju gledalo kao ženskog Spasitelja pop-kulturnog svijeta.

Zaljubljenost, o tome se od početka radilo. Njezine usne, trajno napućene estetskom operacijom koju je nepotrebno i neuspješno nijekala, viđale su se po naslovnicama češće nego Jadranka Kosor onomad u Vjesniku, a “Video games” je bio dovoljno moćan temelj da podnese i opravda tu pomamu.

Nije mi išlo pisanje teksta, ispalo je da mi emocije stoje na putu, tema mi je odjednom značila toliko puno da su rečenice zvučale kao spomenar zaljubljene tinejdžerice. A kad je u siječnju ove godine došao i njezin album “Born to Die“, moja je sposobnost artikulacije bila fatalno poražena i tada sam odustala od teksta.

Lana Del ReyDvanaest mjeseci kasnije, vraćam se Lani del Rey, sebi vraćam dug, pred kraj godine zatvaram poglavlje na kojemu sam zapela. Zapela sam između dvojnosti kao kojot u Ptici trkačici, kad se nađe u zraku između dvije klisurine, i jedina izvjesnost za koju se može uhvatiti je izvjesnost slobodnog pada. S jedne strane, lik Lane del Rey ne cijenim osobito. Doživljavam je kao američku verziju Ave Karabatić, samo s divnim glasom i ipak – nadam se – malo većim kvocijentom inteligencije. Takav dojam ostavlja u medijskim istupima koji se često svode na iritantno prenemaganje razmažene bogatašice. Njezina se biografija ne uklapa u onaj dobri, stari obrazac “rađanja zvijezde” koji podrazumijeva da se umjetnik istakne isključivo snagom svoga golemog talenta i razorno moćne osobnosti. Njezin je lik produkt tima PR stručnjaka plaćenih novcem tate milijunaša:  oni su joj odabrali čak i ime.

Na Internetu se može pronaći nekoliko fotografija iz njezina “prijašnjeg života”, dok je još bila obična cura običnog imena, Lizzie Grant, koja piše i izvodi svoje pjesme u klubovima po New Yorku, koja na pozornici djeluje krhko i dirljivo tremaški. I dok je pod palicom marketinških stručnjaka Lana del Rey osvajala Ameriku izgledom “kopipejstanim” iz rap spotova u kojima nauljene “bitches” oblizuju usne i uvijaju kukovima, ja sam kroz svaki njezin pomno izrežirani kulerski nastup vidjela onu sramežljivu curu koja drhtavim rukama drži mikrofon u zadimljenom njujorškom klubu i taj je mentalni prizor u meni budio ganutljivu naklonost.

Lana Del ReyProblematičan je, zatim, i odnos Lane del Rey, odnosno njezinog lirskog “ja”, prema drugim ženama. Voljeno muško je za nju uvijek broj jedan, čak i kad je svjesna da je to muško kreten i budala (kao u “Off to the Races” gdje je “my man is a bad man”, ali bez obzira na to, spremno se zavjetuje “I will love you till the end of time”), a žene doživljava u relaciji prema njemu, kao konkurenciju i prijetnju (“I love you more / Than those bitches before”).

Treća dvojnost koja me kidala otkako sam prvi put čula “Video Games” tiče se lirskoga subjekta u njezinim pjesmama. Pjesme govore o odnosima, o infatuaciji, zaluđenosti, zaljubljenosti. U “Video Games”, kad veli, “It’s you, it’s you, it’s all for you / Everything I do” ili “Tell me all the things you wanna do”, strizala sam ušima na te alarmantne natruhe submisivinog predavanja muškarcu, no tada se još moglo odbaciti takve zebnje jer nije bilo dovoljno elemenata da se Lana del Rey otpiše kao otužno sjebana jadnica koja svoju vrijednost određuje isključivo u relaciji prema muškarcu. “Born to Die” je pak pokazao da se nije radilo o suhoj paranoji. Čitav je album (dosljedno koncipiran kao ciklus narativno uvezanih pjesama-priča o prokletim ljubavima) oda pobjedi patrijarhata nad zaljubljenim djevojkama. Kao jezivi duhovi iz pedesetih, junakinje koje svojim pričama stvara Lana del Rey ustvari su nova generacija stepfordskih supruga koje žive da bi ugodile muškarcu. Naježim se svaki put kad čujem onaj mazni glasić kako se, kao nauljeno tijelo ukrasne djevojke u rap spotu, uvija dok od svog momka pokušava izvući smjernice za ponašanje kojim bi još vjernije ispunjavala njegove želje; “I’ve heard that you like the bad girs, honey / Is that true?”. Jezivo, zbilja.

Lana Del ReyZašto onda uopće slušam Lanu del Rey, zašto se vraćam albumu “Born to Die” češće nego “mojim” bendovima koje mnogo više cijenim, Future Islands, Interpol, Arcade Fire? “The Suburbs” je trebao biti moj album godine, na primjer. A “potrošila” sam ga u nekoliko slušanja. “Born to Die” mi i dalje paše, uz duge vožnje, uz lijena popodneva; bilo kad, ustvari. Kako to? Valjda zbog tih klisurina između kojih i dalje visim kao na užetu: s jedne strane Lana del Rey kao iritantna praznoglava starleta, s druge strane Lizzie Grant kao zastranjela sestrica koju želiš zaštititi (u nekoliko pjesama na albumu, ona za spasom izvana otvoreno vapi; “I got so scared, I thought no one could save me/You came along, scooped me up like a baby”), s jedne strane taj glas, poseban, jedinstven i moćan, koji ti ježi kožu, a s druge strane stihovi koji lobotomizirano slave poništenje samopoštovanja žena (taj spoj je problematičan kao izlaganje Hitlerove slike u Louvreu i stavlja na kušnju mogućnost da se neko umjetničko djelo doživi potpuno odvojeno od biografije i ličnosti autora).

A onda opet, i ta ljubav: je li Lana del Rey vrijedna osude kad pjeva o potpunom podastiranju vlastitog bića na oltar ljubavne veze, ili je njezin “Off to the Races” ustvari na drugačiji način ispjevana Pjesma nad pjesmama, himna sebedarive ljubavi? Jesam li ja cinična bitch zatrovana proračunatim odvagivanjem udjela u ljubavi, kad joj zamjeram što se tako bespogovorno daje, kao Severina kad ono tuli “I kad me varaš, s tobom lipo mi je”? Da ove stihove pjeva neki muškarac, bi li sve imalo drugi predznak, bi li on bio luzer i žrtva ili Uber-frajer? Hm. Moguće da bi bio ovo potonje, ako bi ih pjevao tako dobro kao Lana del Rey.

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...