Lady Bird: Iskrena priča o odrastanju koja je mogla biti nadahnutija i pamtljivija

Lady Bird (Lady Bird, 2017., 93min)
Režija: Greta Gerwig
Scenarij: Greta Gerwig
Uloge: Saoirse Ronan, Laurie Metcalf, Beanie Feldstein, Timothée Chalamet, Tracy Letts

Glumica Greta Gerwig prošle je godine izbacila svoj prvi samostalni redateljski i scenaristički debi te posljedično zaradila dvije nominacije za zlatnog kipića u tim dvjema kategorijama. Time je postala peta žena u povijesti Oskara nominirana za režiju, dok je glumica koja utjelovljuje glavnu protagonisticu njene uspješnice, mlada Irkinja Saoirse Ronan, posve zasluženo po drugi put u utrci za nagradu u kategoriji glavne ženske uloge, nakon što je 2016. bila nominirana za film Brooklyn, a još prije deset godina za sporednu ulogu u izvrsnoj drami Okajanje (Atonement). Hvalospjevi ne idu samo u smjeru Gerwig i Ronan – dramediju Lady Bird kritika i publika dočekala je širom otvorenih ruku i prozvala je jednim od najboljih filmova (ako ne i najboljim filmom) o odrastanju uopće. No, je li tome stvarno tako?

Mjesto radnje: Sacramento, glavni grad Kalifornije. Vrijeme radnje: 2002. godina. Christine McPherson (Saoirse Ronan) učenica je četvrtog razreda katoličke srednje škole koja živi u lošijim financijskim uvjetima sa svojim roditeljima, posvojenim bratom i njegovom curom. No, Christine se ne bi sviđala činjenica da sam je oslovila tim imenom jer, što se nje tiče, ona se zove Lady Bird. U pokušaju da (re)definira svoj identitet i nađe svoje mjesto pod suncem, Lady Bird, osim inzistiranja na imenu, ulazi u prvu vezu, pokušava upasti na fakultet van grada i čini sve kako bi se odmaknula od poistovjećivanja sa Sacramentom koji postaje premalen za duh kakav sebi pripisuje.

Lady Bird je, na prvi pogled, definicija buntovnice bez razloga. No bunt, koji ubrzo postaje sam sebi svrhom, nije rezultat njenog nezadovoljstva ustrojem vlastita života, već njene frustracije uslijed nepoznavanja i ne razumijevanja same sebe. I taj segment Gerwigin film i više nego uspješno obrađuje i prenosi – odliku odrastanja kao procesa unutar kojeg se prvo moramo izgubiti i isprobati sve što mislimo da bismo htjeli biti, kako bismo u konačnici postali ono što nam je cijelo vrijeme bilo namijenjeno da budemo. No do tog trenutka, sam čin postojanja postaje i ostaje pobuna. Odbacivanjem svog imena Christine ne pokušava samo iskonstruirati sasvim novu personu, onu kakva se njoj sviđa i za koju želi da njena okolina zavoli, već se i u potpunosti odreći svega u što je uvjerena da nije. A ona, ako nju pitate, definitivno nije ime koje su joj dali njeni roditelji.

Ekstenzija njenog otpora prema vlastitom imenu, a samim time i korijenu, svakako je njen odnos s majkom Marion (izvrsna Laurie Metcalf, nominirana u kategoriji sporedne glumice), koji ne samo da čini (ili bi trebao činiti) okosnicu filma, već je i iznjedrio glumački i scenaristički najjače i najemotivnije scene koje mu daju na prijeko potrebnoj gustoći. Marion je, naime, jedina osoba koja, nepušenjem njene “spike”, istinski izaziva i na površinu izvlači pravu Christine – nesigurnu, tužnu, ljutu i nesvjesnu svoje prave prirode. Teško je do te prirode i doći dok si zauzet osjećanjem srama prema obitelji iz koje si potekao i osvajanjem simpatija popularne cure lažnim prezentiranjem sebe, odnosno građenjem svog identiteta u odnosu na nju. Ali ne samo na nju, već i na dečke s kojima odabireš biti.

Osim u dobro uprizorenom (iako nedovoljno iskorištenom) odnosu majke i kćeri, Lady Bird s velikom ležernošću i neopterećenošću uspijeva prenijeti dvojakost “situacije” zvane odrastanje – s jedne strane našu percepciju kao vanjskih promatrača, a s druge doživljaj osobe koja je cijelim svojim bićem uronjena u proces. Film je izrazito epizodičan te je na taj način i sniman; poput pčelice koja leti s cvijeta na cvijet, Christine leti iz situacije u situaciju, iz odnosa u odnos, iz jednog metaforičkog para cipela u drugi. Ta rasterećena letimičnost kojom se obrađuju epizode iz njenog života odlično nam ocrtava upravo promjenjivosti i prolaznost – ne samo tinejdžerskih hormonalnih reakcija, već i njihovih životnih situacija. Time je nama kao gledateljima dan fini odmak – ti komadići Christininog života tako su sporadično prikazani da nama u potpunosti postaje jasna njihova prolazna priroda, potpuna nedramatična težina i ultimativna nebitnost.

S druge nam je strane pokazano, prvenstveno zahvaljujući odličnoj Ronan i njenim glumačkim partnerima, poput Timothéea Chalameta (Call me by your name) ili Beanie Feldstein, kako je adolescentima, iz njihove perspektive, svaki od tih događaja u datom trenutku od apsolutne, životne važnosti. Konačni rezultat? Osjećamo njihove emocije, ali s odmakom. Prisjećamo se sebe, s nostalgijom. Vidimo zašto rade to što rade, no za razliku od njih, razumijemo i zašto. Ukratko, znamo “da će proći”. Zanimljiva je to pozicija za gledatelja, no na kraju balade, nedostaje one prave katarze, one naše uživljenosti koja je posljedica visokih emocionalnih uloga. Film se tome na momente približava kroz odnos majke i kćeri, no naposljetku ipak prevladava osjećaj da se po njemu samo površinski zagrebalo te da je ostao utopljen u moru disperzivnih epizoda iz Christininog života.

Gerwigina nenametljiva, gotov neprimjetna režija koja filmu daje lakoću, a kod nas ne stvara zamor, svakako je zaslužila nominaciju. No, pitam se jesu li to i snažne glumačke izvedbe dovoljne da bi Lady Bird kao film bio u konkurenciji za Oskara, a još više da bi, kako je u uvodu navedeno, bio prozvan “najboljim filmom o odrastanju uopće”. Kada ga se rastavi na proste faktore, Gerwigin redateljski prvijenac itekako funkcionira no, usprkos načelnoj dopadljivosti, kao cjelina je nedovoljno nadahnut i pamtljiv da bi se istaknuo i time zavrijedio laskavu titulu ponajboljeg uratka te tematike. Njena verzija odrastanja Linklaterovom Odrastanju, primjerice, ne dolazi ni blizu. Šteta.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...