‘Kvaliteta hrvatske umjetnosti je začuđujuća i nadahnjujuća!’

Ako želimo istaknuti jedan motiv koji je dominirao poviješću umjetnosti, sve se svodi na ljepotu žene. Ronald Lindgreen odlučio se prihvatiti baš te baštine i iz nje napraviti najviše moguće.

Njegovi likovi junakinja nisu samo lijepi, već  i majčinski u kombinaciji sa strogim izrazom lica koji sugerira da je više do lijepog lica nego što se čini.

Rođen u Sloveniji Ronald Lindgreen odrastao je i školovao se u Nizozemskoj te živi u Hrvatskoj što čini pravi Ronaldov europski duh. Osjetio je sjeverozapad i jugoistok Starog kontinenta, razumije sukob između formalnog i divljeg, pristojnog i borbenog – hladnog sjevera i juga sa žarnom niti. Ronald Lindgreen je umjetnik koji istražuje mnoga područja vizualnih umjetnosti, uključujući i slikarstvo i film.

Kao što je i sam rekao: “Vizualni rad kombinira različita iskustva, često se koriste sadašnjost i prošlost koje se definiraju u kontekstualnom obliku. Ovi oblici, bilo pokretne slike ili fotografije, koje se javljaju na ovaj način, sadrže sugestivni vizualni poticaj u kojem se i svjetovi rastope.”

Kako ste počeli crtati i što je bio poticaj za umjetničkom karijerom?

Tu su zapravo dva trenutka u mom životu gdje sam koketirao s mislima o “umjetnošću”. Očigledno, od velike je pomoći bilo to što me obitelj, a posebice djed, kao i nekoliko mojih prijatelja, okružilo umjetnošću. Umjetnost i muzeji nisu mi bili strani ni u vrijeme mog odrastanja. Ponekad mi je umjetnost bila najvažnija, a ponekad i nije. Na kraju, moja odluka o umjetnosti svela se na jednu stvar – željom za kreativnom i umjetničkom samostalnošću, no ne nužno i nastavljanje umjetničke karijere.

Rođeni ste u Sloveniji, a živjeli ste i studirali u Nizozemskoj. Možete li nam opisati taj Vaš put i kako je došlo do toga da ste odlučili živjeti u Hrvatskoj?

Iako sam prilično sklon Sloveniji kao zemlji, nemam korijene tamo. Moja mama Željka je iz Đurđevca, a moj tata Pavao je Nizozemac. Upoznali su se u nadrealnim romantičnim okolnostima u Dubrovniku, završili studij, preselili se u Zagreb te osnovali obitelj. Odlučili su da rode nas djecu u Celju gdje je moj djed u to vrijeme živio jer je, navodno, kvaliteta tamošnje bolnice bila superiorna u odnosu prema zagrebačkim  bolnicama.

Međutim, moji roditelji su zbog nedostatka mogućnosti pronalaska posla za mog oca bili ekonomski motivirani da se presele u Nizozemsku, a možda i zbog prisluškivanja od strane jugoslavenskih vlasti brzo donijeli odluku.

Vratio sam se u Hrvatsku jer sam uvijek  želio napustiti Nizozemsku. Moja supruga Elsa je Francuskinja te smo imali priliku napokon napustiti Nizozemsku i preseliti se u Francusku. Dok smo živjeli u Francuskoj, ona je dobila priliku učiti hrvatski jezik na Sveučilištu u Zagrebu. Nismo mnogo razmišljali prije nego smo spakirali torbe i preselili se ovdje.

Često nailazimo na čuđenje kad kažemo da rado živimo ovdje u Zagrebu, iako imamo mogućnost živjeti u Parizu i Den Haagu. No, planiramo ostati ovdje, tu ima još toliko toga za otkriti i istražiti.

Recite nam nešto o svojim utjecajima – što je bio poticaj za istraživanje ženskih tijela? Kakva filozofija stoji iza vaših slika?

Prije svega, tijelo kao oblik ima neograničene mogućnosti za vizualno izražavanje. Žensko tijelo kao subjekt mog rada medij je između boja i oblika koje prenosim iz svojih misli i fascinacija na platno. To mi daje prostora za eksperimentiranje s oblicima, linijama i nijansama.

Drugo, tijelo je intimno, njegovim korištenjem stvara se nešto s čime se morate povezati, nešto što ima karakter, što na neki način, negdje može postati individualno. Smatram da slika dobiva vrijednost kada ju se može interpretirati na razne načine, kad ima više aspekata, od jednostavnog tijela do kompleksnog identiteta.

Nedvojbeno sam pod utjecajem suvremene umjetnosti, od djela Matissea do radova Keesa van Dongena. Neki umjetnici poput Mira na mene su ostavili trajan dojam , ali i noviji umjetnici poput Marlene Dumas. Utjecaji i inspiracije cijelo vrijeme dolaze i odlaze, jedni se zamjenjuju drugima, dok se drugi proširuju. To je ciklus koji nikad ne prestaje, prolazi pored nas dok hodamo niz ulicu ili nas zaskoči dok slušamo glazbu ili gledamo film.

Sve žene na Vašim slikama imaju isti izraz strogog lica – doživljavaju li one iste emocije i/ili dileme – otkud dolazi ta uniformiranost izraza?

Lice, kao i njegov izraz, uvijek mora biti u određenom sanjivom stanju, ne mora nužno biti strogo, ali relativno apstraktno, mirno i otvoreno. Lice je mjesto gdje sam obično usredotočen na prošlost, što predstavlja ono što je bilo, a tijelo koketira sa sadašnjosti i nepoznatom budućnosti.

Nepotrebno je reći da je to stalna borba kombiniranja tijela i lica. Zato često završavam rad s pričanjem dvije priče, jednu koju kazuje lice i drugu koju kazuje tijelo. Obje imaju svoj utjecaj i nedvojbeno su međusobno povezani, što često rezultira kombinacijama o kojima sam prije nisam razmišljao.

Recite nam nešto o pozicioniranju ekstremiteta? Neke od žena koje slikate prkose fizici. Postoji li priča o tome? Sugerirate li da su žene svemoguće?

Tijelo je potpuni, složeni i mistični subjekt. Stvar koja ima početak i kraj, no između toga je dječje igralište gdje nema pravila, u kojem možete naglašavati, pretjerivati i slagati elemente na različite načine, a ipak biti u mogućnosti prikazati emocionalno iskustvo. Nisam zainteresiran toliko za ono što jest, već za ono što se može napraviti, koliko se može izrezati, protegnuti i oblikovati te još uvijek zavaravati mozak da misli da bi to moglo imati smisla.

Izlagali ste svoje radove uglavnom u Nizozemskoj. Kako je prihvaćen vaš rad u takvom liberalnom društvu, pogotovo u usporedbi s drugim mjestima gdje ste izlagali? Kako je vaš rad primljen u Hrvatskoj, u odnosu na izlaganje u Nizozemskoj? Prihvaćaju li Hrvati teže golotinju od Nizozemaca? Biste li rekli da je hrvatsko društvo tradicionalnije?

Ukupni dojam publike u Francuskoj i Engleskoj je bio blag. Što se tiče Hrvatske, nije bilo puno reakcija posjetitelja jer je ovo moja prva izložba ovdje, ali ono što sam čuo do sada je bilo ohrabrujuće. Iz mog iskustva ovdje, ne mogu reći da je hrvatska umjetnička scena na bilo koji način više tradicionalna nego nizozemska. Iako priznajem da je moja teta Hrvatica malo šokirana mojim aktovima. Nadam se da će ju to proći, posebno nakon ove izložbe.

Nadalje, kvaliteta hrvatske umjetnosti je začuđujuća i nadahnjujuća. Postoje mnogi mladi i etablirani umjetnici koji stvaraju fantastične radove, primjerice Slaven Lunar Kosanović.

Što se tiče Nizozemske tiče, vjerujem da su profesionalci u Nizozemskoj tražeći novo veliko ime suvremene umjetnosti umjesto da se fokusiraju na proučavanje onog što se događa oko njih. Svaki prvi ponedjeljak u mjesecu “novi Van Gogh” se predstavlja negdje, u muzeju, na web stranici ili na nekom high-end art mjestu, a najčešće će ga se zaboraviti četiri tjedna kasnije. Postoje brojni i raznovrsni umjetnici u Nizozemskoj koji stvaraju svakakve vrste radova, uključujući i odlična likovna umjetnička djela, ali ovdje u Hrvatskoj se umjetnička scena čini manje rascjepkana ili povezana s takvim opsesivno impulzivnim hypeom.

Kažete da ste umjetnik koji istražuje mnoga područja vizualnih umjetnosti, uključujući slike i film – jeste li već imali priliku za rad na filmu? Kakva su vaša iskustva s filmom? Zanima li vas i neki drugi oblik umjetnosti i medija? Vidite li se kako radite nešto drugo u budućnosti?

Zapravo, ja sam diplomirao na Akademiji na odsjeku video umjetnosti, što je ono čime sam se bavio nekoliko godina nakon diplome. Vjerujem da je jedan od mojih posljednjih značajnih video radova dokumentarac koji sam napravio s prijateljem i kolegom Igorom Lešićem, još 2004. godine – Kad sam prodao dušu stroju.

Međutim, stvaranje video umjetnosti se polako, ali sigurno zamijenilo slikarstvom. Nekoliko je razloga za to, a najvažniji je to što nisam osjećao nikakvu zadovoljštinu u procesu stvaranja video umjetnosti. Tu je kamera, zatim je tu uređivanje i na kraju VHS vrpca. Oprema je tada također bila preskupa.

Proces izrade videa, u mom slučaju, uglavnom je bio sjedenje za računalom i buljenje u software satima, čekajući kraj filma. Samo po sebi ništa drastično, ali kada to usporedite sa danom slikanja razlika je ogromna. Kad sam uređivao film cijeli dan i na kraju zabrljao, rezultati su bili jer sam imao loš dan, a kada slikam cijeli dan i na kraju nešto zabrljam, rezultat je bezvrijedan, ali još uvijek je dan dobar jer sam “zaprljao ruke”.

Što možemo očekivati od vas u budućnosti ?

Znam u kojem smjeru želim ići sa stvaranjem umjetnosti i iako nisam već tamo, vjerujem da sam na pravom putu.  Dakle, za sada, nastavljam sa slikarstvom, otkrivam ga dalje i razvijam.

Intervju: Ashas Adzhun
Prijevod: Tena Razumović Žmara 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More