Inteligentno ismijavanje intelektualnih drkica

Kvadrat (The Square, Švedska, Njemačka, Francuska, Danska, 2017., 142min)
Režija i scenarij: Ruben Östlund
Uloge: Claes Band, Elisabeth Moss, Dominic West, Terry Notary

Dobitnik ovogodišnje Zlatne palme u Cannesu, film Kvadrat švedskog redatelja Rubena Östlunda, satirička je drama koja inteligentno i promišljeno obrađuje teme društvene odgovornosti, lažnog morala te licemjerja i narcisizma dobrostojećih intelektualaca. Čini to propitujući, onako usput, samu bit i funkciju umjetnosti kroz filter (be)smislenosti uvijek polemizirane suvremene umjetnosti (npr. instalacija, performansa itd.). A da bi stvar bila još zanimljivija, jedna od glavnih postavki Östlundova uratka snimanog u Göteborgu, Stockholmu i Berlinu djelomično je temeljena na umjetničkoj instalaciji koju je dotični redatelj postavio zajedno sa švedskim producentom Kalleom Bolmanom.

Priča prati Christiana (Claes Bang), kustosa švedskog muzeja suvremene umjetnosti, čiji je idući veliki projekt postavljanje instalacije pod nazivom “Kvadrat”. Riječ je o omanjem ocrtanom kvadratu koji bi se nalazio nasred samog trga ispred muzeja, a pored kojeg bi stajali sljedeći retci: “Kvadrat je hram povjerenja i suosjećanja. U njemu svi imamo jednaka prava i obaveze.” Što će reći da svatko tko stupi unutar njegovih granica ima pravo prolaznike tražiti za pomoć bilo koje vrste, a prolaznici imaju moralnu dužnost pružiti je. No, jedna je stvar teorijski razraditi ideale koji nam na papiru zvuče baš dobro i govore o tome koliko smo mi sami “dobri”, a sasvim je nešto drugo živjeti ih u praksi. Tako u Christianovom životu stvari krenu nizbrdo nakon što mu lopovi, putem muljaže bolje od svakog performansa koji bi taj kustos u svom muzeju mogao ugostiti, ukradu mobitel i novčanik. A paralelno s time pratimo mladi PR tim koji želi što bombastičnije izreklamirati nadolazeću instalaciju putem društvenih mreža…

Jedna od stvari koja se “Kvadratu” nipošto ne može osporiti jest kaotičnost – scene se nižu bez naizgled ikakvog reda ili jasne narativne strukture – no, kaos je samo privid! Zapravo je zapanjujuće kako se ni u jednom trenutku ne ostavlja dojam kao da redatelj ne zna što radi ili pak da se gubi u moru vlastitih kreativnih ideja. Upravo suprotno. On sigurnom rukom vodi svoj lik kroz turbulentni životni period, a na nama je da odlučimo želimo li se prepustiti njegovom vodstvu, premda u trenutku gledanja ne shvaćali na što cilja i kamo ide. Ako prihvatimo izazov povjerenja, zadovoljstvo nam može biti zajamčeno. Baš zato što ne znamo i nikako ne možemo predvidjeti u kojem će smjeru radnja (ot)ići, omogućeno nam je da nas se svakom novom scenom iznenadi – bilo da nas se oduševi, zaprepasti, zbuni ili zabavi.

Time se u nama generira osjećaj kao da svjedočimo nizu ludo originalnih, životnih, detaljno osmišljenih kratkih filmova od kojih bi svaki bez problema pobrao glavne nagrade na prestižnim festivalima. Većina scena komotno bi mogla stajati sama za sebe, u izolaciji i bez dodatnog konteksta i time bi funkcionirala kao sočan i zaokružen filmski bombončić. Krajnje neobično, ali jako efektno.

No, daleko od toga da je navedeno jedini forte ove švedske satire. Kvadrat se posebno ističe time što, obrađujući konceptualnost i njenu problematiku, i sam uspijeva biti konceptualan. Ali Östlundu to i jest cilj – oštroumnim pisanjem on otvara prostor za promišljanje i analizu toga na koje se sve načine pitanja koja djela konceptualnih umjetnika obrađuju i istražuju odražavaju u svim životnim sferama glavnog junaka. Time sama umjetnost (film) postaje sredstvo analize i kritike, a ne njihov predmet. A to je, ako ćemo iskreno, sasvim dobar koncept, koji je u slučaju Kvadrata još bolje realiziran. Jer iako se u moru “kratkih filmova” u kojima se Christian nađe instalacija prema kojoj je sam film dobio ime na prvu čini kao usputna zanimljivost, u konačnici se cijeli prikaz njegova trenutnog života svodi upravo na koncept koji ta instalacija želi istražiti.

Jer makar Christian odlično baratao teorijom iza kvadrata, svi “kratki filmovi” iz njegova života, i privatnog i poslovnog, služe tome kako bi se njegovoj teoriji dala prilika provedbe u praksi – svaki novi dan nudi mu mogućnost da walk-a the talk, svaka situacija koja ga snađe i osoba koju sretne daju mu priliku da učini nešto za njih, tražili oni to eksplicitno ili ne. I baš je zato zanimljivo retroaktivno primijetiti učestalost riječi “pomozi(te) mi” tijekom filma, kao i broj puta kada je to učinjeno. Time se to glavno pitanje altruizma obrađuje poticanjem diskusije o tome ovisi li isti o našem (podsvjesnom) uvjerenju da ga “moramo” prakticirati uslijed izvanjski nametnutih i uvriježenih normi, kakve u ovom slučaju kvadrat postavlja. Jer ako je postignut javni konsenzus da tko god stoji unutar njegovih granica ima pravo tražiti (pomoć), vjerojatnost je da će malo koji prolaznik to odbiti – kao što bi malo tko odbio plaćanje namirnica u dućanu – upravo jer se to od njega očekuje i jer je izložen pogledu i pokudi “javnosti”. S vremenom bi postalo nebitno tko gleda (i sudi), a tko ne, jer bi taj vanjski mehanizam kontrole (i suda) ubrzo postao internaliziran. No, skriveni od pogleda drugih i bez eksplicitnog podsjetnika o “društvenoj odgovornosti”, koliko na svakodnevnoj razini uopće čujemo potrebe drugih – i doslovce i metaforički?

Utoliko je genijalnije što samom otvaranju instalacije uopće ne svjedočimo jer film završi netom prije tog događaja – odgovor na moju gore iznesenu pretpostavku ne dobivamo. No instalacija, odnosno sam njen koncept, postaje kao neka maksima koja određuje glavnu tematiku filma i pruža gledatelju zanimljiv filter kroz koji može promatrati likove i njihove postupke. A i zapitati se o vlastitima.

Ipak, to nije jedina tematika koju redatelj vješto i spretno obrađuje. Nizom već spomenutih, ludo duhovitih scena, Östlund nam daje pristup intelektualno-umjetničkoj eliti, prepredeno i kreativno ismijavajući često prisutnu aroganciju, preseranciju i licemjerje. Jedna od upečatljivijih scena ona je u kojoj mladi umjetnik Julian (Dominic West) na predstavljanju svog novog djela suvremene umjetnosti konstantno biva prekinut povicima iz publike poput “Ovo je smeće!” i “Odjebi”, koji u biti odražavaju odnos velikog broja ljudi prema konceptima koji se prodaju pod umjetnost, a zapravo služe isključivo kao plodno tlo za intelektualne drkice. No, osoba koja ih uzvikuje ima Touretteov sindrom i, premda je Julian vidno iznerviran, a dio publike inzistira da dotična osoba napusti prostoriju, svi koji protestiraju ubrzo budu okrivljeni za “neosjetljivost”, stoga se prešutnom odlukom intervju nastavi, daljnjim urnebesno-neugodnim prekidima usprkos. Time nas se ne zakida niti za jedan kut gledanja, čime se zalazi u mutne vode suptilnih životnih i moralnih kompleksnosti.

A samu problematiku suvremene umjetnosti, koju ne karakterizira vještina, već efekt koji izaziva u publici, po mom mišljenju najbolje sumira Christian na početku filma, time nam dajući referentnu točku kojoj se u tijeku gledanja uvijek možemo vratiti. Kada ga novinarka Anne (Elisabeth Moss) zamoli da njoj, “koja nije toliko učena poput njega”, objasni značenje jedne od zakučastih rečenica koja stoji na web stranici njegova muzeja, Christian tu rečenicu ukratko parafrazira pitanjem na koje ne daje odgovor (jer odgovora je onoliko koliko je upitanih), koje nju zbuni, a zapravo je upućeno nama: “Kada bih sada izložio Vašu torbu ovdje u muzeju, bi li to bila umjetnost?” Osobno bih još nadodala: “I zašto?”

Bok uz bok propitkivanju značaja i uopće značenja umjetnosti još je i pitanje medijske odgovornosti, odlično prikazano u jednoj od završnih scena kojom se jasno daje do znanja kako, što god netko napravio, (iz)rekao ili objavio, pogotovo kao ugledna ili uopće medijski eksponirana ličnost, “pobijediti” ne može. Dok će jedni osuditi medijski sadržaj zbog društvene neosjetljivosti i nedostatka morala, drugi će poprijeko gledati na ispričavanje ili pak micanje objavljenog s interneta jer to sugerira autocenzuru, čime toliko naglašavana sloboda govora dolazi u pitanje. No ono u čemu su svi složni i za čime će se poput hijena pomamiti jest potreba za još sadržaja, još naslova koji se mogu popratiti – jer upravo to daje život spomenutim diskusijama o neosjetljivosti vs. slobodi govora. I time je krug zatvoren. Dok god postoji gorljiva potreba za isticanjem vlastite moralne superiornosti, postojat će i sadržaji koji će ljudima omogućavati upražnjavanje te potrebe. I obrnuto.

U konačnici, ono što Östlund želi i u čemu uspijeva jest dati situacijski prikaz brojnih problematika koje čine temelj današnjeg sve modernijeg društva te provući taj iskarikirani prikaz kroz inteligentni humor upakiran u scenarističku originalnost. Upravo zbog svega navedenog s veseljem očekujem njegov idući projekt koji, što se mene tiče, može biti i instalacija ili performans, ne bi mi smetalo – jer me zanima što sve on ima za reći.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...