Kupe br. 6: Zatvor na kotačima u beskrajno bijeloj pučini

Vjerojatno ste barem jednom imali nepoželjnog, napornog i neugodnog suputnika. Možda je i nepovoljno utjecao na vaše dugo planirano putovanje. Ne prestaje govoriti, opterećivati vas svojim problemima, stajalištima, iskustvima i mračnim pogledom na život, čak postaje nepristojan i vrijeđa vas, ali ni potplaćivanjem ne uspijevate promijeniti kupe koji ”jedino” s njim dijelite. Ne moramo čekati snijeg koji hoće-neće i koji se brzo otapa jer ga ima pregršt u romanu finske spisateljice Rose Liksom Kupe br. 6 (HENA COM, 2017, preveo Boris Vidović), s kojom možemo na put najdužom na svijetu transsibirskom željeznicom.

Imamo vremena uživati u snježnom ugođaju, a jedini je uvjet da nam suputnik bude Vadim Nikolajevič Ivanov, metalac i građevinac, sezonac iz kneževske Moskve. Čelik Željezov, kako se predstavlja, ide za poslom na novo gradilište u Mongoliji, sirov je i vulgaran čovjek s lukom i votkom u torbi, a u kupeu br. 6 susreću se priroda i kultura. Kasnije u tekstu on je samo čovjek, a to dodatno upućuje na svakodnevnost i laku zamislivost takve situacije, a neimenovana je djevojka predstavnica kulture, studentica arheologije. Njezina želja da ostvari svoj i Mitkin san o putovanju vlakom kroz Sibir sve do Mongolije, da vidi drevne crteže na stijenama Ulan Batora, nespojiva je s onim što će ju snaći na putu za tamo.

Gledala je za čovjekom kako se klateći kreće kroz hodnik i nadala se da ovaj neće doći baš u njezin kupe, ali uzalud. Našla se u tom malom zatvorenom prostoru s njim, a ništa povoljnija nije bila ni vremenska okolnost jer osim što se vuče kroz Sibir sve do Mongolije, vlak staje u svakom prokletom selu na stanici u nigdini, a takvih u širokom Sovjetskom Savezu imaš koliko hoćeš. Nekada staje i na nekoliko dana. Dodirom suprotnih polova, djevojke koja precrtava hijeroglife i crta sibirske gradove i čovjeka koji ju obasipa vulgarnim ispadima te čisti nožić od krvi koji je odlučno i gotovo nestvarno zabio u jelenovo grlo, autorica je stvorila preduvjet za razvoj iznimno zanimljive i napete komunikacije koja nekada eskalira acetonom u čaši za votku, nekada zimskom čizmom ravno u sljepoočnicu, a nekada zajedničkim ispijanjima čaja, ručkovima, šahom i lutanjima, što podsjeća na zbližavanje Perraultove ljepotice i zvijeri.

Napetost dijaloga dodatno pospješuje reduciranost prostora koji je povoljan i za ulazak u podsvijest jer neće nametati interes za nešto drugo. Iako djevojku upravo karakterizira proširena svijest i čeznutljiv odlazak u prošlost i budućnost (u vrijeme prije Mitkina odlaska u ludnicu kako bi izbjegao vojsku i rat u Afganistanu; na putu za Mongoliju već razmišlja o povratku u Moskvu), ona je lateralna žrtva čovjekove sklonosti dijalogu, onom sada, ovdje i nagonu. Pomisao na trivijalnu ljubavnu ili još jednu bajkovitu tematiku odbacuje se već kod pojave prvih postmodernističkih simptoma, kakve smo ranije mogli zapaziti u naše spisateljice, primjerice u Pismima mladoj ženi Irene Vrkljan, a to su slobodna igra sa znakovima, dojam oslabljenih veza, ponavljanja, jednostavnost i nabrajanja. Nadalje, Vadim ustraje u antiutopijskom svjetonazoru i s velikom se sumnjom odnosi prema svim tezama o slobodi volje i samoodređenju ljudske individualnosti. Ovaj život mudriji od njega zovu zatvorom na kotačima. On je egzistencijalist koji se usmjerava na onaj posljednji temelj gdje čovjek samo jest, kao onaj što postoji i živi. Ima izražen nagon za preživljavanje.

Živio sam sasvim bez novca od 1961. godine do 1964. Nisam imao ni jedne kopjejke, a svejedno sam živio. Ovdje to možemo. Uvijek se može sisati korijen trave i ubaciti u kljun puževe s lišća drveća i uvijek se može naći votka. Nađe svinja blato, kaže se kod nas. Zimi je teže. Može se sisati češere i glodati koru drveća. Kod votke je dobro to što se ne zaledi ni pri malo većoj hladnoći.

Rosa Liksom, Kupe br. 6

Uz ideologijski eklekticizam, determinizam, hiperegzistencijalnost i hiperseksualnost, tekst potvrđuje i postmodernističke označnice citatnosti, hipertekstualnosti, dijalektike, dekonstrukcije kao nedostatnosti bilo kakvog racionalnog suda te briše granice između elitne i masovne kulture. To je zabavno štivo pojednostavljenog i pitkog umjetničkog jezika, a ujedno i poticaj za dublje, primjerice intermedijalne analize. Kako se dokida granica između visokog i niskog stila, vulgarni verglaš može supostojati s nizom kulturnih, ponajprije književnih imena, Garšinom, Bulgakovim, Majakovskim, Mandeljštamom, Cvetajevom, Gogoljem, Čehovom, Ostrovskim, Dostojevskim. Autoričina zahvala Tatjani Tolstaji, Lavu Tolstoju, Ljudmili Ulickaji, Viktoru Pelevinu i nizu drugih autora svjedoči o odbacivanju naivne i subjektivističke strategije kojima se iskazuje stvaralačka originalnost, a afirmira se umjetnost kao igra otvorenog oponašanja, posuđivanja i varijacija na tuđe teme.

Opis ženskog prijateljstva lako je prepoznatljiva poveznica s Ulickajinom Sonječkom i drugim pričama, a još je izraženiji stilski i motivski utjecaj Žute strijele ruskog književnika Viktora Pelevina koji je svoj roman naslovio po vlaku. ”Putuješ leđima okrenut prema naprijed i vidiš samo ono što je već nestalo.” (Pelevin) upravo je jedno od mogućih pojašnjenja autoričina završavanja poglavlja nabrajanjem svega što ostaje iza likova, Omsk, zatvor u kojem je bio zatočen Dostojevski, Novosibirsk, pa Habarovsk, Pariz Sibira, ostaje ledena buka koja je derala grad, vlak ponovno uranja u beskrajne bijele pučine. Dolazi do smjene modela željezničke proze, tj. model svijeta viđen iz perspektive stanice zamjenjuje model viđen kroz prozor vagona. Kretanje vlaka sučeljava se s kretanjima unutar dinamiziranog psihičkog subjekta.

Sve je u pokretu: snijeg, voda, zrak, drveće, oblaci, vjetar, gradovi, sela, ljudi i misli.

Rosa Liksom, Kupe br. 6

Nadalje, to je karaoke-tekst, tekst u čijoj pozadini glazba gotovo da ne prestaje svirati:

Šostakovičev Osmi gudački kvartet

Georg Ots na ruskom

Pjesma vikinškog gosta Rimski-Korsakova

Pikova dama, opera

Romansa Čajkovskog

tugaljive melodije harmonike

Solovyov-Sedoi

Šostakovičeva 7. simfonija

Debussyjevo Poslijepodne jednog fauna

Rahmanjinov glasovir

Beethovenova 7. simfonija

Galina Višnjevskaja i arija Tatjanino pismo

Hačaturjanov Ples sa sabljama

VI. simfonija Čajkovskog

Stravinski

Kopije Rjepinovih Burlaka na Volgi, Ivan Grozni i njegov sin Ivan, Cezanneove Mrtve prirode s voćem i Vojnika Vasnjecova, filmovi Trojica u snijegu i Nestao u ledu samo upotpunjuju taj tekstualni aranžman, koji ostavlja iza sebe svjež uskovitlan snijeg i talasanje bespućima. Zvižduk lokomotive, klopot u jednoličnom ritmu, cviljenje tračnica, žamor iz kioska za kavu, zvižduk vjetra, zavijanje pasa po skrovitim dvorištima, škripu snijega pod čizmama, pucketanje šina u zagrljaju hladnoće, duboku sveopću tišinu. Blatnjavi miris ranog proljeća, mješavinu mirisa češnjaka, votke i znoja, zadah duhana u pivnici, vonj usijanog željeza, petroleja i prastare posteljine.

Okus ukusnog i jakog čaja, votke, rakije, konjaka kad nema votke, piva, mliječnog koktela u popodnevnom baru. Hladan prozor, sibirsku zimu unatoč mnogim znakovima nadolazećeg proljeća, suhu i oštru, koja reže lice i prekida dah, od koje se suze lede, izlazak iz vruće uzavrele kuhinje u svježe hladno jutro. Gomila ljudi sa šubarama. Lutanja po bljuzgi, drhturenja na klupi, osjećaj udaljenosti ne samo od drugih već i od sebe. Čežnju za Mitkom i Moskvom. Hladno nemoćno beznađe. Turobno ozračje koje je činilo kupe vrlo tijesnim. Usamljenost, potištenost, melankoliju i tjeskobu koje se uvlače u kupe br. 6, a potom hlape.

Djevojka je ustala kako bi izašla na hodnik, ali čovjek ju je čvrsto uhvatio za ruku i pokazao na ležaj. – Ovo ćete poslušati do kraja.

Rosa Liksom, Kupe br. 6

Motiv suputnika promatranih unutar vagona u hrvatskoj je književnosti razvio Krleža 1917. Hrvatskom rapsodijom. Prošlo je 120-ak godina od predsmrtnog unutrašnjeg monologa Ane Karenjine, jedne od prvih pojava struje svijesti u ruskoj književnosti koja se događa upravo u kolodvorskom ambijentu, 80-ak godina od Kyrialesova završetka i početka romana: da je svitalo kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor, od Cvrčka pod vodopadom koji potvrđuje konkretne motive vlaka i željeznice. Još je više prošlo od Matoševa Notturna, a motivi, željeznice, vlaka i kolodvora ne prestaju inspirirati. Sada je i taj svakodnevni i lako zamislivi susret u kupeu dobio svoje romaneskno uobličenje, a spomenuti motivi, koji su se ranije javljali u drukčijim značenjskim kompleksima, prekriveni čistim, svjetlucavim snijegom i ledom zadobili su novi šarm i pahuljasto osvježenje.

Cijeli dan lagano je padao snijeg. Blagi vjetar meo je snijeg u rupe pune sleđene, mutne vode, sve tužno i sivo je nestajalo. Djevojka je ušla u kafić. Sred zadaha svakodnevice i vonja pečene ovčetine cviljelo je kuhalo, djeca su se hrvala u bljuzgi, školarac je na prozoru komadićem ogledala lovio sunce, a djevojka je popila šalicu čaja s kozjim mlijekom. (…) posljednje snježne pahuljice lepršale su na zemlju. Djevojka je bila spremna prihvatiti život, svu njegovu sreću i nesreću. Bila je spremna vratiti se u Moskvu! U Moskvu!

Rosa Liksom, Kupe br. 6

Marijana Ivić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...