Zar smo stvarno zaslužili kulturu s nogu

Ne treba nam Bukowski za opisivanje kako se danas živi – dižemo se uz zvuk alarma, izvlačimo iz kreveta, na silu srčemo kavu i gutamo doručak sretni jer smo u ovoj državi prekarni radnici, sretni što primamo plaću, i tako iz mjeseca u mjesec. Naviknuti da sve radimo s nogu, zašto ne bismo imali i takvu kulturu? Onu koju ne zahtijeva mnogo mentalnog napora, usputnu, s dozom humora i tričarija, po mjeri svakoga čovjeka.

Dugovječna emisija urednice Branke Kamenski Pola ure kulture zadnjih je nekoliko godina tonula poput otužnoga desantnog broda i bilo je vrijeme za uredničke rezove i promjene. Emisija je ukinuta nakon dvadeset četiri godine. Uz sve uspone i padove, na razini je dramaturgije pružala donekle uvid u umjetničku produkciju i recepciju. Kultura je između ostalog na HRT-u doživjela svakojake stand-up metamorfoze, programske sheme, bljeskove i ukinuća od Kulturnog kolodvora, Dobro jutro: kultura do vraćanja Vijesti iz kulture nakon posljednjeg Dnevnika. Pritom je najveći izazov bio održati kontinuitet u vremenu kad nacionalna kuća u udarnim večernjim terminima, primjerice prikazuje rekonstrukcije zločina na razini RTL-ova trasha K. T. 2. Srećom, imamo HRT 3.

Svojevrsni nadomjestak Pola ura kulture i najnoviji pokušaj da se kultura približi gledateljima jest i polusatna uživo emisija Kultura s nogu urednika i voditelja Dražena Ilinčića, prvi put emitirana 16. siječnja na HRT 1. U pomalo psihodeličnoj scenografiji Dragutina Broza tako su u prvome dijelu emisije lebdjeli u prostoru, nervozno prebacujući težinu s jedne noge na drugu, suvoditelji Mateo Videk i Jure Radnić, ali i gosti Vinko Brešan, Branko Brezovac, Aljoša Jurinić i Zdenka Kovačiček. Jurinić je izgovorio svega jednu rečenicu, dok su ostali uspjeli procijediti dvije i pol u stihijskom kolopletu pitanja i odgovora. Nešto se riječi izmijenilo, sadržaja i nije bilo. Prekinula ih je rođendanska čestitka i reportaža Rudija Pavlovića.

Sadržajna praznina i pokoja izgovorena riječ pratila je i drugu rundu gostiju – kipare Nikolu Vudraga, Ivana Fijolića i Denisa Kraškovića. Previše se toga htjelo sabiti u kratkih trideset minuta. Naginjanje komercijalizaciji i marginalizaciji kulture ionako već živimo zadnjih dvadesetak godina, pa tako šale voditelja Ilinčića kako će neki gledatelji gađati televizor tabletićima zvuče više kao gorki cinizam, nego li uspjela provokacija. Treba razmišljati i o publici. Novije generacije ionako neće tako lako upaliti televizor, njihov je sadržaj na YouTubeu. Upalit će ga ciljano informiraniji građani šireg spektra interesa i naići na prazninu.

Ni BBC-ju ne cvjetaju ruže kad je riječ o zastupljenosti umjetnosti i kulture, no da ne ispadne kako se uvijek uspoređujemo s blagostanjem, produkcijski siromašniji RTS i njegov Kulturni dnevnik za razliku od nekih naših razmišljanja o kulturi ne podcjenjuje svoju publiku dosjetkama i brzinom, nego joj nudi dublji sadržaj iz više perspektiva surađujući s urednicima različitih generacija. Uostalom, zar smo stvarno zaslužili tako malo da nam i kultura mora biti s nogu?

Marin Raster

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...