“Grad New York u ponedjeljak je odobrio prijedlog o uklanjanju kipa Thomasa Jeffersona, jednog od utemeljitelja Sjedinjenih Država, iz Gradske vijećnice u kojoj se nalazio više od jednog stoljeća, zbog njegove robovlasničke prošlosti. Gradsko povjerenstvo jednoglasno je usvojilo prijedlog o uklanjanju kipa Thomasa Jeffersona, koji je i jedan od autora Deklaracije o neovisnosti Sjedinjenih Država”, objavili su prošli tjedan hrvatski mediji.
Budući da je ovo samo najnovija postaja fenomena koji se kolokvijalno i medijski uvriježilo nazivati kulturom otkazivanja, “otkazivanje” Jeffersona sasvim dobro može poslužiti kao povod za razmatranje navedene intelektualne i političke pomodarije, koja uvelike obilježuje naše doba, ali nije se pojavila niotkuda. Ispitajmo, stoga, nekoliko razina ili dimenzija kulture otkazivanja. Za početak, što je ona?
Kulturu otkazivanja, odnosno praksu uklanjanja svega što ne odgovara rigoroznim puritanističkim kriterijima postkršćanske etike, a u što se osim više-manje čitavoga svjetskoga povijesnoga i kulturnog nasljeđa ubrajaju i vrijednosti barem polovice stanovnika samoga SAD-a, tumačim sastavnim dijelom žrtvoslovnih ideologija koje danas kruže Zapadom. Jednom riječju, u tom je sustavu vrijednosti najveći prestiž biti žrtvom, to jest posjedovati neki od identiteta koji su ili povijesno zapostavljeni (primjerice: radnički, ženski) ili pak manjinski (seksualni, rasni i tome slično), no ispod površinske brige za žrtve i onkraj pravedničkoga gnjeva spram eksploatatora, zapravo je riječ tek perfidnom parazitiranju na statusu žrtve, uglavnom tuđem, i skrivenoj eksploataciji tog statusa kako bi se s tobožnjeg moralnog pijedestala, u revolucionarnoj maniri, moglo namiriti prozaične potrebe prigrabljivanja moći i vlasti, čega je prvi korak simbolično raskidanje spona s prošlošću.
Prva godina nove ere
Nova faza “kulture otkazivanja”, koja više ne djeluje samo u svijetu ideja, gdje eliminira klasike iz obrazovanja, tradicionalne vrijednosti iz zakonika ili naše suvremenike s društvenih mreža i iz javnosti, čega je najeklatantniji primjer “otkazivanje” Donalda Trumpa s Twittera, nego sada uklanja i konkretnu, opipljivu, materijalnu kulturno-povijesnu baštinu, poput kipova, bisti i spomen-ploča, otpočela je s prosvjedima nakon smrti Georgea Floyda u kasno proljeće 2020. godine. Suvremeni mitovi o inherentnom rasizmu i permanentnoj grešnosti “tradicionalnih” entiteta, kao što su patrijarhat, bijela rasa, kršćanstvo i tome slično, u podlozi imaju revolucionarni impuls: čitava zapadna povijest nudi samo ono zlo i naopako, a sada smo u prvoj godini nove ere.
Za suvremene revolucionare, Thomas Jefferson nije netko koga određuje činjenica da je bio jednim od otaca američke demokracije – koja je svim manjinama, pa tako i crnoj rasi, omogućila društvenu afirmaciju u SAD-u – nego je bitan samo po tome što je bio robovlasnikom. Dakle, svodi ga se na nešto što je u njegovoj biografiji od, u najboljem slučaju, sekundarnog značaja, dok se zanemaruje ono po čemu je u političkom i državničkom smislu bitan. Gotovo svakoj personi ovjekovječenoj u kipu ili bisti neka se pojedinost iz biografije može ispostaviti problematičnom, no potrebno je odrediti ono ključno: po čemu se taj netko obilježava, časti, slavi i pamti, koja je njegova povijesna uloga, a što fusnota iz životopisa?
Manevrom zamagljivanja tih kategorija američku se povijest i cijelu povijest Zapada, a u posljednjih godinu i pol dana stradali su i kipovi temelja civilizacije, poput Isusa Krista, želi prikazati isključivo kao povijest opresije. Te uništene spomenike više se ne poima kao karike u lancu kakvog-takvog kontinuiteta od civilizacijskog ishodišta do današnjega dana, nego se između našega doba i figura koje su, primjerice, porazile Treći Reich (Winston Churchill), oslobodile robove (Abraham Lincoln), utemeljile američku demokraciju (Thomas Jefferson), otkrile Ameriku (Kristofor Kolumbo), postigle svetost (Junípero Serra) i osobe koju znatan dio stanovništva još uvijek drži Bogočovjekom, želi uspostaviti diskontinuitet.
Što ostaje, ili, bolje rečeno, što nastaje “otkažemo” li cjelokupnu zapadnu povijest i otpišemo je kao represivni historijat “mrtvih bijelih muškaraca”? Nastaje nešto što više nisu Amerika ili Zapad kakve smo donedavno poznavali. Ili, kako je stihom sažeo Leonard Cohen: “Neće vam se svidjeti ono što dolazi nakon Amerike”.
Progresivna protuslovlja
Krugovi koji promiču “kulturu otkazivanja”, a u koje ubrajam politički establišment, korporativnu sferu, medijske magnate i akademske elite, nalaze se u dubinskom protuslovlju koje najbolje reprezentira njihov odnos prema jednome od vlastitih duhovnih otaca, a to je Michel Foucault, čijeg je nauka današnja progresivna ljevica samozvana baštinica. Prema Foucaultu, svi međuljudski odnosi svode se na odnose moći, a ono što nazivamo istinom tek je igra moći u kojoj uvjerljivija ili zamamnija priča nadvladava druge, samo kako bi jedna društvena skupina uspostavila dominaciju nad drugima. U skladu s time, ne postoji univerzalni moral, nego je i to jedna od priča koja opravdava stare odnose moći. Dakle, nema vrijednosno superiornih i inferiornih pozicija, a svaki stvarnosni fenomen manifestacija je moći jednog entiteta nad drugim.
Iz tih pretpostavki rađaju se dva krila progresivne ljevice: jedno je voluntarističko, koje naučava da je, ako nema objektivnih moralnih kriterija, svaki čin izraz individualne volje i samim time poželjan (“budi ono što jesi!”); drugo je puritansko, koje naučava da je, ako je čitav svijet mreža satkana od odnosa moći, svaki čin izraz zloporabe moći entiteta A nad entitetom B te je, prema tome, maltene svaki čin nepoželjan (“mikroagresije!”). “Kultura otkazivanja” proizlazi iz potonje struje, ali borba protiv zajedničkog neprijatelja prisiljava je na afirmaciju postulata koje predstavlja prva, voluntaristička struja. Međutim, ranije ove godine dolazi do nezgodnog preokreta – Foucault je optužen za seksualno iskorištavanje više maloljetnih dječaka u Tunisu potkraj 1960-ih godina.
Kako se je “kultura otkazivanja” postavila prema svojemu duhovnom ocu? Budući da najznamenitiji svjetski mediji obično instantno priskaču upomoć gomili koja priprema lomaču onih koje je “kultura otkazivanja” uzela na zub, prateći New York Times, Guardian, CNN i slične medije mogli smo svjedočiti sociološkom eksperimentu uživo, s očekivanim zaključkom: nije se dogodilo ništa. To jest, o Foucaultovu slučaju glavna struja masovnih medija, inače spremna izopćiti holivudske glumce i povijesne osobnosti zbog jedne rečenice ili neprovjerene optužbe, nije izvijestila ni slovca.
Iz toga izvlačim dva zaključka. Prvo, progresivna ljevica, čijim je “kultura otkazivanja” sastavnim dijelom, sada i dokazano živi u nepomirljivom proturječju; posred njezina nauka proteže se pukotina koja je raskoljuje na dva nepomirljiva dijela. Drugo, voluntaristička struja odnosi premoć nad puritanskom, jer na vlastitu intelektualnu tradiciju ne primjenjuje jednake kriterije kao na sve ostale tradicije, intelektualne i ine. Voluntaristička struja iskorištava puritansku za postizanje vlastitih ciljeva. A današnje fukoovce trebalo bi izvrgnuti fukoovskoj kritici, jer primarni cilj im je – fukoovski rečeno – stjecanje moći.
Parodija kršćanstva
U srži “kulture otkazivanja” nalazi se isto ono što se, kako je prepoznao René Girard, nalazi u središtu svake kulture, odnosno kulta i, prema tome, religije – žrtva. Nad mrtvim žrtvama nastaju kultovi i religije; one su, kao što je prije Girarda prepoznao i Freud, gotovo podsvjesno ugrađene u temelje svake civilizacije. Ljudska žrtva u tome kultu, a svaka suvremena ideologija tek je sekularizirani kult, prerasta u boga; svaka religija i parareligija temelje se na (samo)žrtvovanju iznimnog pojedinca. U kršćanstvu, Krist je ultimativna žrtva. U parareligijama današnjice – čije sastavnice još uvijek nisu oblikovane u jedinstveni narativ, odnosno mit – žrtve variraju od konkretnih osoba (George Floyd) do društvenih skupina i ranjivih identiteta kao takvih.
U tome smislu, i “kultura otkazivanja” parareligijski je fenomen uzdizanja žrtava. Cjeloživotni Girardov opus pokazuje kako je kršćanstvo na razini doktrine utkane u Bibliju naglavce preokrenulo dotad dominantne mitove arhajskih kultova – dok poganstvo, prema Girardu, opravdava žrtvovanje, kršćanstvo prvo u povijesti staje na stranu žrtve. Ako to danas ne vidimo, to je zato što, kako je zamijetio Chesterton, više ne prebivamo unutar kršćanstva, ali nismo se od njega niti dovoljno udaljili da bismo ga mogli sagledati u cjelini, već tavorimo u sredini: više nismo kršćani, ali nismo još spoznali što bismo drugo, novo mogli biti. Iz tog stanja izvire paradoks koji je Girard, upoznat s idejnim gibanjima akademskih elita, prepoznao potkraj 20. stoljeća – naša današnja kultura svojevrsna je parodija kršćanstva.
S postupnom dekristijanizacijom Zapada, dolazi do neobičnog preokreta: kršćanska briga za žrtve sekularizirana je i opstaje, ali u postkršćanskom obliku gdje se – eto paradoksa – kršćanstvo počinje percipirati generatorom proizvodnje žrtava, a ne spasenjskim sustavom koji dokida žrtvovanje. “Kultura otkazivanja” tako preuzima privid kršćanske brige za žrtve, ali dubinski je zapravo poganska, jer ne djeluje prema obustavi žrtvenih obrazaca, nego ih samo preokreće, u hamurabijevskom oko-za-oko-zub-za-zub smislu, prema onima koje smatra eksploatatorima – štoviše, prema samome kršćanstvu koje je čitav taj proces demistificiralo. Umjesto istinskog prestanka proizvodnje žrtava, ova parodija kršćanstva samo pronalazi novi tip žrtava. No ključ kršćanstva ne leži u osveti, nego u oprostu. Lanac žrtvovanja jedino se tako može prekinuti. Ili, riječima iz Isusova Govora na Gori:
“Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! (…) Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. (…) Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone”.