Kuća veća od svijeta: Interiornost Jelene Blagović

Jelena Blagović / NOVE SAMOĆE 27. 5. - 14. 6. 2020 U SALON GALIĆ "Nove samoće". Fotografski koncept problematizira temu majčinstva, pružajući intimni pogled na različite strahove, sumnje i samopropitivanja s kojima se autorica i njezine bliske prijateljice suočavaju u razdoblju života u kojem planiraju postati majke, ili to već jesu.

Što je kuća?

Počet ću od razorenog, pa ipak neuništivog doma.

Na fotografiji Donalda Rodneyja, naslovljenoj U kući mog oca (1996.), izbrazdana i naborana muška ruka drži na dlanu minijaturnu kućicu, malo naherenu, sklepanu od tkanine i igala. Kućica izgleda kao da bi se svakog trena mogla srušiti. Crnačka ruka koja je drži čini se jednako ranjivom kao i sama kućica. Umjetnik nas poziva da usporedimo “krhke”, izbodene, zgužvane i nepostojane materijale kože i tkanine, ali i da budemo svjesni da ljudska ruka čuva kuću, a ne obrnuto. Kuća i ruka “lebde”. Nisu uzemljene u konkretan geopolitički prostor.

Donald Rodney, U kući mog oca

U povijesti umjetnosti, kuća je uvijek “kavez jastva” i “emocionalni akvarij” onoga što umjetnica ili umjetnik smatraju svojim, najosobnijim, formativnim. Govoreći kazališnim jezikom, kuća je pozornica koja o nama otkriva mnogo više od našeg jezika ili ponašanja, upravo zato što je naseljavamo dugo vremena i u njoj sedimentiramo nakupine našeg ukusa, naših potreba, naših odnosa i naših sjećanja. Kad napustimo kuće našeg djetinjstva, izvjesno je da ih ostatak života sanjamo, svuda nosimo sa sobom, nastojimo im se vratiti, nastojimo ih rekonstruirati, nastojimo razumjeti “otisak doma” koji nas je obilježio. Pri tom imati “svoju sobu”, kako je za sve umjetnice opravdano zahtijevala Virginija Woolf, ili imati svoj zasluženi radni prostor u kojem možemo neometano stvarati, nije isto što i imati prostor doma.

Dom je mjesto dokolice, igre, nereda, opuštenosti, dijeljenja kruha, dijeljenja tišine, udisanja blage vibrantnosti samih predmeta, mirisa, šumova.

Kuća je naše privatno tijelo, lišeno ritma javnih obaveza i očekivanja, usporeno i meditativno, gotovo sanjarsko, o čemu svjedoče i fotografije Jelene BlagovićJelenini kućni prostori ili nakupine obiteljskih predmeta vrlo su različite na danjem i na fotografskom svjetlu. Primjerice, na danjem svjetlu, obiteljske fotografije „samo“ su arhivska ladica puna predmeta iz nekog minulog vremena. Pod karavađovski toplim kontrastima svjetlosti koje uspostavlja fotografija, isti ti predmeti postaju prizma kroz koju se najjasnije vidi naše tajno, skriveno ili dnevnički arhivirano jastvo. 

Autorica fotografija postava Žaklina Antonijević

Vidi se ideal koji pokreće sva naša javna postojanja.  

Prethodni Jelenini fotografski ciklusi – naslovljeni O njoj, Obiteljsko srebro, Prije mene – fascinantni su zbog gotovo „botaničarske“ nježnosti kojom čuvaju papirnate cvjetove prisnih obiteljskih odnosa, duboko poštujući njihovu lomljivost.

Suhoća dokumenata pod svjetlom fotografije prestaje biti herbarij

Vlagom nagriženi osobni dokumenti snimljeni u ekstremno krupnom planu oživljavaju kao registri u slavnom romanu Ante Kovačića; počinju pulsirati od unutarnje snage, razgovarati, izjašnjavati se. To nije samo „sadržaj obiteljskih ladica“, nego i koreografija svjetlosnih i kolorističkih nizova, serija emocionalnih nijansi, zbog kojih detalj niza papirnatih papira vrhova prerasta u neku vrstu visokih planinskih lanaca pejzažnog slikarstva. 

Snimljeni su toliko izbliza da me njihova dostojanstvena veličina smiruje, kao da se naslanjam na koru veoma visokog, stabilnog, duboko ukorjenjenog stabla. 

Da, obiteljskog, ali i ne samo Jeleninog. 

Kvaliteta tih fotografija ima veze s iskustvom „proširivanja obitelji“ kojoj se pridružujemo ugošćivanjem gledateljskog pogleda u prostoru supripadanja.  

Autorica fotografija postava Žaklina Antonijević

Pozvani smo unutra.

U Jeleninoj fotografskoj seriji Prije mene, majčina ljubavna pisma otvaraju se kao lepeze, tajanstveno obilježene istaknutim brojevima. Ne vidimo tekst, vidimo ceremonijalnost udvaranja, ritualnost pohranjivanja i numeriranja pisama, ponovno njihovu posvećenu serijalnost. Ponavljanje zbog toga postaje postupak ritmiziranja ljubavnog sadržaja: vidimo samo komadić slova, samo „zamućenje“ oštrine slike koja se ponavlja u pravilnim razmacima. Zbog tog je umjetničkog postupka jasno je da ljubav nije ono što je ispričano, nego ono što se taloži, vraća, daje, prima, traje.

I u posljednjoj seriji Jeleninih fotografija, naslovljenoj Nove samoće, uprizoren je prostor doma. Na tragu impresionističkih umjetnica Mary Cassatt i Berthe Morisot, koje su slikale spavaće i dnevne sobe, vrtove i terase, prkoseći ideji da je „ženski prostor“ samo prostor melankolije i praznine, „unutarnjeg egzila“, Blagović nam pokazuje da je riječ o prostoru čežnje.

Čežnja je istovremeno jaka i neimenovana.

Njen medij je žensko tijelo, obavijeno polutamom, zagledano prema prozoru, smješteno u obiteljskom domu između djeteta (dječjeg krevetića ili dječjeg stola) i nekog jakog vanjskog izvora svjetlosti. Doslovce na razmeđi zatvorenog i otvorenog, brloga ili „posteljice“ i brisanog, neomeđenog prostora. 

Jelena Blagović, Ciklus “O njoj”

Žensko tijelo ovdje na mnogo načina čuva dječji svijet, odano mu je i vjerno, ne želi ga napustiti, ali istovremeno nam odaje i drugu stranu iskustva majčinstva, onu koja od žene dosljedno očekuje samoponištavanje i samozatajnost, što i u stvarnom i u fantastičnom životu ima velike posljedice. 

Samoće iz naslova svjedoče o tome da majčinstvo ne može biti „ženska sudbina“, jer i dijete i majka trebaju relacije izvan svog neposrednog odnosa. 

Posebno je zanimljiva fotografija u kojoj majka sjedi za stolom i drži novorođenče u naručju, ljubeći ga u obraz, dok su dvoje starije djece snimljeni okrenuti leđima i od majke i od kamere, kako stoje jedno uz drugo iza bijele zavjese i gledaju van. U toj čahuri zavjese djeca stoje i promatraju svijet, razlomljen na mnoge paralelne trakice svjetla koje stvaraju žaluzine prozora, signalizirajući da svako odrastanje (pa tako i odrastanje same majke, za koju se politički lažno podrazumijeva da „pripada samo domu“) nedvojbeno donosi sa sobom izlazak iz sigurnosti doma i otvaranje prema nefamilijarnom svijetu.

Čežnja za izlaskom prisutna je vrlo rano.

Ali pogled Jelene Blagović više voli ostati unutra.

Na fotografiji terase na kojoj sjedi majka s bebom, tako da su oboje zagledani prema stablu bora i gradskim krovovima, fotografkinja radije obitava u polumraku sobe, kompozicijski oblikujući sliku majke i djeteta kao mali segment niza prozorskih okvira. Soba, dakle, nije samo „zatvor“, nego i mjesto stvaranja, primarnog tijela, obale koja ne nestaje samim time što se od nje otiskujemo.

Boje Novih samoća mnogo su hladnije od prethodnih Jeleninih izložbi, ali na njima je prisutna i osobita svježina zelenila i jačina vanjskog svjetla, uslijed kojih nastaju jaki kontrasti prema tamnim tijelima u sobi. Dramatičnost tih kontrasta, neobarokni tenebrizam, govori nam nešto o jačini emocija. One su vrlo snažne, gotovo razdiruće, ali suspregnute.  

Na slikama trudnica, tijelo koje je snimljeno u sebi nosi još jednu „vlastitu sobu“, još jednu kuću unutar kuće, u kojoj raste beba. To je ujedno i filozofska dimenzija ove serije: mora li tijelo koje donosi dijete na svijet transformirati u djetetovu „veću kuću“, iz koje više „nema izlaza“? Ili su vrata i prozori na fotografijama siguran signal da ih možemo otvoriti? 

Jedna Jelenina fotografija okuplja u sobi dvoje djece, majku i mačku, a zastor prema balkonu pun je uzoraka pasa. Ta soba djeluje kao soba povjeravanja, u kojoj svi protagonisti (pa i mačka) imaju svoju priču koji žele podijeliti jedni s drugima. 

Na drugoj je fotografiji kuhinji sa ženom koja na koljenima drži psa, a ne dijete. I ovaj je par zagledan nekamo unutra. Ne prema prozoru. Jer kuća nije samo zatvor. Kuća je i sklonište.   

Tijekom dvadesetog stoljeća, tema ženskog prevrednovanja kućanskih poslova i prostora doma obilježila je rad mnogih umjetnica: Rachel Whiteread, Cornelie Parker, Tracey Emin, Mone Hatoum, Sarah Luca, Judy Chicago, Miriam Schapiro, Faith Wilding, Melisse Meyer, Carle Accardi. No možda najzanimljivija među njima je Louise Bourgeois, u potezu od svojeg ranog rada Femme Maison (1946.) do instalacije Passage Dangereux (1997.). U prvoj varijanti, kuća „sjeda“ na žensku glavu kao strašna kaciga koja zarobljuje lice do ramena; doslovce ga „odsijeca“ od ostatka tijela. Tu je i skulptura kuće koja se kao drvena stezulja nosi oko ženskog struka, dok iz nje bespomćno vire glava i noge. Tijekom čitave svoje karijere, Bourgeois razmišlja o tome koliko je u svakoga od nas upisano robovanja kućanskim prostorima, ali i koliko je to robovanje i plodonosno. U kasnom ciklusu Passage Dangereux, „čarobni“ predmeti privatne ženske kuće autorice Bourgeois traže da ih se promatra kroz kaveze čeličnih žica, ali više nisu neprijateljski prema ženskom tijelu. Naprotiv, puni su fantastičnih mogućnosti.

I za Jelenu je obiteljska soba veća, dublja i kontroveznija od bilo kojeg vanjskog svijeta.  

Tim više što je pogled iz sobe – prema prozoru – simetričan pogledu iz fotografskog aparata, zbog čega su prozori i jedna od najstarijih fotografskih tema; doslovce posveta samoj fotografskoj umjetnosti. Niépceov Pogled kroz prozor smatra se povijesno jednom od prvih, rodnonačelnih fotografija (1826). 

To znači da soba nije samo žensko mjesto, niti samo utočište, nego i mjesto koje usmjerava sve naše poglede. 

„Kontrolni toranj“ naše percepcije.

Biti u toj utrobi znači stalno iznova rađati svijet. 

Nataša Govedić

Izložba Nove samoće Jelene Blagović može se pogledati do 14. lipnja u  Salonu Galić u Splitu.

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More