Ksenija Španec: “Analogna fotografija je način života, filozofija i protest protiv površnosti”

Kad se ne bavi obitelji i svojim dnevnim poslom, Ksenija Španec odlazi u vlastiti čarobni svijet analogne fotografije, kojeg je pažljivo i s puno strpljenja gradila godinama te danas iza sebe ima respektabilni opus i više nego zanimljivu životnu priču.

Među izlagačima na art sajmu Nesvrstani, nedavno održanom u zagrebačkoj Laubi, jedna je umjetnica bila “maaaalo nesvrstanija” od ostalih – u moru šarenih grafika, pop-art ostvarenja i blještavih instalacija mnogi su zapazili moćne crno-bijele fotografije cvijeća koje, fotografirano na tamnoj podlozi, predstavlja vrlo osobnu priču autorice i uvodi nas u njezin umjetnički diskurs s kojim se itekako lako poistovijetiti. Autorica tog cvjetnog postava zove se Ksenija Španec, članica je Fotokluba Zagreb, a dosad je izlagala na nekoliko grupnih te pet samostalnih izložbi.

“Moja prva samostalna izložba 2012. godine, ali i zadnja u nizu 2018. godine bile su u galeriji Dubrava. Slijedile su samostalne izložbe u St Augustinu na Floridi, u talijanskom Montechiarugolu te izložba u Botaničaru, u Zagrebu 2017. godine. Sve izložbe su mi drage. Naime, najljepši dio svake izložbe mi je bio okupljanje dragih ljudi. Činjenica da svi oni dolaze kako bi vidjeli moje radove i mene vrlo je poticajna i napuni me energijom. Mislim da je upravo to uspjeh koji mi je najvažniji”, počinje nam svoju životno-fotografsku priču Ksenija Španec.

Kad, kako i zašto ste se počeli baviti fotografijom?
Fotografija je tek slučajno ispala moj odabir kreativnog izražavanja. Uz obiteljski život, najjednostavnije mi je bilo fotografirati, onako usput. Sve dok nisam shvatila da je fotografija predivna umjetnost i da se tom umjetnošću želim baviti. Od kad pamtim, crtam, slikam, bavim se nekim vidom likovnog izražavanja, jednostavno zato što to volim i sretna sam u tom svom, malom kreativnom svijetu. Otkad sam pronašla fotografiju, zaokupila je moje misli i život, te se sada moj svijet okreće oko te osi. Bilo je to prije petnaestak godina, kad sam na poklon, od supruga, dobila digitalni foto aparat. Tad je krenula moja opsjednutost fotografijom. Od tada, foto aparat je uvijek uz mene. Proučila sam priručnik foto aparata, te usporedno isprobavala njegove opcije. Zatim sam istraživala na internetu, otkrivala nove tehnike, između ostalog i tehniku slikanja svjetlom, koju koristim pri fotografiranju cvijeća. Tako sam učila.

Ne sjećam se točno, ali mislim da je bila 2006. godina kad sam posjetila izložbu fotografija u tadašnjoj galeriji Badrov na Trgu žrtava fašizma. Bila je to izložba Slavke i Milana Pavića. Gospođu Slavku tada nisam poznavala, niti sam se usudila nadati da bih je mogla upoznati, ali njezine fotografije, viđene na toj izložbi, promijenile su tijek moje fascinacije fotografijom. Slavkine crno bijele fotografije bile su toliko lijepe da sam zaplakala. To mi se kasnije dogodilo još samo na izložbi u Peggy Gauggenheim galeriji u Veneciji, na izložbi Jacksona Pollocka, kad sam na svoje iznenađenje (ali i nelagodu) ridala gledajući njegove apstrakcije velikih formata. Upravo me ta pretjerana emotivnost uvijek tjerala da se bavim nekim vidom umjetnosti. Slavkine fotografije su me opčinile i bile su moj zaokret iz do tada isključivo digitalnog svijeta u svijet analogne fotografije.

Kako ste se oduprijeli digitalizaciji? Je li danas teže raditi “starim načinom”? Ili se možda baš zato više cijeni?
Ono što me tjera da ustrajem u starom načinu je moja ideja fotografije, kao umjetnosti, kojom želim ispričati svoju priču. Volim sporost procesa, razmišljanje i analiziranje svakog koraka. Volim manualnost i činjenicu da imam cijeli proces u rukama, od snimanja do izrade fotografije na fotografskom papiru. Pretpostavljam da je danas teže koristiti analognu tehnologiju, zbog (ne)dostupnosti materijala, ili skupoće, na primjer. Ipak, znam da nisam sama i da mnogi zaljubljenici u fotografiju ne odustaju, baš poput mene, te pronalaze kreativne načine da ustraju. Snimam manje, ali uživam u tome.

Analogna fotografija je način života, filozofija i protest protiv površnosti i unificiranosti. Negdje sam pročitala da je Mark Twain rekao – Kad god se nađete na strani većine, vrijeme je da zastanete i razmislite. To je vrlo prigodna misao i sažetak mog odgovora na vaše pitanje.

Kad je u tu cijelu priču ušlo cvijeće?
Od djetinjstva imam sklonost prema prirodi i umjetnosti. Fotografijom, posebno fotografiranjem cvijeća, objedinjujem te dvije ljubavi. Prije fotografije, slikala sam akvarele cvjetnih motiva. Bili su potpuno različiti od fotografija koje danas radim. Bili su nježnih, transparentnih boja, pomalo apstraktni i “bojažljivi”. Zatim sam fotografirala cvijeće digitalnim foto aparatom, koristeći tehniku slikanja svjetlom. Rezultat je podsjećao na ulja na platnu. Mekoća i prigušene boje, svilenkasta struktura latica. Nastavila sam koristiti istu tehniku, fotografirajući cvijeće, ali sada, gotovo isključivo s analognim foto aparatima i crno bijelim filmom.

Što se mora dogoditi da vas cvijet “privuče”? Kako ih birate i odakle crpite inspiraciju?
Cvijeće koje biram ima karakter. Ima naglašenu teksturu ili oblik, ili oboje. Koristeći analogne foto aparate i crno bijeli film, te slikajući ga svjetlom, otkrivam i naglašavam teksturu i oblik cvijeta. Uglavnom crna pozadina čini da cvijet lebdi u nedefiniranom prostoru te pridonosi mističnosti i nadrealnosti prizora. Naravno, postoje i otkloni od tog, samonametnutog pravila. Ponekad želim naglasiti romantičnost i nježnost ili napraviti cvjetnu kompoziciju.

U većini slučajeva, moj odabir cvijeta i načina na koji ću ga prikazati nije namjeran već slijedim svoje unutarnje porive. Ponekad vizualiziram rezultat, koji vrlo često podsjeća na skulpturu. Vjerojatno zato su moja inspiracija kipari, poput Henryja Moorea, Barbare Hepworth ili Jeana Arpa, ali i fotografski opus Hiroshija Sugimota i Imogen Cunningham.

Čitam da je fotografiranje za vas misaoni proces. Možete li me malo provesti kroz njega?
Inicijalno se radi o emocijama, dakle, nesvjesnoj razini, kad me neki subjekt ili tema privuče. Već sam opisala na koji način biram cvijeće (ili ono bira mene), no moje teme su i grad, pejzaži, portreti… One postoje usporedno i nadopunjuju se. Volim se izgubiti u gradu i slijediti poruke po zidovima, uništene plakate, oronule izloge. Volim noć. Volim bilježiti “anomalije” u pejzažu, nastale djelovanjem ljudi. U licima tražim nešto s druge strane ogledala.

Iako kažu da sam po fotografijama cvijeća prepoznatljiva, mislim da sve moje teme odražavaju mene i moje istraživanje prolaznosti i podvojenosti, realnosti koja je podložna interpretacijama i nikada nije objektivna, niti jednoznačna. Upravo je prolaznost moja nit vodilja kroz cjelokupan fotografski izričaj.

Što je najljepše u poslu fotografa, a što najnapornije?
Moram vas razočarati, iako koristim foto aparate kao sredstvo izražavanja, nisam fotografkinja. Ne zarađujem fotografijom. Ali, ako mi dopustite da zamislim što bi to bilo naporno u poslu fotografa, meni bi to najvjerojatnije bilo fotografiranje proizvoda za kataloge. Što je naljepše? Ono najljepše, pretpostavljam, nije rezervirano za profesionalne fotografe. Kada se u odnos ljubavi i preživljavanja umiješa novac, nestaje čarolije. Da ne ispadnem totalno nepraktična, pristala bih na klasifikaciju “umjetnička fotografkinja” jer priznajem, bilo bi zgodno pokriti troškove filmova, kemije i ostalog, ako ništa drugo.

Čime se još bavite?
Osim fotografije, radim kolaže, skupljam stare obiteljske fotografije po raznim sajmovima, s namjerom da ih iskoristim u nekom svom budućem projektu. Bavim se i takozvanom alternativnom fotografijom, ili fotografijom bez upotrebe foto aparata, kao što je na primjer lumen print ili fotogram. Za sada su to sve aktivnosti vezane za fotografiju. Bavim se i prizemnijim aktivnostima, naravno. Zaposlena sam u zračnoj luci. Udana sam. Imam dvoje odrasle djece.

Jesu li pandemija, potres i druge recentne nedaće utjecale na vaš umjetnički diskurs?
Ova godina je zaista izazovna, u svakom pogledu. Naravno da su aktualni globalni događaji, ali i oni na privatnom planu, utjecali na moje raspoloženje, a u nekoj mjeri i volji za kreativnim izražavanjem. Od potpune kreativne blokade do nove serije fotografija ipak nije prošlo puno vremena. Na početku sam osjećala neodoljivu potrebu za šumom. Šetala sam svakodnevno i promatrala, osjećala i razmišljala. Jedan dan sam ponijela svoju pinhole kameru i crno bijeli film, te počela fotografirati prizore iz šume.

U skladu s mojim tadašnjim emotivnim stanjem, ti prizori su mračni, čudni, mistični, nadrealni.
Šuma prestaje biti šuma. Ona postaje prikaz moje depresije i tuge. Ta serija će se zasigurno nastaviti, no vjerojatno će odražavati neka moja buduća stanja duha, koja ne moraju biti ista kao ona koja su je inicirala. Dopustit ću si malu evoluciju.

Osim “šumske serije”, što još planirate?
Planova imam, ali onih dugoročnih. Trenutno nisam u mogućnosti baviti se fotografijom kao što bih voljela, zbog raznih životnih izazova. Želim nastaviti projekt “Il giardino”. Voljela bih realizirati neke ideje, davno zapisane, u nekoj tekici, a među njima je i fotografska knjiga.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More