Zaslužuje li kazalište svježu dramu ili mini seriju?

Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona)
– Lorca, Oproštaj

 

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća slovensko kazalište postiže međunarodnu vidljivost i prepoznatljivost zahvaljujući ne samo ikonoklastičkoj poetici Tomaža Pandura, nego i koreodramskim dostignućima Damira Zlatara Freya. Riječ je o kazališnom rukopisu koji je izmijenio slovensko i hrvatsko kazalište modernim interpretacijama klasika. No, kako promatrati u ovome slučaju Lorcinu tragediju Krvave svatove u osječkome HNK-u 2017. ako je isti redatelj postavio u Slovenskom stalnom gledališču Trst (2000.) i HNK Rijeka (2004.) na vrlo sličan koreodramski način?

Podliježemo li jednakima pravilima reciklaže vlastitoga rada u znanosti, novinarstvu ili pak umjetnosti? Možemo li takve umjetničke radove jednako kritički vrednovati? Naposljetku čija je predstava, odnosno konačni punokrvni umjetnički proizvod? U kazalištu reciklaža nije novost, u prvome redu ako je riječ o predstavama iznimnih dometa, no ostaje otvorenim pitanje njihove opravdanosti i oznake novine ako je promijenjena isključivo glumačka postava, a režija, scenografija, kostimografija i koreografija ostaju jednakima.

S takvim pitanjima na umu počinje raslojavanje triju inačica predstava koje započinju jednako – izostavljanjem prvoga čina i objašnjenjem razloga zašto ljubavnici bježe s vjenčanja. Poezija preuzima dramski okvir, stoga predstava počinje disciplinirano u tišini da bi vremenskim odmicanjem uslijedili elementi ritualni ekstatičnosti, simbolizma, ekspresionizma i nadrealizma koji tvore predstavu visokih dometa. Osječki je ansambl discipliniran, u pokretu nedovoljno tečan i precizan zbog samoga tempa predstave te mjestimično neprecizan i usporen. Scenski pokret otežava skučenost HNK-ove pozornice. U nenaviknutom ansamblu na koreodramski stil glume ponajbolje su se snašli ekspresivna Ivana Soldo Čabraja i discipliniran, smiren u mimici te precizan u pokretu Vladimir Tintor u ulogama Zaručnice i Leonarda. Fiziološku ljubav jednako uvjerljivo izražava i Matea Grabić, posve otvorena u ekspresionističkoj gesti.

Središnji je simbol predstave naranča od čijih se listova na početku nevino plete vjenčić za Zaručnicu do kulminacije tragičnosti i padanja naranči na pozornicu s Majkom (Radoslava Mrkšić) naslonjenom na zid. Periferan te jednako uočljiv simbol je mjeseca kojem Zlatar Frey ostavlja izvornu govornu varijantu, no u njegovoj inačici u glazbenim brojevima (Petra B. Blašković). Vizualni dojam predstave osnažuje slikovitost razvidna u padajućim Dalijevim satovima, prizoru prolaska biciklista s vjenčićima i razdrmane scenografije podijeljenih, a zatim združenih kuća.

Prednost koreodramskih predstava leži u činjenici da se one oslanjanju na našu intuiciju, instinkte i podsvjesno. U sve tri inačice Krvavi svatovi dosežu slične i visoke umjetničke domete, no ostaje otvorenim pitanje zaslužuje li kazalište svježu dramu ili mini seriju?

Anđela Vidović

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More