33. Gavelline večeri: Shakespeareova goropadnica u splitskome kroćenju

Od divlje ću Kate napravit' domaću!

U godini zagrebačkih Shakespearea na Gavellinim se večerima oscilacijsko Kroćenje goropadnice (HNK Split) u najboljim izvedbenim trenutcima, tj. scenskome pokretu Damira Klemenića, činilo zaigranim smjerokazom kako bismo Bardu mogli pristupiti danas – trezveno i lucidno rušilački. Mnogi su teatrolozi, redatelji i nastavnici na manje ili više uspješne načine približavali klasike suvremenoj publici. No, pritom su nerijetko zanemarivali potencijal humora smatrajući ga nečim prizemnim, donekle nedostojnim materije. Paradoksalno, generacije na usmenim ispitima ”spasio” je Alan Ford, a nadolazeće bi mogao televizijski format poput Eltonova Pera Shakespeareova na HRT 3.

Humor je možda i jedan od aduta prvoga dijela predstave u režiji Ivana Plazibata i dramaturgiji Mile Pavićević. Često ponavljajući, grub, politički nekorektan sa snažnim lokalizmima i referencijama na pop-kulturu (od TV Pinka do ”Ne može” Vojka V), izražen pokretom i mimikrijom, taj ironijski modus labavo povezuje 17. i 21. stoljeće gdje se divlje ženstvo mora pripitomiti kako bi se raspuhao vjetar besparice. U drugome dijelu ta dramaturgija hrpe dobrih dosjetki i njemačko-slovenskih režijskih trikova u ozbiljnosti pada jer se u povratku Shakespeareu i nadopisanom cinizmu, kao zadnjoj liniji obrane nedovoljno razrađenog lica Kate, lagano gubi smisao.

Ansambl bespoštedno i precizno drži ritam i napetost čitave izvedbe, pritom su ženska lica Kate (Katarine Romac) i Biance (Ana Marije Veselčić) neznatno slabija. Sabijena u kuteve, zatvorena i uskraćena, jedino fizičkom agresivnošću dolaze do riječi. Njihova poslušnost određena je seksualnošću. Muška klapa (Marjan Nejašmić Banić, Nenad Srdelić, Pere Eranović, Stipe Radoja, Nikša Arčanin, Luka Čerjan, Vicko Bilandžić) igra iznimne skupne scene, svaki donoseći vlastitu minijaturu. Otac (Filip Radoš), nerijetko sa strane, brak izjednačuje s dobrom trgovinom.

Posebno valja istaknuti sugestivnog Gorana Markovića kao Petruccija, jednog od najsloženijih lica Kroćenja goropadnice, potpuno uvjerenog da društveni napredak ovisi o krotkosti supruge koju će poniziti i na dan njihova vjenčanja. Nekonvencionalan, pomalo razuzdan i lud iz crnohumornog šovinizma i mizoginije lagano prelazi u apsurd.

Mogli bismo se zapitati kakvog smisla ima danas, s obzirom na stečene slobode i nasljeđe feminizma, postavljati anakrona pitanja poput nemogućnosti donošenja vlastitih odluka i biranja partnera. U današnjem društvu ionako, prema riječima Borivoja Radakovića, muškarci sve manje mogu pronaći vlastito mjesto i identitete, a njihova se emancipacija tek čeka. No, kazalište je živi organizam nerazdruživo povezan s kontekstom u kojem nastaje.

O tezi bi se Mire Ljubić Lorger, kako je Split sredina koja je mahom preuzela stereotipe i primijenila ih na sebe, sigurno još dalo raspravljati. Dotad, Plazibatova Goropadnica možda ima pregršt mana, no vješto se poigrava stereotipima nekih novih generacija i kao takva je veliki iskorak za HNK Split. Teško je zamisliti taj stihijski ludizam negdje drugdje.

Anđela Vidović

Foto: Matko Biljak, HNK Split

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...