Petar Dolić: Najbolje je kad se ne radi po narudžbi nego iz vlastite unutarnje potrebe

Dvije tišine kipara Petra Dolića

U sklopu programa Pasionske baštine 2018. otvorena je u četvrtak, 22. ožujka, izložba Petra Dolića u Knjižnici Marije Jurić Zagorke na kojoj su izloženi njegovi sliko-reljefi i skulpture. Riječ je o dva tematska ciklusa koja prikazuju Božić i Križni put, a Dolić ih je predstavio kao Dvije tišine pojačavajući dojam unutarnje simbolike koja prožima i povezuje ove najvažnije teme kršćanstva izražene vrlo sažetim i jednostavnim likovnim izrazom. O slojevitosti značenja Dviju tišina u predgovoru izložbi Željka Čorak je zapisala: „Na ovoj izložbi, u okviru „Pasionske baštine“, Dolić izlaže slikani Križni put, brončanu, stiliziranu i realističnu, smirenu skulpturu Raspetoga, i također slikani pejzaž Golgote. Ali samoj Pasiji željela je nešto dodati Dolićeva svijetla narav. Uz prizore muke i smrti, makar im završetak bio Uskrsnuće, postavio je i prizore Rođenja. Uskrsni ciklus nadopunio je božićnim. U jednakim malim formatima zatvorio je krug života – gdje je Uskrs početak Božiću, a Božić Uskrsu.”

Jedinstveni radovi akademskog kipara Petra Dolića u različitim ciklusima, materijalima i tehnikama nisu bez razloga prepoznati kod stručne, ali i šire publike. Dolić je diplomirao 1999. godine kiparstvo na ALU u Zagrebu, u klasi prof. Šime Vulasa. Do danas je izlagao na tridesetak samostalnih izložbi i četrdesetak skupnih izložbi. Autor je brojnih skulptura postavljenih u javne prostore: ‘Tri sunca’ u uvali Vela lozna, Postira; ‘Podmornica’ na Zagrebačkom velesajmu; ‘ ‘Brod na suhom’ u Njemačkom parku pokraj Bočarskog doma u Zagrebu; ‘Spomenik poginulim braniteljima’ u Labinu… U njegovoj biografiji istaknuto je i sljedeće “U trenutku kada se Petar Dolić pojavljuje u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, o njemu se piše i govori kao o „najvećoj kiparskoj darovitosti mlađe generacije“. Njegova plastika donosi nov, svjež pogled na sadašnjost, viziju suvremenog svijeta koja je jednostavna i rafinirana. Petar Dolić je postavio aksiome vlastitog kiparstva: oblikuje drvo, kleše, modelira, a kiparski smisao traži u vlastitom postojanju.”

Sakralna dionica Petra Dolića, kipara i slikara, vedra je i radosna. Igra anđela bliža mu je od patnje mučenika: mali alabastreni krilati lik uokvirio je kao dijete u ljuljačci. Pamti se njegov udio na izložbi novije hrvatske sakralne umjetnosti (Klovićevi dvori, 2006.). Bila je to cijela soba kokok se „radnja“ zbivala u zraku: na sve strane lebdjele su i letjele obojene drvene ptice, raznih oblika i boja, pernatije od pernatih i cvrkutavije od cvrkutavih, a nastavale su nebo „svijeta sv. Franje“. Iz predgovora izložbi, Željka Čorak

Zbog svega navedenog potrebno se odmah ograditi i napomenuti da je jedan razgovor uistinu „uzak“ za širinu ukupnog kiparskog opusa Petra Dolića što će sigurno biti razvidno na drugim mjestima. Ovdje smo se fokusirali, uz spomenute cikluse, dijelom i na njegov interes za djela biblijske tematike te angažmane u sakralnom prostoru dosad povezane s franjevačkom provincijom Bosnom Srebrenom.

Na izložbi „Dvije tišine“ predstavili ste Božić i Uskrs zajedno što nije uobičajeno. Zašto?

Božić predstavlja radosnu vijest, početak života, ali je i Uskrs radosna vijest jer uskrsli Krist nada je za vječni život. Na neki su način to dva „rođenja“. Bez obzira na dramatiku i težinu Kalvarije, njezina je poanta radosna vijest. U cijelom svom radu, ne gubim nadu u Ljubav i Radost. To je poveznica između mog života i rada, da najteže trenutke zanemarim gledajući u to bijelo svjetlo i radost unutarnjeg života. A što se tiče križeva, svatko ima neki svoj križ sa svojom brigom. Iako se čini da su drugi lakši, kad bismo zaista zamijenili, ispostavilo bi se da su tuđi križevi nama teži i zasigurno bismo rekli: vratimo meni onaj moj! Čovjek se treba pomiriti sa svojim križem i raditi ono što najviše voli.

Što se tiče Križnog puta, on je izložen u jednom prekinutom nizu, iako sam ga zamislio u neprekinutom nizu i odlično bi zato pristajao u nekoj kapelici u kojoj bi bila ostvarena jedna neprekinuta linija koja završava 15. postajom na kojoj je uskrsli Krist. Obično se križni put prikazuje i sastoji od 14 postaja. U posljednje se vrijeme češće dodaje petnaesta, a zna biti i dodatna scena Judine izdaje. Petnaesta je postaja vrlo snažna poruka, iako je nekad nezgodno primjereno je izložiti. Primjerice, u crkvama se u jednom brodu izloži 7, i u drugom 7 postaja, pa ponekad „nema“ prostora za ovu zadnju“, pojašnjava Dolić svoje razloge.

“Uvijek je u Dolića priča izbijala iz djela, a ne djelo iz priče…” Iz predgovora izložbi, Željka Čorak

Spomenuti likovni ciklusi s prikazima Božića i Križni put rađeni su u posebnoj tehnici i vrsti materijala.

Križni put sam radio „kiparsko-slikarskom tehnikom“ na prešanom papiru, iako svojim zvanjem nisam slikar, nego kipar, ali crtež je osnova za sve grane likovnih umjetnosti. Ipak, nikako ne mogu pobjeći od kiparstva u slikarstvu. Zato sam to namjerno htio zadržati kao svoj način izričaja, a isto tako kad mi „ne ide“ u kiparstvu, onda mi slikarstvo pomogne. Rekao bih da su ti sliko-reljefi bliski su mom načinu razmišljanja, jer kad slikam, nije mi strano da odrežem, izgrebem, izgraviram, ili napravim neki plan da postane slika-reljef, ali potrebna mi je ta tvrda podloga. Zato je prešani papir prikladan jer mi daje mali otpor. Vjerojatno ulje na platnu ne bih mogao raditi jer ne odgovora mom temperamentu. Previše je slikarski. Na tom mekanom platnu ne bih si mogao pomoći s kiparstvom jer uvijek je najlakše riješiti „probleme“ s nekim područjem koje dobro poznaješ.

Dobro vladate manjim i većim kiparskim formama. Sliko-reljefi djeluju poput skica za neke veće kompozicije.

Zato što su to jednostavni formati… kad čovjek može u puno kraćem vremenu „iznijeti iz sebe“ neku misao i zabilježiti je, dok je to u skulpturi u kamenu dugotrajan proces, gdje si kreativan u idejnoj skici, a ovo sve drugo je težak fizički posao, gdje ima kreativnosti, ali potrebno je puno vremena da se napravi jedna velika skulptura u kamenu, što može trajati i godinu dana. Kad bih radio samo tu jednu skulpturu, zaustavio bih taj kreativni nemir unutar sebe. U tim pauzama mi mnogo koristi kad si zabilježim neke manje stvari koje kasnije mogu raditi.

Djeluju poput skice jer skica bilježi sve što bi čovjek kasnije mogao razvijati i može biti polazište za različite smjerove, tako da je dobro raditi i puno bilježiti, a onda je moguće vratiti se nekim ciklusima naknadno. Zatim, ima dva ili tri rada koji me izazovu, pa na tu temu napravim cijeli opus kroz dulji niz godina i vratim se nečemu što sam nekad davno zabilježio i prepoznao, primjerice na neku temu koja mi odgovara“, otkriva umjetnik procese svog stvaralaštva.

“Sliko-reljefi bliski su mom načinu razmišljanja, jer kad slikam, nije mi strano da odrežem, izgrebem, izgraviram, ili napravim neki plan da postane slika-reljef, ali potrebna mi je ta tvrda podloga.”

Tako je nastao i ovaj ciklus “Dvije tišine”, Božić i Križni put?

Križni put je nastao iz moje unutarnje potrebe, kojim sam napravio neku vrstu molitve za neke pojedinosti u mome životu koje baš i ne idu kako bih ja želio… Napravio sam ga kao svoj dnevnik. Kada je čovjeku teško, u molitvi mu je najlakše. Tijekom procesa nastanka tih radova, nisam razmišljao o tome, nego je tu bila želja da se izrazi to što se nosi u sebi. Tada nekako bude puno lakše.

Zašto su ove teme poticajne i danas u likovnoj umjetnosti?

Uvijek je to aktualno. Čovjek može u tom Križnom putu prepoznati vlastitu utjehu. Dramatično je prepoznavanje snage žrtvovanja života za spasenje drugih. Zbog toga je nada iznimno poticajna jer taj teški križni put postane lagan. Naš je život bez nade težak križni put i nema smisla. Neki ljudi u određenim dijelovima života nisu bliski kršćanskoj religiji, a u nekom dijelu se približe čitanjem Biblije Isusovu nauku i to postane integrativno, dio njih.

Zanimljivo je koliko su raznoliki i autentični putevi u religioznosti, ili pak duhovnosti. Rad koji ste predstavili nastao je kao meditacija na teme koje ste prikazali.

Držim kako je najbolje kada čovjek ne mora raditi po nekoj narudžbi. U biti, kada želiš nešto ostvariti iz vlastite unutarnje potrebe, onda će možda ljudi i prepoznati da je dobro. Ne mora značiti da će naručitelji prihvatiti način na koji su izvedeni neki likovni ili ikonografski elementi. Zbog toga je bolje da čovjek napravi sam za sebe nešto, i da vjeruje u to, slobodno, bez ikakvog podilaženja, a onda kad je to gotovo, uvijek postoji mogućnost da se djelo izloži ili kupi. Iako nikad ne radim tako da vodim računa o tome hoće li netko to uzeti. Jednostavno, to je jedan kontinuitet razmišljanja koji čovjek ima unutar sebe, a umjetniku je najlakše kad to sve „izbaci“ iz sebe.

Stvaranje je dug i slojevit proces. Ako dotiče suštinu, rad prožima univerzalnost stvaranja.

To je jednostavno unutarnja želja za stvaranjem koja te nosi. Nijedan umjetnik ne razmišlja da će neko djelo biti umjetničko, nego on „iznosi iz sebe“ što se kasnije iskristalizira u određenim trenucima da je dobro ili nije. Stvaramo, zato što se mora iznijeti iz sebe.

Niti unutarnja potreba i poticaji ne mogu se izraziti riječima, već radom.

To je jedini način da netko tko se bavi stvaranjem ostvari sam sebe. Red, rad i disciplina, bez toga ne može.

Koliko sati radite dnevno?

Teško je odvojiti konkretan, fizički rad od razmišljanja o tome. Čini mi se kao da ne prestajem raditi nikada. Primjerice, kada vozim auto, mogu ugledati nešto što će me potaknuti na kreativnost. Možda je to samo „bilježenje“ za rad, najmanji i najkraći dio. Često poticaji dolaze iz podsvijesti, a fizički se rad može brzo ostvariti. Kad su Picassa pitali, koliko mu treba da nešto napravi, on je odgovorio: „2 dana i 20 godina“.

 

Tri sunca, Postira

U svakom trenutku čovjek treba pronaći radost. Ovisno o tome kako ideje naviru, uvijek se mogu vraćati i vraćam se pojedinim temama na skroz drugačiji način. Pokušavam promijeniti i teme, tehnike i formate, a kada osjetim da sam došao do nekog zasićenja mijenjam nešto jer me je strah da se ne „začahurim“ i ne počnem automatski raditi. Takav način rada je šablonski i prestaje umjetnika veseliti, a ne bih volio da mi život bude dosadan. Želim raditi ono što volim, ali i da mi je to zanimljivo. Ponekad je problem što podražaji iz okoline, oduzimaju mnogo vremena… Dogodi mi se period kada dosta radim u kamenu, što je težak fizički posao. Potom, ruka se ponaša drukčije kad pređe na crtež, ali s druge strane, ponovno kad radim manji format, to je odmor od ovoga, a opet me i to veseli.

Držim kako je najbolje kada čovjek ne mora raditi po nekoj narudžbi. U biti, kada želiš nešto ostvariti iz vlastite unutarnje potrebe, onda će možda ljudi i prepoznati da je dobro.

Na izloženim sliko-reljefima “Dvije tišine”, iako koristite akromatske boje, one imaju simboličko značenje. Na nekim drugim radovima koristite vrlo žive boje.

Moji su raniji radovi bili zaigrani i djetinjasti. Dosta sam koristio boju. Boja mi je služila kao svojevrsni putokaz da smirim snagu drveta, da ne bude drvo prejako, a da se opet može čitati forma. I na taj način smo nalazili neki zajednički jezik, drvo, boja i ja, a u biti, kiparstvo u drvetu traži boju, dok bi se u drugim materijalima to zanemarilo.

Što se tiče Križnog puta, boja je tu nestala. Glavna je poanta te kompozicije da je događaj koji se zbio u poslijepodnevnom satu postao mrak, jedino je svjetlo Krist i to je tako metaforično riješeno. Rođenje Isusovo, odnosno Božić, zbilo se u noći, a svjetlo u mraku dolazi od aureola, od zvijezda. To su mali tračci svjetla koji su ponovno optimistični, ali u Križnom putu je to simbolično. Možda najbolje dočaravaju tišinu i mir kada nema velike dramatičnosti. Taj Križni put traži jedno kretanje kojim se postiže dinamika poput filma, što je dramatično, a opet jednostavno jer su likovi svedeni do znaka.

Ustvari je jedinstvena ta jednostavnost, poimanje simboličnog odnosa svjetla i tame, dobra i zla.

Zanemario sam i ljude koji su nanijeli zlo, htio sam da bude jednostavno i da ih na neki način i ne zabilježim.

Upravo jednostavnost odvaja te prikaze od senzacionalističnosti prikaza te teme. U različitim vrstama umjetnosti i na različite se načine pristupa temi Isusa Krista. Dok ga neki gledaju isključivo kao povijesnu ličnost i upadaju u zamku suvišne naracije, drugi njegovu muku, smrt i Uskrsnuće promatraju ili na fizičkoj (anatomskoj razini) ili pak na naglašeno mističnoj. Vi ste uspostavili sasvim drugi odnos prema toj temi, kroz sažimanje i redukciju.

Kod Božića sam, primjerice pokušavao na različite načine prikazati jednu temu. Iako je jedna od najzastupljenijih tema kršćanske umjetnosti, ipak je neiscrpna inspiracija i moguće ju je prikazati na bezbroj načina. Pristupio sam toj temi na tridesetak različitih načina i svaki na svoj način progovara. Inače, svaki rad koji je nastao na tu određenu temu donese mi ideju kako bih je mogao ponovno prikazati. Primjerice, na jednoj slici ne mogu mnogo popravljati, već to mogu učiniti sljedećom slikom. Nezavršenost i neko nezadovoljstvo u određenom trenutku onim što je prikazano nagoni me da opet napravim nešto novo. Mi koji se bavimo stvaranjem sa sobom najčešće nismo zadovoljni, jer bismo uvijek u novom radu nešto „bolje“ prikazali ili izrazili.

Nijedan umjetnik ne razmišlja da će neko djelo biti umjetničko, nego on „iznosi iz sebe“ što se kasnije iskristalizira u određenim trenucima da je dobro ili nije. Stvaramo, zato što se mora iznijeti iz sebe.

Vi ste ostvarili tematski prilično opsežan opus u sakralnoj tematici i u drugim materijalima, primjerice u kamenu i drvu.

Dugi niz godina bavim se umjetnošću sakralne tematike, prvenstveno iz osobne motivacije. Što se tiče konkretnih angažmana, radio sam najprije za franjevce Bosne Srebrene, za Galeriju Šimun u Dubravama i u franjevačkoj crkvi u Zoviku. U crkvi svetog Franje u Zoviku radio sam za fra Petra Matanovića veliku skulptorsku cjelinu u drvu postavljenu u prezbiteriju crkve, ‘Sveti Franjo razgovara s pticama’. Kip svetog Franje je monumentalan, visine 4 metra, a oko njega je sedamdeset ptica. To je bio moj prvi angažman u sakralnom prostoru koji me oduševio jer mi je dana apsolutna sloboda da tu temu na svoj način likovno izrazim i prenesem svoj doživljaj.

Dakle, prve su narudžbe bile u Zoviku i Dubravama, a zatim je uslijedila opsežna ramska sakralna epizoda. Tamo ste opremili prostor unutrašnjosti svetišta crkve svetog Ante na Gračacu u Donjoj Rami, čime su u listopadu 2017. godine završeni radovi preuređenja te crkve započeti u proljeće iste godine.

Da, nakon završetka velikog projekta oblikovanja javnog spomenika, Tvrtkov biljeg u Prozoru, uz podršku njihova načelnika Joze Ivančevića, radio sam kod fra Mate Topića, župnika crkve u Gračacu gdje sam u svetištu oblikovao oltar, ambon, svetohranište, kipove svetog Ante Padovanskog i Marije s Isusom. Ta, rekao bih, cjelovita likovna kompozicija koju sam ostvario, otvorila mi je mnogo mogućnosti da na jednom mjestu govorim „sve što mogu“, a kamen je bio vrlo prikladan materijal u kojem sam uspio iskazati ono što mislim o tome. Prigodno, blagoslovom oltara postavljene su i moći svetog Ante donesene iz Padove.

Ono što se uočava na tim kipovima jest da su unutarnjom blagošću kojom zrače bliski vjernicima čime je izražen njihov svetački karakter. I ramska Majka od Milosti Vam je inspiracija za neke radove?

Da, a tome pridonosi materijal u kojem sam ih obradio, a to je kamen. On može biti istovremeno i nježan i grub. U kamenu je isklesano najviše spomenika koji su svjedoci čovjekove prošlosti i postojanja. Najstariji su pisani tragovi sačuvani u kamenu. To je jedan kontinuitet i tradicija nama vrlo bitna, kada se nešto napravi u kamenu, teži ka vječnosti.

Reljef ramske Majke od Milosti u aluminiju bit će predstavljen na izložbi PanoRama u lipnju, u Muzeju Mimara. To je projekt na kojemu surađujem s nekim drugim kolegicama i kolegama koji su inspirirani ramskim prostorom, ljudima, prirodom, tradicijom i pobožnošću. Posvetio sam se i drugim temama na poticaj Bože Mišure, te sam ostvario nekoliko skulptorskih ciklusa u različitim materijalima. To ću također izlagati.

Vaši su najmonumentalniji kiparski radovi u Rami?

Skulptura Tvrtkov biljeg jest najmonumentalnije što sam dosad ostvario. Radio sam i ranije monumentalne skulpture, i na javnim spomenicima, ali ne u kamenu. Kod kipara je potrebna i fizička snaga i zato se zna dogoditi da kipari, kad su mlađi, imaju mnogo bolje radove nego kad su stariji. To je kod slikara suprotno, njima ne treba toliko fizičke snage. Primjerice, kod Đure Sedera, koji je i dalje i vitalan i radi dobre slike, „što je stariji slikar, kao staro vino, sve je bolji“.

Zato kipari znaju tražiti pomoćnike.

Da, zna biti potrebe za pomoćnicima. Premda to ne treba biti presudno. To je nekad bilo normalno. Primjerice, Meštrović je radio s pomoćnicima, Damian Hirst je za svoj zadnji projekt imao 50 pomoćnika. Ipak se osjeti razlika kad kipar sam radi i kad je u potpunosti u svom radu.

Volim kamen još od radionica na Braču na koje smo išli s profesorom Drinkovićem, ali i stručni sam suradnik na Međunarodnoj likovnoj koloniji u Vrsaru. Kad kipar zavoli klesati u kamenu, teško je prestati raditi u njemu. U biti mi je to dobro što sam mogu stvari dovesti od početka do kraja. Dok recimo bronca i ovi neki drugi materijali, njihov proces traje malo dulje. Dok se izmodelira u glini, u bronci… Ima nekih procesa koje čovjek ne može sam kontrolirati, a kod kamena kipar kontrolira sve do zadnjeg udarca. Sve je na njemu.

Razlika je i u tome kad je netko potpuno posvećen radu, primjerice u sakralnim temama, ako je privatno okupiran odnosom prema Kristu. Netko tko toga nema, može „odraditi nešto“ likovno korektno. Međutim, unutarnjom motiviranošću i posvećenjem se ostvaruju druge dimenzije sa samim sadržajem i motivima jer je važno da se poistovjećuje unutarnji svijet umjetnika sa sadržajem koji treba izraziti neka tema. Vama je kiparstvo primarno životno zanimanje i izražavanje.

Da, i umjetnost traži neku samoću, koncentraciju, djela nastaju u tišini. Većina umjetnika koje ja znam ne mogu stvarati u buci, gužvi i s glazbom. Kad sam studirao, na Akademiji sam stvarao s kolegama, i bilo je to uz glazbu, buku, društvo… Kasnije, u samostalnom ateljeu bilo mi je neobično, ali sam se navikao. Kad radim, većinom isključim mobitel jer prekine me i dekoncentrira pa ne mogu raditi.

Tvrtkog biljeg, Prozor

Da, čini se dovoljno raditi u tišini jer ona ima svoj pravi zvuk. Vi mnogo vremena provodite u ateljeu jer puno radite i to vrlo različitim materijalima. Što trenutno radite i čime ste okupirani?

Trenutno, kao inače, trudim se da se izborim za svoje radove i što više posvetim radu. Imam šest ciklusa koje ću kasnije negdje izlagati. I dalje ih želim imati u svom ateljeu, u propitivanju dok ne „sazore“. Najteže mi je raditi izložbe kada dobijem prostor, radije volim nešto prije ostvariti. Teško se može na brzinu nešto dobro napraviti. Možda nekim ljudima odgovara rok koji će ih „natjerati“ da u kratkom periodu završe neki ciklus. Meni treba moj mir i vrijeme te da se bavim temom koja mi odgovara i na taj način izrazim što mislim o tome što radim. Kad „prestaje“ jedan ciklus, idem na drugi.

Dakle, osim što izložena dva ciklusa povezuje simbolično tišina i ta djela nastaju tišini. Stvaralaštvo proizašlo iz tišine.

Tako je. Kada se promatraju djela koja su nastala „u tišini“, potrebna je tišina i mir da se mogu pravilno gledati, da se promatrač koncentrira. Tišina je potrebna i da bi se vidjelo i doživjelo nekoga, da bi ga se moglo čuti. Treba znati slušati jer kad pričamo, mi ne možemo čuti druge. Kad šutimo potrebno je znati osluškivati.

Danas je buka, ne samo zvukovna nego i od previše slika… najmanje smo u tišini.

Kad se čovjek na nešto koncentrira, ne čuje ništa drugo.

Nevenka Šarčević

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...