“Što pisac radi između dvije knjige? Pati. Pati zato što ne piše. U neugodnom je prisilnom iščekivanju.” Na ovaj je način Danilo Kiš pokušao opravdati svoj ponekad nepodnošljivi totalni poziv pisca. Vrlo slično, Željko Špoljar, ponovno rođen kao Emanuel Željko Špoljar, već u uvodnim rečenicama svojeg prvog romana nakon deset godina – adekvatno naslovljenog “Petokoronaš” – priznaje kako je pisanje “donosilo samo poniženje i osjećaj krivnje”.
Iako je nepoznato koliko će pandemija korona virusa trajati, te da li će naknadno postići i holivudske ekranizacije, u pratećoj su-pošasti sveopće internetske hiperprodukcije Špoljar se odvažio na nešto što se većina umjetnika ipak nije usudila – ponudio je proizvod koji živi izvan okvira digitalnih piksela. Kao što se nazire iz ranijeg citata, Špoljar se primarno okrenuo unutra, prepoznajući da “dok god se događaju bitne stvari, nema nikakvog postmodernizma, nikakvih eksperimenata, samo realizam…”, te uspoređujući pisanje s korona virusom, stavljajući pod zajednički nazivnik potencijalne (zdravstvene) tegobe koje nose obje “dijagnoze”, ali ohrabrujući se činjenicom da “ako si jak, nećeš umrijeti”.
Vlastita neodlučnost, sram, propitkivanje osobnog naslijeđa, te simultano potiskivanje i mučenje samog sebe scenama iz djetinjstva, motivi su sveprisutni u “Petokoronašu”. S obzirom da kao društvo još uvijek imamo tendenciju stvarati kultove genija – radikalnih inovatora, romantičnih usamljenika i ekscentrika – ni sam autor nije deprogramiran od takvih projekcija. Opterećenost vlastitom neproduktivnošću pojačana je konstantnom usporedbom s osobnim herojima; primjerice, u jednom trenutku se motivira činjenicom da su Andrić i Kundera također pisali u izolaciji, a već u sljedećem, nakon referiranja na Nietzschea, ima želju za undo tipkom jer smatra da ostavlja dojam kako uopće nije napredovao od razdoblja srednje škole.
Još jedan od Špoljarovih junaka, Karl Ove Knausgard, tvrdi kako je pitanje prihvaćenosti u svijetu umjetnosti stvar ukusa, te kako je taj ukus s vremenom postao njena srž. “Umjetnost se morala otvoriti stvarnom svijetu, a pri tom je postalo nebitno što i kakva ona jest, već koje ideje donosi.” Vrlo slično, Jean Baudrillard tvrdi kako “objekt slikara više nije završena slika već činjenica da on slika” – promatrač umjetnosti ne razumije što gleda, ali to ga ne brine, on konzumira činjenicu da ne razumije. Imperativ je pripadnost kulturološkom krugu – tautologija – umjetnost je umjetnost, a uživanje više nije u samoj umjetnosti već u ideji umjetnosti.
Sukladno svemu tome, Špoljar u jednom trenutku kao osnovni benefit određenog osobnog uspjeha smatra činjenicu da je to nešto što bi “vrijedilo spomenuti na obiteljskom ručku”. Upravo takva ukleta samosvijest; manifestirana kroz amplitude grandioznosti i samoponižavanja, kombinacije inertnosti i dionica intenzivnog naboja (ponekad i ‘neuvjerljivog zanosa’), taštine i odsustva taštine, odnosno sukoba umjetnosti i morala, čini “Petokoronaša” fluidnim i zaraznim za čitanje.
Knausgaard drži kako je jedini zakon književnosti taj da se sve mora podrediti formi, jer ako je nadvladaju stil, tematika ili zaplet, rezultat je gotovo redovito slab. Upravo kroz formu, “Petokoronaš” je neosporiv, Špoljar s lakoćom plovi kroz svoj nemirni tok misli. Temeljem jedne sitne primisli, iz opisa jedne napete situacije skreće u relativno (ne)povezanu anegdotu iz djetinjstva, a zatim digresijom odlazi u nešto što je praktički kritički esej o temama iz književnosti ili pop kulture, da bi se zaokretom od 180 stupnjeva vratio u početnu situaciju – bez ikakvog gubitka konciznosti i toka. Takva forma ponekad ostavlja nejasnim da li je digresijom želio poništiti učinak određene anegdote, vratiti ga na nulu ili se nesvjesno zakopati još dublje, ali ona istovremeno cementira autentičnost autorove persone.
Valja istaknuti i povremenu distopijsku notu lockdowna, koja unosi razdor i nesigurnost i u najbanalnije situacije poput odluke o piću, gdje autor, u maniri Camusove “Kuge”, odabire nemir i “truje vlastiti život mislima kako će nakon pandemije učiniti ovo i poduzeti ono”.
Pri samom kraju romana korona virus slabi, a sukladno tome Emanuel poprima osobine svojeg bivšeg suradnika i rivala – kolumnista Pavla Svirca. Autor vješto inkorporira Svirčevo precizno manevriranje jednim od paradoksa digitalnog doba – gdje sadržaj istovremeno mora biti nekompliciran kako bi instantno bio razumljiv, ali istovremeno i dovoljno poseban kako bi zadovoljio kognitivnu komponentu čitateljevog minimalnog raspona pažnje. Svirac je odavno prepoznao ljudsku fascinaciju degeneracijom i voajerizmom, a maleni djelić toga pronalazimo i u “Petokoronašu”, gdje se navedeni stil koristi u svrhu seciranja hrvatske (postkoronaške) političke i kulturne svakodnevice.
Još jednom se vraćam na, za ovo djelo, dvije utjecajne figure. Prvo, kako bi spomenuli Kišovo oslanjanje na Sartreovo definiranje pisanja kao ‘totalnog poziva’, te ga stavili u paralelu s njegovim vlastitim stavom kako je pisanje “zamjena za život”, odnosno njegova paralelna inačica. Drugo, kako bi istaknuli Knausgaardovu teoriju o svojevrsnoj borbi s vjetrenjačama, pri kojoj književnici pokušavaju sukobiti fikciju s fikcijom, umjesto da “pristanu na postojeće” i “uživaju u svijetu umjesto da traže izlaz iz njega”. Špoljar “Petokoronašem” dokazuje i opravdava svoj totalni poziv, ali i to da živi dvostruki život – potvrđujući kako on ustvari ne postoji: “Fikcija je štit, zaštitna strunjača za one koji se boje s užeta skočiti na goli beton po cijenu razderanih koljena”.
“Petokoronaš” je djelo prožeto melankolijom i nostalgijom za vremenima koja nisu bila bolja, štoviše, čak su bila i ‘ružnija’, ali su danas neraskidiva od progonjenosti koja subjekta ne vraća samo u specifičnu situaciju iz prošlosti, već i sliku budućnosti kojoj se tada nadao. Karl Ove još jednom, po posljednji put, upozorava: “nostalgija nije samo besramna već i izdajnička”.
Unatoč prevladavajućim sentimentima, roman je potpuno lišen patetike. Vođen Ujevićevom misli kako je uloga umjetnosti da biografiju učini suvišnom, a originalnost nešto što se ne manifestira negacijom drugih, već afirmacijom vlastite ličnosti, Petokoronaš zasigurno priča priču u kojoj je granica umjetnosti i života davno izblijedjela, a protagonist čvrsto stoji kao Mohikanac, spreman za bitku protiv samog sebe.
Sven Harambašić
*Roman “Petokoronaš” Emanuela Željka Špoljara prvi je roman o životu u doba korone u Hrvatskoj, a objavljen je paralelno u Srbiji i Hrvatskoj. Naručite ga na info@arteist.hr za 99 kuna, uz besplatnu dostavu i besplatan primjerak prvijenca Željka Špoljara, zbirke priča “Teškoće pri gutanju”.