Kritika nije u krizi, ovo je njezin apsurdni trijumf

U svome klasičnom, širokom ali po svoj prilici jedinom pravom smislu, ono što se nazivalo i gdjekad se još naziva kritikom u velikoj je pogibli od nestanka.

U kojem se god području – filozofskom, umjetničkom, znanstvenom, društvenom, političkom, etičkom – i u kojem god od svojih raznolikih modusa – umjetnička i književna kritika, društvenopolitička akcija, promjena znanstvene paradigme, rigorozna filozofska critique – pokušala očitovati, kritika je kao sila na suvremenom rasadištu ideja ugrožena. To je polazišna teza za koju, smatramo, nije teško naći pokrepu.

Potrebno je samo osvrnuti se oko sebe, što je moguće trezvenijim pogledom prijeći preko misaonih tokova i krajolika suvremenosti i usporediti ih s onima prošlih stoljeća da bi se uvidjela stanovita praznina u tome pogledu. Pritom ne treba ići suviše daleko: prošlo stoljeće, pa čak i samo njegova druga polovica, dostajat će. Tko bi, na primjer, mogao poreći da danas ne postoji, i kao da ni ne može postojati ništa slično sveobuhvatnoj i prevratnoj kritici kakvu su u povijesnoj znanosti izvršili Fernand Braudel i grupa oko Anala? Ili, u povijesti umjetnosti, Gombrich i Panofsky? Ili, u politici, Martin Luther King ili Giorgio La Pira? Bahtin ili Frye u teoriji književnosti, Auerbach ili Curtius u filologiji i književnoj kritici, Feyerabend ili Khun u promišljanju znanosti? Danas, bilo kakva dugotrajnija radikalna promjena u sferi ideja, kojom bi se uzdrmali sami temelji i promijenile opće smjernice, kao da je postala nemoguća.

Općenito govoreći, velike kritičke oštrice kao da su otupjele uslijed sveopće digitalizacije stvarnosti i tiranije informacijâ.

Postoji, međutim, i drugi način gledanja na stvari koji dovodi u pitanje tu tezu, i stoga zaslužuje pažnju. Tvrdi se naime da je iluzorno i pogrešno govoriti o krizi kritike kao takve; nasuprot tomu, trebalo bi govoriti o krizi ili čak smrti određene koncepcije kritike kakva se razvijala tijekom stoljeća u određenom kontekstu (naime zapadnom) i kulminirala u modernosti. Po izlasku iz modernosti i ulasku u postmoderno doba, kritika, koja nužno slijedi “duh vremena” koji kritizira, radikalno je promijenila modus essendi i modus operandi u isti mah. To je uzrok privida njene krize. Kritika je prestala biti sveobuhvatna, što će reći monolitna i autoritarna, prestala je biti “univerzalna”, ali ne stoga što bi bila suočena s tragedijom vlastitog nestanka, već stoga što se temeljito preobrazila i radikalno poopćila.

Postmoderna kritika proširila se doista na sve, uključujući i sebe samu. Kritika je postala u prvom redu kritika kritike, i u tome dovođenju do krajnosti nužno je izgubila stare oblike, koji su postali zastarjeli i nevažeći. Doista, čini se da sve ukazuje na to: nije li kritički “duh” danas sveprisutan? Ne pruža li upravo naše doba neslućene mogućnosti kritike na svim područjima? Nije li se nakon raspada velikih ideologija i bastionâ jednoumlja u prošlom stoljeću otvorio prostor za doista bespoštednu, slobodnu i nesputanu, ničim ometanu kritiku? Nije li neosporna činjenica da je u današnjim javnim prostorima doista moguće kritizirati sve i svakoga, na svakojake načine, uglavnom bez opasnosti od cezure i ušutkivanja? Ne svjedočimo li zapravo pravom trijumfu kritike, konačnom ili čak beskonačnom otvaranju njenih horizonata?

Nedvojbeno je da u pogledu posjedovanja i izražavanja “mišljenjâ” – pa i usuprot drugome i na štetu drugoga – živimo u vrijeme nikad prije uživanih “sloboda”. Bilo bi besmisleno poricati da, općenito govoreći, pojedinac danas raspolaže jedinstvenim uvjetima i načinima da izgradi i iskaže vlastiti stav o bilo čemu. Tvrdnja, na koju se ponekad nailazi, da dostupnost informacija i neviđeni porast znanja na neki neobjašnjiv mističan način onemogućuje slobodno kritičko promišljanje ne nalazi nikakvu potkrepu u stvarnosti, i po svoj prilici nije drugo doli plod reakcionarnih mistifikacija i nostalgičnih nagnuća.

A ipak, priznajući sve to, činjenica jest da je usprkos svim našim kriticizmima i sukobima mnijenja, svim “radikalnim” preispitivanjima dosadašnjih pozicija, svim težnjama prema proboju i inovaciji, svim idejnim i ideološkim prijeporima, prava, cjelovita, konstruktivna, smislena kritika gotovo nepostojeća u današnjim diskursima, a možda osobito onima koji sebe smatraju i nazivaju kritičkima. Razlozi toga zacijelo su odveć složeni, duboki i skriveni da bi ih se moglo podrobnije razmotriti, ili čak navesti, u ovakvom tekstu. Ali već i sam uvid u to može objelodaniti neka bitna obilježja naše suvremenosti, baciti svjetlo na sveopću krizu mišljenja u kojoj se nalazimo.

* * *

Sama etimologija riječi “kritika” (od grč. krinō) podrazumijeva stanovito lučenje: raz-lučivanje i od-lučivanje. Već i sama činjenica da riječ dolazi od glagola, a ne od imenice, mogla bi biti značajna: radi se o zbivanju, o procesu, o nečemu dinamičnom. Uostalom, višestruki postupci raz- i od-lučivanja imaju dugu i bogatu tradiciju u zapadnoj civilizaciji, od početka sklonoj analizi, cijepanju i dihotomijama. U jednom od vrhunaca te civilizacije koji su Duhovne vježbe sv. Ignacija Lojolskog, razlučivanje i izbor imaju ključnu ulogu – brižljivo “razlučivanje duhova” uvjet je da bi se razlikovalo istinito od neistinitog, pravo od nepravog, te učinio izbor Dobra kojim se ostvaruje cjelovitost i punina egzistencije, velika Sinteza. Ali samo je razlučivanje izrazito analitičko – ono je onaj negativan element ili put koji prethodi pozitivnom i uvjetuje ga.

U postupku svakog oblika kritičkog lučenja uvijek se započinje negacijom, i što je negacija čišća i radikalnija to će se pozitivitet moći snažnije i punije očitovati. Konstruktivna kritika pretpostavlja destrukciju, pozitivna kritika pretpostavlja negaciju. Nije valjda potrebno napominjati da to nema nikakve veze s “nihilizmom”. A nema mnogo veze ni s hegelovskom dijalektikom. Riječ je o nečemu veoma drukčijem. U katoličkoj mistici općenito, sjedinjenje s Bogom, samom Istinom, prolazi kroz intenzivno proživljavanje Njegove odsutnosti (“iskustvo grijeha”), proživljavanje koje je istovjetno s razlučivanjem i razaranjem vanjskih i pogotovo unutarnjih idola (“pokajanje”, “pokora”). U drukčijem, suvremenijem registru, ali više-manje istom smislu Simone Weil je govorila o ateizmu kao “putu čišćenja od idola” i preduvjetu za istinski duhovni život modernog čovjeka. To je vrhunska, duhovna kritika, koja je zapravo počelo i model svake valjane kritike. Jer svaka je kritika u biti i ponajprije borba protiv idola, protiv laži, protiv demona koji odvlače od istine i dobra. Tvrdimo da je upravo zaborav toga glavnim uzrokom današnje krize kritike.

Ono što je u naše vrijeme zamijenilo kritički duh, autentično razlučivanje i mogućnost odabira, veliko “Ne” koje vodi u veliko “Da”, u bilo kojem području i u mnogovrsnosti modalitetâ, jest duh debate. Ma koliko moglo izgledati da između toga dvojeg postoje neke sličnosti, debata je oprečan postupak od kritičkoga, i najčešće služi kao njegov nadomjestak. I to je tipičan postupak suvremenog čovjeka, koji istovremeno žeđa za izvjesnostima i kojeg tišti svijest o bespovratnosti gubitka svake izvjesnosti.

Suvremeni čovjek izgubio je pouzdanje u istinu, u smisao, a time je izgubio i pouzdanje u značenje svojih riječi: on se jezikom više ne služi da bi zajedničkim razlučivanjem – kako bi se dosta precizno mogla prevesti riječ “dijalog” – došao do zajedničke istine, kroz razne procese razlučivanja i odabiranja, već kako bi nametnuo drugome svoju malu, privatnu “istinu”. Jedino tada dobiva osjećaj kakve-takve izvjesnosti. U debati je glavno pobijediti, nadvladati suparnika. A metoda kojom se to postiže zapravo je sporedna. Zato debata nikad nije moralna (pa ni kad se vodi o etičkim pitanjima – tada možda ponajmanje) ili je to samo sporedno i uz devijaciju značenja riječi “dobro”: “dobro” debatirati znači uvelike isto što i biti “dobar” lopov ili provalnik. Debata je nadmetanje, postupak koji se temelji na moći (“svrha opravdava sredstvo”), a ne na zajedničkom traženju istine. Zbog toga ona nema ni za cilj ni za posljedicu promjenu onoga koji debatira. Naprotiv, debater koji mijenja svoje mišljenje i svoj stav u toku nadmetanja je onaj koji gubi, koji je slabiji, koji dopušta da protivnik djeluje na njega i da ga nadvlada. To je loš debater.

Nasuprot tomu, kritika je uvijek ne samo preobrazbeni nego i samopreobrazbeni proces – kritik neprestano propituje sebe i svoja stajališta, ispipava svoje granice i u svakom trenutku mora biti spreman promijeniti svoje mišljenje da bi došao do istine. On ili ona zna da, kao što je rekao Rosenstock-Huessy, “ako su svi ljudi obvezani jednom istinom, jedino onda moja-istina ima smisla. U protivnom ludim od svoje slobode.” Zna da svaka promjena uključuje promjenu sebe, da je autotransformacija uvjet svake transformacije. Nikad ne gubi iz vida maksimu što je tradicija pripisuje upravo sv. Ignaciju – želiš li promijeniti svijet, počni od samoga sebe.

No postoji i drugi lik suvremenika osim onog debatera-nadmetaoca koji ima veze s krizom kritike, i koji je na svoj način oprimjeruje – to je provokator. Provokator je bitno drukčiji od debatera. U svakom slučaju, daleko je autentičniji lik nego ovaj: ne samo da je daleko iskreniji, nego je i daleko bliže stvarnosti. O njegovoj hrabrosti da ne govorimo. Provokator je živo svjedočanstvo krize, kriza kritike na djelu – njegove geste, njegove “subverzije” i “ispadi” nemušta su kritika koja ne dospijeva i ne može dospjeti do riječi: to je “čisti” odraz stvarnosti. Moja-istina koja se odvažila poludjeti. Za razliku od debatera provokator zauzima – ili je, bolje reći, stavljen u – poziciju ne-moći. Zato je i bliže stvarnosti, i njegovo djelovanje gotovo uvijek upućuje na izgubljeni smisao, na gubitak smisla. U najboljem izdanju, provokator je suvremeni ikonoklast koji ne razlikuje između ikone i idola, za kojeg je svako utvrđeno značenje, svaka koncentracija moći, svaka pretenzija na smisao – svaka “slika” – potencijalna laž koju valja u začetku uništiti. Zbog toga on uvijek djeluje sam, uvijek je izoliran od zajednice; i zbog toga je nesposoban, kao takav, poduzeti potragu za istinom, koja uvijek podrazumijeva bivanje-s-drugima, zajednički rad, dia-logos, postupke razlučivanja i odabiranja – to jest kritiku.

Kritika ne može biti smislena ako ne postoji Smisao. Razaranje idola ne može biti plodonosno ako apriori ne postoji ništa drugo osim idola i praznine (vladavina “simulakara”). Potraga za istinom ne može se poduzeti ako nema Istine. S jedne strane kritika se suvremenika doima suviše negativnom i razaralačkom jer ne dopušta nikakav dovršen sustav i neumoljivo uzdrmava njegove unaprijed izgrađene ili naslućene izvjesnosti. S druge strane čini mu se suviše pozitivnom, naivnom i zastarjelom jer pretpostavlja, usprkos i usuprot svemu, pouzdanje u razum i njegovu moć da spozna istinu, pouzdanje u jezik i njegovu moć da bude sredstvom za dohvaćanje i priopćiteljem te istine. A suvremenik živi u dihotomijama, koje je sve manje sposoban pomiriti. Renesansa kritike podrazumijevala bi istovremeno otkriće radikalno novog i ponovno otkrivanje “antike”, tradicije koja leži suviše dugo zakopanom. Korak naprijed koji je istovremeno korak nazad, i koji bi omogućio da kriza kritike preraste u kritiku krize. Nije za vjerovati da je današnji čovjek za to sposoban bez temeljitog duhovnog potresa. Jer “antika” koju bi njemu valjalo otkriti ima više veze sa zaboravljenim duhovnim i metafizičkim naslijeđem nego s lijepom književnošću, i utoliko je njeno otkopavanje kudikamo zahtjevnije nego što je bilo ono u kasnome srednjem vijeku. On bi morao ponovo iznaći ono što je John Keats nazvao “negativnom sposobnošću”, negative capability: sposobnošću da prebiva između i usred izvjesnostî, da se kreće po granicama i u međuprostorima i ne prianja uz gotova rješenja – uključujući rješenje da nema rješenja. Drugim riječima, morao bi naći način da ponovo poetizira svoje mišljenje i svoju egzistenciju, otvarajući se silama koje su iznad njega i koje mu omogućuju da nadiđe sebe u radikalnom iskoraku iz sebe, i tako krene prema velikoj Preobrazbi – silama koje se mogu, ali i ne moraju nazvati “transcendencijom”.

 Marko-Marija Gregorić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More