Arteistov natječaj za kratku priču: Berlin

Kratka priča

Psi klošara uvijek su mirni. Sklupčani su dok leže, a dok stoje šape prednjih nogu drže blizu stražnjima, kao da svo vrijeme pokušavaju zauzeti što manje prostora. I rep im je često podvijen. To može izgledati čudno, jer na ulici bi trebalo biti više mjesta nego u nekakvoj sobi. Ipak, tako je. Možda je kod klošara koji prose zapravo sve višak, osim čaše za sitniš i onog nečega što izaziva samilost.

Na križanju Gipsstrasse i Rosentaler Strasse, u veži zatvorenog dućana, leži jedan klošar. Cijeli se uvukao u narančastu vreću za spavanje i pokrio preko glave. Možda je i on nekada imao psa, ali sada ima samo tu vreću i ruksak na robote kakav često nose djeca u treći razred osnovne škole. Pada kiša. Vjetar povremeno nosi kapljice i mokro mjesto na rubu vreće polako se širi.

Neki balavac u prolazu, možda i nehotice, baca goreći opušak na vreću, ali se srećom opušak skotrlja na pločnik. Ispod vreće se iznenada pojavi jedna nježna bijela ruka i pažljivo uzme opušak. Vreća se polako počinje micati, ruka s opuškom dizati i iz vreće izroni raščupana glava plavokose djevojke. Kad je sjela, omotala je ramena vrećom pa povukla dim-dva i onda frknula opušak u mokri kanal.

Nesvjesna prolaznika, ljudi koji su sjedili u izlozima preko ceste i jeli, turista koji su je jedini primjećivali, Ella je polako dolazila sebi i negdje u dubini vreće pokušavala napipati svoj mobitel. Htjela je nazvati Marcusa. On danas dolazi vlakom iz Potsdama. Marcus je bio njen dečko. Zapravo, Marcus je bio jedini muškarac koji joj je dolazio u misli ove zime dok se pokušavala samozadovoljavati promrzlim prstima u rijetkim trenutcima kad bi joj do takvog nečega bilo stalo.

Našla je mobitel i ponovo pročitala zadnju poruku od Marcusa. Nije imala novaca na bonu da odgovori, ali nema veze. Napisao je gdje i kada dolazi, a to je bila stanica Hackescher Markt i to za manje od deset minuta. Blizu, ali ona očito nije bila spremna. Palo joj je napamet da je za ženu valjda uvijek moguće da nije spremna, čak i ako nema druge odjeće osim one na sebi, ako nema šminke, najlonki, kreme, čistih gaća i svega ostalog od čega se prave žene sastoje.

Na brzinu je obula cipele, smotala vreću za spavanje, stavila ruksak s robotima na leđa i krenula niz ulicu. Išla je sve brže i brže da bi najzad potrčala šljapkajući po lokvama i udarajući prolaznike s vrećom koja je obješena za ruksak divlje vitlala iza njenih leđa. Neki su je psovali, neki se samo izmicali, a ona je i njima i svima ostalima na ulici slala poljupce i trčala dalje.

Kad je došla na stanicu popela se na gornju etažu gdje staju vlakovi iz njegovog smjera. Onda je sišla. Vlak je već morao doći, ali i proći. Počela je glasno dozivati Marcusa i trčati uokolo. Stanica je bila stara, zidana, duguljasta zgrada od cigle, s nekoliko stubišta koja su vodila na razne etaže i perone. Trčala je po svim tim stubištima i derala se. Derala se i na stanici i dolje na ulici, ali njega nije nigdje bilo. Okretala se oko sebe ne bi li ga negdje spazila i onda se sjetila ponovo pogledati na mobitel. Dobila je još jednu poruku! – Nastavio za Merringdam… U Blaue Zeit je party.

Jebeni Blaue Zeit i oni njegovi debili tamo. Odveo ju je tamo jednom. Na sat plesa. Isprva je mislila da je to samo još jedan konceptualni bircuz, gdje vlasnicima nije bitna zarada nego to da budu cool. Ušli su. Netko ih je počastio pićem. Svirala je nekakva pretpotopna lijena Jazz muzika i malo su plesali. Svidjelo joj se to. Svidjelo joj se kako ju je Marcus držao, kao pravu ženu, i kako ništa nije rekao dok mu je gazila po nogama. A onda, odjednom, došli su učitelji i počeo je tečaj plesa. Promijenili su partnere odmah na početku. Ne zna se kome je bilo neugodnije: njoj koja je znala da zaudara od nepranja ili tipu u ispeglanoj košulji koji se pravio da ništa ne primjećuje. Pobjegla je u WC nakon druge izmjene. Oprala je ruke i umila se. Osjećala je gađenje kao da je netko tko se ne pere nju prisilio na zagrljaj. Ostatak večeri provela je na tamnom kraju šanka i pitala se gdje se Marcus oprao tog dana, ili bolje kod koga.

Sad je već bila u vlaku za Merringdam. Pruga je preko centra vodila na jug. Pored nje su promicale oronule zgrade koje nitko nije imao razloga obnavljati, stanice na kojima se bijele cure ljube s arapskim momcima, pijanci u iznošenoj odjeći s markom. Sve je bilo napravljeno kao od nekog rabljenog kolaža. I njena odjeća i skorena prljavština na rukama, kao izresci od nekih tuđih ruku, tuđe odjeće i urednog života. Ona, na sjedištu tog vlaka, bila je savršeno kamuflirana. Živo tkivo od kojeg je napravljen cijeli Berlin. Izvana kolaž, a ispod golo tijelo djevojke, isto kao i gola ženska tijela koja već stotinama godina pozdravljaju osvajače i poražene s pročelja berlinskih zgrada.

Nije sišla na stanici na kojoj je trebala. Bilo je toplo u vlaku broj 42 koji vozi u krug oko Berlina. Stavila je ruksak u krilo, zavukla ruku u gaće pa sklopila oči i čekala da Marcus dođe, a ženski je glas s razglasa neumorno izgovarao imena berlinskih stanica.

 

Goran Paladin

*Ova priča objavljena je zahvaljujući velikodušnoj podršci Arteistovih čitatelja Deana RibićaTonćija Tomića Marije Vlaho. Njihove donacije omogućile su nam da, unatoč nepovoljnim prilikama, obnovimo Arteistov natječaj za kratku priču. Priče čitaj subotom, ovdje se informiraj o propozicijama natječaja, a ako želiš podržati kulturu s kičmom u vremenu kad većina savija leđa, možeš to učiniti uplatom donacije po svome izboru. Pomaže i lemozina!

Udruga za kulturu i nove medije Arteist
Skokov prilaz 8, Zagreb
IBAN: HR1023400091110590879
Uz naznaku “Podržavam Arteist”

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...