Kralj Ubu: Zaigrana i subverzivna kritika svih oblika vlasti

Kralj UbuPredstava koja započinje u ležernom, ali ponešto sterilnom ozračju obiteljskog stana, gdje se usred onih sitnih malograđanskih ceremonijalnosti iščekuje dolazak gostiju, naizgled kao da nema veze sa Jarryjevim djelom, farsičnom simbolističkom igrom, čija je buntovnička komponenta svojedobno utirala put modernističkim strujanjima.

Majka i otac se dotjeruju, obavljaju se posljednje pripreme za večeru, dok mrzovoljni sin u igri s kamerom rastjeruje dosadu. Ono što snima, a što se uglavnom ne vidi na sceni, poput prostorija njihovog stana ili uvećanih detalja mrlje na tepihu u njihovom zahodu, paralelno se projicira publici. Likovi potom stupaju na scenu, snimanje kamerom prestaje. U prigušenom žamoru njihovog razgovora, koji doprinosi besprijekornoj uglađenosti atmosfere, nastavljaju se pripreme za večeru. Iznenada, u trenutku bliskosti između oca i majke, događa se nagla promjena pripovjednog modusa i ono što započinje tek povremenim trzavim pokretima tijela, popraćenim promjenom scenskog svjetla i glazbe, uvodi drugu razinu radnje. Likovi iz dosadne buržujske sredine, generirani dječakovom maštom prerastaju u protagoniste Jarryjevog Kralja Ubua.

Predstava koja je otvorila ovogodišnje izdanje Festivala svjetskog kazališta u režiji Declana Donellana i izvedbi skupine Cheek by Jowl, uokviruje Jarryjevo djelo prikazom aktualnog generacijskog sukoba, promatranog iz perspektive sina. Kao što je i pri nastanku samog Kralja Ubua adolescentska mašta autora iskrivljavanjem stvarnosti iznjedrila kreativnu grotesku, tako i lik sina u predstavi pretvara svoju svakodnevicu u uzbudljivu borbu pohlepnog Ubua za kraljevsko prijestolje, pri čemu se bezlični, uštogljeni sudionici večere prerušavaju u karikaturalno obojene kraljeve, vojskovođe, careve i druge sudionike Jarryjevog dramskog teksta, čija aktualnost neupitno pridonosi komičnom kontrastiranju dvaju razina predstave.

Ritmične izmjene pripovjednih modusa, popraćene promjenom svjetla i glazbe, uvlače gledatelja u zabavnu igru mašte i stvarnosti. Tempo tih izmjena gradira prema kraju. Humor predstave nadopunjen je i kreativnim scenskim rješenjima, u kojima štapni mikser i zahodska četka postaju smrtonosno oružje, aluminijski papir novac, a jednostavni bijeli kauč može poslužiti i kao kraljevsko prijestolje i kao tajni prolaz u sklonište ili može predstavljati špilju, u koju se lik sklanja pred nemilosrdnom ruskom zimom. Važno je samo da ti predmeti funkcioniraju u oba modusa predstave, pri čemu u jednom zadržavaju svoju stvarnu, svakodnevnu ulogu, dok im se u drugome pripisuje simbolička funkcija koja služi izgrađivanju dramskog svijeta Kralja Ubua.

Kralj Ubu

Valja napomenuti i čestu uporabu kamere u predstavi, iste one sa samoga početka, kojom se kasnije gledateljska pažnja usmjerava na točno određene elemente ili detalje – uglavnom zbog naglašavanje ili gradacije dojma u pojedinim scenama.

Nadalje, kontrastiranje u predstavi uspješno je izvedeno i na glumačkome planu: lako se uočavaju oštre granice između različitih karaktera, izgrađene na odvajanju psihičkih osobina likova – ali i fizičkih – koje bitno utječu na cjelokupni dojam.

Osobito se pritom ističe Christophe Grégoire, glumac kojem je povjerena uloga kralja Ubua i koji se pritom izvanredno snalazi u prikazu cijelog niza negativnih osobina kojima se taj lik odlikuje i koje (iako predstavljene u duhovitom i relativno opuštenom svjetlu) grade ozbiljnu kritiku svih njemu sličnih karaktera, a osobito onih vladarskih instanci, čijih imena u ljudskoj povijesti već ima pozamašan broj.

Kralj Ubu

Donellanov Kralj Ubu može se tako shvatiti kao zaigran i maštovit karikaturalni prikaz, koji djeluje pod onim horacijevskim načelom „prodesse et delectare“ – način na koji su suprotstavljene razine priče ispričane uzrokuje komičnost predstave, no iza njih krije se potencijal za razgovor ponajprije o generacijskome jazu i mogućnostima prevladavanja istoga, ali potom i o potencijalnom suvremenom tumačenju Jarryjevog djela, zaigrane  i subverzivne kritike svih oblika vlasti, čija fikcionalno utemeljena grotesknost i karikaturalnost neobično bolno podsjeća na našu vlastitu stvarnost.

Aida Alagić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More