Jednoličnim ritmom do uspavanoga ”Kralja Leara”

“The prince of darkness is a gentleman!”

Nedavno su naši aktivni književni umirovljenici poput Pavla Pavličića, Igora Mandića i Zdravka Zime ispisali stranice o raskrižju svjetova između avanturističke i paklene starosti. Tako se u Pavličićevoj Pohvali starosti i Ziminome Dnevniku jednoga skribomana živi, zaljubljuje, smije i putuje. Mandić u Predsmrtnom dnevniku ipak ”čeka da ovo sve završi”. Bilježi tako Lada Kaštelan u programskoj knjižici Kralja Leara (HNK Zagreb), ”događa se velika promjena i smjena generacija, ali kao da za tu novu nema budućnosti.” Osjećaj je sveprisutan u društvu u kojem svi mogu biti krivi i okrivljeni te se ne nazire kraj sveopćem pesimizmu.

Najsvježije su možda uspomene na Kralja Leara povezane s Malim Brijunom te Radom Šerbedžijom kao kraljem i Radkom Poličem kao ludom. Obojica su learovski svijet postupno gradili kao glumci posebne energije i snage. Mnoge su stranice ispisane o interpretativnim mogućnostima i pristupima Shakespeareu, no istočnu je Europu možda ponajviše obilježio Kottov esej Kralj Lear ili svršetak igre, koji je Leara učinio našim suvremenikom te nadahnuo Petera Brooka na postavljanje u RSC (1963). Kottove su interpretacije prema otočanima Davidu Hareu i Richardu Wilsonu ”staromodno pesimistične”.

Ljudska se priroda ne mijenja lako, stoga se Shakespeareovo problematiziranje odnosa očeva i djece, nasljedstva, neizmjerne gluposti našega svijeta, starenja i bespotrebnosti čini jednako aktualnim kao i davne 1606. Jedina je razlika što današnju dječju nebrigu možemo zamijeniti adekvatnim ustanovama poput staračkoga doma gdje ćemo neposjećivanje roditelja u određenom roku zakonski platiti.

Kicino čitanje Shakespearea u prijevodu Lade Kaštelan izvan općih mjesta ne dotiče ni jedno od tih problema te nam od samoga početka donosi Leara (Predrag Miki Manojlović) kao suhu granu na vjetrometini, ruševinu, sjenu nekadašnjeg čovjeka koji od prvoga zagrljaja s Ludom (Krešimir Mikić) propada. Hladna i prazna scenografija (Numen i Ivana Jonke) te prekrajani kostimi (Eva Dessecker) nisu dovoljni da bi samu izvedbu učinili modernom. Nema jasnoga, preciznoga i neposrednoga interpretativnog ključa – čitava je režija poput ravne crte s povremenom dinamikom u glazbi (Tamara Obrovac) i uporabom zakretne pozornice.

Taj beskrvni i jednolični ritam ogleda se u izvedbama čitavog ansambla. Predrag Miki Manojlović kao već mrtav i urušen despot ne djeluje toliko uznemirujuće, nesigurno i strastveno. Kod njega toliko brzo nastupa progresija ludila u prisnosti s Ludom da nam se sukob između imaginacije i želje za posjedovanjem čini odviše dalekim. S druge strane, Manojlovićev je osjećaj za jezik, ritam i akcentuaciju besprijekoran, no ton je suviše tih te su ga gledatelji izvan prvih redova teško mogli jasno čuti. Iako će Lear u izvedbi upitati: ”Tko sam ja?”, prekasno će postati čovjekom te će izmučen iščeznuti.

Learovska lica pripadaju vječnim mijenama, slugama, gospodarima, ali i individualcima poput Edgara (Mislav Čavajda) i Cordelije (Jadranka Đokić). Oboje žrtve vlastite ljubavi, pravednosti i iskrenosti bivaju kažnjeni životom u sjenama. Čavajda ravnom tonu predstave daje ponešto dinamike, no nedovoljno da se uspostavi trajnija komunikacija s publikom. Bardov fenomen odavno se nataložio u našoj kulturnoj svijesti te su očekivanja nerijetko velika. Slutnje, neuravnoteženosti, puknuća, a ponajviše aktualnost same drame kao da su ostale u sjeni izgovorenih praznih retoričkih fraza.

           Anđela Vidović

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...