U ”Kordiljerima snova” besciljnost kapitalizma obavijena je veličanstvenom prirodom

The Golden Eye u Cannesu - Nagrada za najbolji dokumentarac 2019.

Otkad je Kino Europa postalo ruin porn, životi su se onih koji žele vidjeti filmove (od kojih se većina neće moći legalno pogledati u Hrvatskoj) nepotrebno zakomplicirali. Kao i životi organizatora mnogobrojnih festivala u situaciji kad moraju ponavljati projekcije jer svi mi koji bismo htjeli vidjeti određeni film ne stanemo odjednom u veliku dvoranu Kina Tuškanac. Nerijetko se mora i produžiti festival kako bi se uopće stigao prikazati program ili pak odustati od dijelova planiranog jer ih je produkcijski nemoguće sprovesti u trenutačnim uvjetima.

Bogata filmska baština koju smo mogli proteklih godina vidjeti u programu Kina Europa i u sklopu raznih festivala koji su se u njemu održavali, izgubila je svoje stanište s posljednjim prosvjednim povicima u Varšavskoj. Zatvaranje kina nepromišljen je i podmuklo organizirani orgazmični vrisak kulturnog genocida u Hrvata. Javno dobro ne postoji – treba nam profit. Koja jeftina fora! Mnogi naši sunarodnjaci primaju honorare u stranim valutama ili sjede na koktelu u nekoj od blještavih glasnih krovnih terasa dok za njega krvare robovi iz trećeg svijeta.

U Čileu, o kojem nam pripovijeda Guzmánov posljednji film pogledan na 17. Human Rights Film Festivalu, nedavni sukobi počeli su najavom poskupljenja karata za podzemnu željeznicu, od čega je vlast u međuvremenu odustala, no prosvjedi nisu time prestali. Doveli su do toga da narod hoće novi, demokratski ustav, o kojem će glasati u travnju 2020. na referendumu. Tamo barem izgledno narod ima neka prava, bore se protiv gerilskog kapitalizma. Kordiljeri snova, posljednji posve osobni dio autorove trilogije o rodnom Čileu, film je pun ljepote o majci planini, sjeti, sadašnjosti i budućnosti, ako ona uopće postoji. Posvećen je velikom planinskom lancu, okosnici zemlje i najvećem svjedoku njezine povijesti. Bavi se i prosvjedima i prosvjednicima, sanjarima – kako ih moderni čileanski mediji nazivaju danas, borcima protiv klasnih razlika i nametnute vladavine bogatih.

Guzmán i sam pomalo pjesnik, već četrdesetak godina snima zemlju pjesnika, u kojoj ne živi od sedamdesetih. Usred leta nad planinskim masivom dolazimo do vrijednih arhivskih materijala snimatelja Pabla Salasa kojem je sam Guzmán neizmjerno zahvalan na uradcima. Nakon Državnog udara 1973. događale su se mnoge nehumane stvari koje je zabilježio kamerom. Iako ih povezuje ljubav prema vlastitoj domovini, Salas je za razliku od Guzmána, odlučio ostati u Čileu, kakav takav, kaže njegov je.

Osim povijesti propitkuje se i vrijeme te koliko prisutnost planine mijenja osjećaj njegova protoka. U intervjuima s piscem Jorgeom Baraditom i kiparom Vicenteom Gajardom razaznajemo duševnu bijedu i gotovo farizejsku suhoću koja obavija bogatu klasu, a pomalo naziremo i sažaljenje. Tjeskobu pojedinca uzrokovanu besciljnošću kapitalističkog poretka, Baradit savršeno opisuje rečenicom – postoji staza, ali nitko ne zna kamo vodi. Sve je odmjereno uklopljeno među snimke vododerina i ledenjaka čileanskih Anda direktora fotografije Samuela Lahua, čineći osamdeset četiri minute filma vizualno vrlo primamljivima.

No, Kordiljeri snova zadiru u mnoge duboke socijalne i političke nedoumice upravo autorovim iskrenim ispovijedima i zbunjenošću kakav je njegov Čile danas. Pogođen beskičmenjaštvom vlastita naroda, Guzmán zaključuje kako je njegova generacija bila previše zauzeta kreiranjem novog svijeta u kojem su prave stvari ostale na istim mjestima, unatoč ogromnim arhitektonskim, urbanim, strukturalnim i humanističkim promjenama. I tako, diveći se ljepotama prirode podastire nam upravo neumoljivi planinski lanac kao primjer nečega toliko stamenog gdje se skrivaju odgovori na sva naša stara i nova pitanja.

Iva Sirotić

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More