Korana Serdarević: Kuća

Na otoku je uvijek ljeto. Kroz prozor je težak zrak. Zavjese će zadrhtati samo ako budem gledala dovoljno dugo. Iz prizemlja šum.

Nane već dugo nema u kuhinji i gotovo sam je izgubila. U sjećanju je samo glas i dodir. Ruka joj je teška, hrapava i topla.

Sjećam se. Okrećem se na bok. On spava, gol, sam. Leđa mu se dižu i spuštaju i ne želim ga dodirnuti. Jutros sam na plaži pomislila da ga ne volim. Pogledala sam ga i rekla mu da makne ruku s mojih leđa. “Je li ti vruće?” pitao me. Možda sam odgovorila da je. Preko puta nas, u moru, dvije djevojčice su radile stoj na rukama.

Na otoku sam imala prijateljicu. U njezinoj kući sad stvari umiru. Kao u mojoj, u mojoj kući na otoku gdje je ljeto. Nekad, kad sam daleko, drugdje, zamišljam prostorije kuće u mraku. Zatvorim oči i vidim slike kako vise sa zidova, ormare kako se ukopavaju u pod, stol koji se razvlači od zida do zida. Uz vrata vise ključevi na kojima didinom rukom piše: Magazin – brava doli, brava gori. Ida i ja smo u magazinu pušile bijeli Ronhill i pričale o momcima. Unutra smrdi po mrežama i vlazi.

“Ona puši i brije noge”, rekla mi je mala sestra kad sam je jednom pitala sviđa li joj se moja Ida. Ida ima smeđe oči i ne voli gaziti po morskoj travi. Onda pravi face i povlači ramena gore-dolje. Ni ja ne volim, ali se pravim da mi je svejedno. Pravim se.

On nikada ne ulazi u more, uvijek skače s rive. Ne želi nesigurno pipkati stopalima po kamenju i travi. Ja hodam, sve dok nije dovoljno duboko da se bacim glavom prema ničemu. “Dođi u vodu”, kaže iz dubokog. Pliva dobro, ali ne gleda pod vodom kao ja. Kad ga pogledam iz mora, on je velika crna mrlja i smeta mi. Nekad se uhvatim za kamen na dnu da ne izronim prebrzo. A kad plivam, a val me pljusne u lice, želim se glasno nasmijati. Ali budem s njim pa ne mogu.

Idin stric Ive nije zdrave pameti. Dok je nana bila živa, dolazio bi u njenu kuhinju, sjeo na drveni stolac i sjedio satima. Nana je navečer pričala priče djeci. On nije tražio da priča.

Jučer sam izašla gola iz kupaonice. Stari Ive je stajao na hodniku i kesio se krezubim ustima. Nasmiješila sam se. Onda je On skočio sa stolca i viknuo Ivi da ne može tako ulaziti bez kucanja, da kakav je to način, da se nauči pristojnosti. Ja sam se vratila u kupaonicu. Ne zbog Ive. Od tamo sam čula Ivin glas: “Ća ti, Gorane, ne znaš plivat?” Bila sam sama i smijala sam se u ručnik.

Dida je navečer dolazio pijan. Dok zapinje u hodniku, psuje. Nana se pravi da spava i čeka. U mojoj sobi su zidovi različitih boja. Na prljavožutom je slika Bogorodice s malim Isusom. Ispod nje je ogledalo u kojem se jedva vidi odraz. Kad se ševimo, pogled mi se lijepi na ogledalo, ali me svaki put uplaši osmijeh Bogorodice. Onda osjetim kako mi njegove ruke klize po leđima i smrznem se. Pa čekam da prođe. Možda mi se učini da traje već satima.

Od ceste do kuće je putić, već obrastao travom i grmljem. Vrt je odavno divljina, ali se iz sredine žuti limun. Odmah se rastežem preko drače i kidam jedan veliki, mirišem ga iz pluća, iz srca. Na dvorištu nema ničega. Dok prilazimo, učini mi se da vidim nanicu pred vratima kuhinje. U crnom je, oči su joj male, a osmijeh veliki. Dida je u blagovaonici, na čelu, sjedi i čeka večeru. Vidim ga kako izbjegava moj pogled.

Otključavam vrata kuće, On stoji iza mene. Drhti mi ruka i u grudima imam hrpu soli, one slane, najslanije, dugootočke.

Otškrinula sam vrata i kuća je ušla u mene.

Iza sebe čujem njegov glas. “A u pičku materinu, ovo je stvarno mrtva kuća.” Ne okrećem se. Nemam mjesta. Kad se vratimo u Zagreb, iznajmit ću ljubav nekog stana u centru.

Korana Serdarević

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...