Lakše je danas odletjeti na Mars nego biti svoj

Pogledaj gore, u desnom kutu na računu piše: Promjena počinje u tebi. Da, do tud smo došli, trgovački nas lanci uče kako da živimo. Bočica obične i precijenjene vode servira nam mudre misli filozofa i pjesnika. Mi se obrazujemo dok kupujemo. Ali naša glavna radnja je konzumacija pa nam se i samo društvo tako obraća. Nemilosrdno nas bombardira reklamama na koje se bespogovorno odazivamo. I tako od građana postajemo potrošači. Paralelno smo svi mi i proizvođači nečega, čega, to nije presudno, presudno je da smo brendirani. I ako je vjerovati stručnjacima za digitalnu komunikaciju, sada je vrijeme da se razvije ljubav prema brendu. Nejasno je kako se točno ta ljubav razvija i u kojem trenu postane suodnos, ali sam sigurna da to nije ono o čemu je Erich Fromm govorio kada je pisao Umijeće ljubavi. No činjenica je da se ta riječ koristi olako. I nije jedina. Riječima smo oduzeli značenje, a velike smo istine odlučili unovčiti. Trivijalnosti smo uzdigli do neba, podigli im cijenu, titule se na sve strane dijele, i kako smo krenuli, uskoro ćemo na kiosku uz cigarete kupovati i doktorate.

Kad je sve na prodaju, nužno mora doći moment kad sve izgubi vrijednost. I kad više nema kupaca za tu količinu proizvoda. Pa će se možda tek tad postaviti pitanje, što nam zaista treba? Koliko je toga nevažno. Zar je zaista bitno da imaš karticu baš svakog dućana za superminimalni popust ili da pratiš kojim putem stiže taksist kojeg si naručio preko Ubera? Što ti to zaista daje? Prividan osjećaj moći, dok ona stvarna ostaje u rukama malog broja iznimno povlaštenih ljudi. Ali taj nas podatak ni najmanje ne zamara. Činjenica da smo izmanipulirani neće nas natjerati da dignemo pogled s ekrana mobitela.

Vladajućoj eliti itekako odgovaraju nizovi fotografija Božićnih ručkova, okićenih borova i lijepo obučenih životinjica. Ako se time bavimo, mi se nećemo baviti stvarnim svijetom, nametnutom nam nepravdom i vlastitom nesređenom nutrinom. Slijedom toga nećemo ni djelovati. Ali ćemo rado potpisati online peticiju. Protest ćemo pretvoriti u društveni događaj, a ako je još i lijepo vrijeme, bit će to piknik na travi. Pozitivni smo pa ćemo svaki konflikt izbjeći, a ideju koja nas uznemiri, olako ćemo proglasiti primitivnim ispadom. Ili kako to na zapadu od milja zovu, mikroagresijom. Da, mi smo civilizirani, tolerantni i politički korektni. Ali nam tako pripitomljenima fali dimenzija. Nedostaje nam spontanosti dok se gušimo u gomili pravila koja olako prihvaćamo. Čak i kad si damo oduška, to je u sigurnosti virtualnoga svijeta gdje skriveni iza nadimka vrijeđamo koga stignemo. U stvarnom pak svijetu od tog istog sukoba uzmičemo. Skrivamo se unutar zadanih okvira ponašanja, s kojima se možda i ne slažemo sasvim, ali tu se osjećamo ugodno. I zaštićeno. Tako smo se svojevoljno odrekli slobode pa nema ni potrebe da se za nju borimo. Mi smo nepobunjeni ljudi uvjereni da smo sve sami izabrali.

No mi smo odrasle osobe i ne možemo tek tako prebaciti odgovornost za vlastite postupke na društvo samo zato što nam se ne sviđa kako nas ono tretira. Mi ne biramo okolnosti, reći će Viktor Frankl,  biramo stav. Ali što ako nemamo stav, odnosno ako vjerujemo da ga imamo, a zapravo nam je nametnut? Jer dok ne propitamo vlastita uvjerenja, ne možemo reći da su zaista naša. Sve dok slijepo prihvaćamo postulate društva, mi smo tek sljedbenici, a ne kritična masa koja kreira stvarnost u kojoj postoji.

Kroz tu stvarnost kročimo ne razmišljajući jer ako i na tren zastanemo, vidimo da nas na svakom uglu čeka besmisao što u nama nužno izaziva tjeskobu. Slijedom toga ne treba nas čuditi masovni egzodus u virtualni prostor. Gotovo da smo prednost dali online identitetu koji neprestano hranimo novim sadržajima pri čemu količina primljenih likeova postaje mjerilo naše vrijednosti.

Taj fenomen nije nov, samo je zahvaljujući tehnološkom napretku poprimio novo ruho, a s njime i grandiozne razmjere.  Potvrda, odnosno stroke, svoje korijenje vuče iz našeg najranijeg djetinjstva. Kad smo bili bebe, roditelji bi nas poljubili, zagrlili, osjetili smo se voljenima. Dobili smo pažnju jer postojimo. Kasnije taj zagrljaj postaje kompliment, lijepa ti kosa, suknja, cipele. Ali i kritika. To nisi dobro napravio, vidi na šta ličiš, koja si ti budala. Očekivano, pozitivne su reakcije okoline bolje od negativnih, ali su najgore po našu psihu one neutralne. Radije ćemo biti ocrnjeni, nego neprimijećeni jer to znači da ne postojimo. I sama pomisao na tu mogućnost u nama izaziva strah od napuštanja koji stalno treba iznova odagnati.

Čini se da je ekipa iz Facebooka točno znala što radi uvodeći like koji nije ništa drugo do virtualni pandan potvrdi. Oslobađajući dopamin u našem mozgu, like nam pruža instant osjećaj zadovoljstva, ali taj osjećaj nije trajan pa se vraćamo po još. Moramo. Genetski smo za to uvjetovani. I upravo tome služe društvene mreže. Kratkoročnoj odgodi nelagode, dok dugoročno produbljuju agoniju jer priznanje koje dobivamo u virtualnom svijetu nije stvarno. Ono nije zasnovano na našoj autentičnosti, već na pomno razrađenoj slici koju prezentiramo javnosti. I tako smo i mi sami postali proizvod.

Naša potreba da pažnju tražimo pukom činjenicom da smo jeli ili prošetali prirodom pokazuje koliko nam ona nedostaje. Negdje nam izmiče. U stvarnosti. Tamo ju je moguće osjetiti samo ako smo i sami usmjerili svoju pažnju na drugoga. I ako smo prisutni u momentu. To je nemoguće postići istodobno se fokusirajući na kadar koji bi taj isti moment trebao ovjekovječiti.

Čovjek danas bez svjedoka kao da ne postoji. Sve što napravi, mora potkrijepiti dokazom koji će javno eksponirati. Kao da ne vjeruje samome sebi da se nešto zaista dogodilo i da je on sam u tome sudjelovao ako o tome ne postoji fotografirani zapis. Ali fotografije nisu naše sjećanje. Naše je sjećanje emotivno obojano, obilježeno našim doživljajem date situacije. I tu dolazimo do problema. Koliko čovjek danas doživljava moment u kojem se zatekne ako ga istovremeno režira?

Snimanjem života, mi u njemu od aktivnog postajemo pasivni sudionik. Promatramo svijet sa sigurne udaljenosti. Izmičemo se stvarnosti dok gradimo svoj online identitet ne pitajući se pritom koliko ćemo duha i strasti trampiti za iluziju o vlastitoj vrijednosti u virtualnom svijetu. Pa se onda zateknemo na detoxu usred Indije gdje se odmaramo od potjere za profitom. U vječnoj smo potrazi za smislom koja se skupo plaća, ali nikako da se taj smisao i nađe. U svijetu u kojem je apsolutno sve potencijalni proizvod, jedino je ljudskost ostala po strani.

Luksuz je danas biti čovjekom. Ostati svoj. Propitati svijet oko sebe. Zadržati duh i humor. Ostvariti bliskost. Sve ovo bi nam uskoro moglo biti teže, nego odletjeti na Mars. Težimo da pobjegnemo od života koji smo si stvorili na Zemlji. Ulažemo u umjetnu inteligenciju koja će mnoge od nas zamijeniti na našim radnim mjestima. Izrađujemo robote sebi na sliku i priliku, dok gubimo doticaj s vlastitom nutrinom. I možda je potjera za što savršenijim oblikom inteligencije tek pokušaj čovjeka da shvati samoga sebe rekonstruirajući tako vlastiti mozak. Pritom zaboravljamo da postoji dio nas koji je nedostupan analizi, do kojega niti jedan algoritam ne može doprijeti čega je i sam Nikola Tesla bio svjestan kad je rekao da intuicija nadilazi znanje. I ne moramo baš sve znati, niti razumjeti da bismo otkrili kako da živimo. Dovoljno je da ugasimo mobitele i dignemo pogled prema zvijezdama čiji sjaj umjetni sateliti još nisu zasjenili.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More