“Kontra progresa” isporučuje račun za ljudske podbačaje

Kontra progresa
Često se postavlja pitanje što to znači biti svjestan. Svjestan sebe, svjestan svijeta oko sebe, okoline, društva, prirode i svemira. Je li uopće moguće biti svjestan u onoj mjeri u kojoj je potrebno da bi se opstalo na ovom svijetu i očuvalo prave vrijednosti? To su misli koje su me pratile pri izlasku iz HNK nakon odgledane drame Kontra progresa katalonskog pisca Estevea Solera u režiji Nenni Delmestre.

Posljednje što sam imala priliku vidjeti u režiji Nenni Delmestre bila je predstava Djevojčice ne bi trebale igrati nogomet. Zbog osjetljive, turobne tematike bilo je idealno igrati taj komad u intimnijem prostoru pa se igrala na maloj sceni HNK. Znatiželja o Delmestrinom postavljanju komada na veliku scenu HNK držala me uzbuđenom do zadnjeg trenutka.

Već pri početku drame postaje jasno da se radi o predstavi koja sa sobom vuče mnoštvo teških misli. Strukturirana od više zasebnih, kratkih harmsovskih cjelina, predstava nam ne dopušta da zapravo upoznamo likove, nego da upoznajemo sami sebe, prepoznajemo naše roditelje, prijatelje, djecu. Susrećemo pregaženog čovjeka, ljude bez empatije, rasističke komentare, svakodnevne rutine, traume iz djetinjstva i mnoštvo toga na što smo skloni svakodnevno zatvarati oči. Svaka priča ima svoju pouku, gotovo kao basna, a priču zatvara Nepoznati kojeg se može protumačiti i kao Boga, onog koji sve vidi i sve naplaćuje. Njega igra Nenad Srdelić, koji je ustvari i glavni lik predstave; pojavljuje se u svakoj priči.

Priča je sedam, a najviše likova ima priča o učiteljici koju dostigne sudbina. Ona, učiteljica, predstavlja jedan od najbolje izvedenih likova (Andrea Mladinić). Svojim glasom, pokretom i izvrsnom glumom Mladinić je najupečatljiviji lik ove predstave.

Glumac koji također zaslužuje superlativne ocjene, mladi je Bojan Brajčić koji ujedno igra jedinu ”neljudsku ulogu”. Naime, Brajčić igra tuljana koji ubija ljudsku djecu te nabraja pogreške ljudske vrste zbog kojih smo naposljetku i završili u rukama tuljana. On je jedini lik koji sam nosi jednu čitavu priču. Ona je i najpotresnija. U ostalih šest glume Nives Ivanković, Trpimir Jukić, Mijo Jurišić, Marko Petrić, Ksenija Prohaska, Goran Marković, Filip Radoš i drugi. Za scenografiju je zaslužna Lina Vengoechea koja je pozornicu osmislila tako da bude podesna za svih sedam priča pa nije bilo potrebno raditi pauze. Bilo je potrebno uskladiti i scenu u uredu, scenu na cesti, scenu na željezničkoj stanici…

Daleko je od superlativnih ocjena gluma Nikše Arčanina koji igra čovjeka kojega je pregazio tramvaj. On umire, pomoć traži od prolaznice (Nives Ivanković) koja ne pronalazi nimalo empatije za njegovu nesreću. Njegova leđa potpuno su rastrgana, krvava, a on je na samrti, a svejedno pronalazi snage za upravo nevjerojatno žustro, energično trzanje, puženje i pokrete koji nipošto ne odaju dojam da će on u kratkom roku zaista i umrijeti.

Tvrtke kao religija, fotografiranje pored mrtvog čovjeka, tisuće mrtvih beba, brakovi na ugovor, prevelika zastupljenost medijskih sadržaja koja vodi do općeg otupljenja, uništenje svih vrijednosti… Je li to budućnost koja nas čeka? Kad na kraju Nepoznati baca račun za sve naše pogreške, to je jamstvo za nesanicu.

Ines Ora

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...