S kompanijom Opus Dei besplatno do Londona!

Ostavio sam Danijelu Stanojević na cjedilu na pulskom Sajmu knjiga, neka se snalazi kako zna.

Već nakon dva dana pokupio sam se iz te čamotne, pastel sivo-maslinaste Pule, totalno smoren. Bio mi je pun lulek kavane „Mozart“ i prokleto ubitačnih, dokonih razgovora s piscima, urednicima, prevodiocima; dva dana s njima i ubiju ti volju za ikakvim bavljenjem književnošću. I dokurčilo mi je to kao potiho nabrijavanje oko dodjele Kiklopa Nives Celzijus, to razvlačenje jebeno dosadne trakavice koja više nikog ne zanima osim čmrljavih novinara kulture koji misle da će im spominjanje Nives u tekstu možda napokon priskrbiti naslovnicu.

Općenito mi je taj pulski sajam počeo nalikovat na provincijsku krčmu u kojoj je konobar zabrijao da je nešto kao jako važan jer mu jednom u godini nahrupe turisti koji putuju u neko bolje mjesto, a tu na usputnoj stanici dođu u njegovu krčmu nabrzinu popiti kavu, popišat se, posrat, mnogi za sobom ne puste ni vodu.

Čim sam se vratio u Plitvičku, došla je do mene Stojka. Bila je u međuvremenu na još dva tretmana skidanja celulita u Salonu ljepote Močinić. Htijela mi je pokazati kako su joj salasti nabori skoro pa potpuno uklonjeni sa butina i guzova. Skinula se preda mnom u bijele tanga gaćice. Noge su joj fakat bile vitkije, nekako glatke, a guzovi zategnuti kao stolnjaci u kavani „Mozart“. Jako sam se uzbudio. Stojka mi je sjela u krilo. Vodili smo ljubav tako sjedećke; ja sam se odozdola upirao, a ona je sportski gipko pravila polučučnjeve. Pri tom sam joj svako malo stiskao guzove kao da se želim uvjeriti da ne sanjam, da su doista tako čvrsti, necelulitni. Činilo se da je doktor Močinić doista čarobnjak. Jedino me mučilo na koji joj je točno način topio te salaste nabore s guzova?

Nakon uspješno izvedenog spolnog akta, onako oznojeni, na prozorskoj smo dasci popili svatko po čašu dobro ohlađene „Simfonije“, pa smo legli i zaspali pripijeni jedno uz drugo.

U zoru nas je probudilo lupanje na vratima. Bunovan sam krenuo otvoriti. Tjeskobno sam pomislio da je to moja sjebana gazdarica kojoj sam još dugovao stanarinu za deseti mjesec. Odahnuo sam kad sam pred vratima ugledao Čadeža. Na glavi je imao šubaru. Oči mu nisam baš najbolje mogao vidjeti jer su mu se naočalna stakla zamaglila; valjda jer je prenaglo ušao iz hladnog u toplo. Kad je skinuo naočale i obrisao ih krpicom s logom Hrvatske seljačke stranke, spazio sam da mu je pogled zažaren, kao i uvijek kad je na tragu nekoj dobroj priči, reportaži, ili kad mu se pruži prilika popljuvati bilo kakav literarni napor Renata Baretića, pa makar to bila i neka kratka, otočka pastorala.

Skuhao sam nam kavu na plinskom štednjaku. Stojka je još spavala u drugoj, ujedno i jedinoj sobi u toj mojoj rupčagi. Čadež mi je u povišenom emocionalnom stanju objašnjavao da je na tragu velikoj priči koja bi mu mogla osigurati da napokon dobije nagradu HND-a i time spere ljagu koju mu je u tom cehovskom udruženju nanijela Vitomira Lončar – Bucka svojim žalopojkama da je Čadež klevetnik i lovokradica koju treba isključiti iz tog časnog Društva za zaštitu novinara.

Pozorno sam ga slušao, ulijevajući nam kavu u crvene Franck šolje, odnosno šalice. Čadežova supruga dan prije je, putujući u London, u avionu spazila Željku Markić. Sjedila je s nekim pubertetlijom izrazito gej fizionomije i feminiziranih pokreta koji su naročito dolazili do izražaja kad je pio sok na slamku. Kosu je imao obojenu u zeleno i podšišanu stepenasto kao pjesnik Aleksandar Vinko Hut Kono. I tu je Čadež naglo ušutio.

– Da, i? – znatiželjno ću.

Čadež se zadovoljno osmijehnuo.

– Kad mi je to supruga ispričala, zbrojio sam dva i dva… Što Željka Markić radi u avonu s mladim gejem, zapitao sam se. I skužio o čemu bi se tu moglo raditi…

– O čemu? – nestrpljivo sam srknuo gutljaj vruće kave.

– Pročeprkao sam malo po internetu i našao da je jedna od omiljenih zabava članova Opusa Deia namamiti nekog naivnog homoseksualca na putovanje u London i onda ga tamo ostaviti da se u tom nemilosrdnom gradu, kolijevki europskog pederizma i masonerije, snalazi kako god zna bez centa u džepu. Da osjeti sva sranja tog maglom obavijenog grada. Da ga još uz to naguze neki surovi, lučki radnici s East Enda, i da mu to jednom zauvijek omrzne pederluk. Da se na jedvite jade auto stopom vrati u Hrvatsku i postane normalan Hrvat željan topline doma, željan okrilja crkve, željan žene i djece, željan mirnog građanskog života i gledanja Hloverkinih reportaža.

– Jesi li uzimao neke opijate sinoć? – sumnjičavo sam upitao.

Čadež je zavrtio glavom.

– Čist sam kao Raos prije napada suzavcem na hadepeovce – zakleo se.

Zamolio me da mu pomognem – neka se kao student prijavim u studentski i kulturni centar Opus Deia na križanju Vukovarske i Držićeve i pokušam tamo dobiti sobu. Uspijem li se ubaciti unutra, bit će to savršena prilika da istražim lifraju li ono zbilja iz kaprica hrvatske gejeve u London.

– Dat ću ti pola love od haendeove nagrade, dvije i pol tisuće kuna.

Čadež je bio jebeno maničan i jebeno uporan tip. Kad sam mu rekao da nema šanse da idem taj Opus Dei dom, sav se narogušio, odbrusio mi je da sam teška papčina i da se uopće ne čudi što sam dozvolio da me Dražen Ilinčić u Pola ure kulture izmanipulira pred čitavom Hrvatskom kao mladog majumuna.

– Namjerno je uzeo onog debilčeka Špoljara i predstavio ga kao da si to ti. A taj pohabani smrduljko odurno je kretenski gore na Gvozdu prosro kako se on smatra Krležinim učenikom… Kako jadno, patetično i prije svega moronski. Svojim retardiranim nastupom zakopo je tebe i tvoju knjigu za čitav život.

– Ma, znam… Ali ipak je taj prilog dobio odlične TV kritike od Zrinke Pavlić i Borisa Rašete u „Novostima“, leglu bivših Feralovaca…

– Kako si jadan, ne kužiš da je to Ilinčić sve namjerno napravio, onakav lijen ko i svi ti omlohavjeli hateveovci koji se tove na našim teve pretplatama, lijepo te iskoristio… On i onaj kurcoglavi, nemirisni luzer Špoljar profitirali su na tebi, tvom pisanju… I jebale te jadne pozitivne teve kritičice, izrešeto te Rašeta u dupe! Žele od tvog pisanja napraviti otužni mejnstrim i tako te jednom zauvijek otkantati u ropotarnicu zajedno s onim olfo zabavnim, politički progresivnim, a zapravo jebeno moronskim Baretićevim romanima. Da nećeš možda ko Perišić uskoro počet nosit one maslinaste rejverske balonere i muha cvike, uske markirane majičice da ti još bolje istaknu tu dlakavu, pivsku škembu? I grebat se ko mačka pred parenje za prijevode na češki, poljski i anglosaksonski? I subotom s esejisticom i članicom teportalovog žirija odlaziti na malo, pšenično pivo u Pif, a onda na kremšnite u Vincek, uz koje ćete papkarski raspravljati kako roman mora nositi širi društveni kontekst, kako mora opisivati aktualne društvene anomalije… Pri tom će te Jadranka žličicom umazanom kremšnitom blago udariti po zaglavku šake i napomenuti da se u romanu ipak ne smije zanemariti stil, postupak, forma. I onda ćeš se nakon tog đimistaničkog subotnjeg rendesa s Pintarićkom, užeglo skurčen vraćat u ovu svoju rupetinu i čitat Bahtina, „O romanu“, kao što štakor glođe natrulu kost izvučenu iz Matoševog groba…

– Daj, i ti si počeo u svemu vidjeti zavjere… – promrmljao sam. – Briješ ko da ćeš iz „Jutarnjeg“ prijeći na, među Hrvatima sve popularniji portal „Dnevno hr.“

Čadež me je ignorirao.

– Da nisi posto takav šupak, sjebo bi tog Ilinčića da mu prisjedne. Napiši da si ga našao kako se u podrumu Opus Deia bičuje zajedno s Brankom Kamenski. Da ga ona kažnjava što je prešao u onu jadnu emisiju kulture što ide nedjeljom ujutro na trećem programu i koja bere loše kritike po novinama. Napiši da ga Branka Kamenski bičuje i govori mu: „Rekla sam ti, Draško, da se držiš malih formi, a ne da se ideš prosrat u tu emisiju što traje tri sata i u kojoj Kurcspahić nagradu Kiklop uspoređuje sa svojim kurcem“. A on joj ponizno odgovara: „Da, da, male forme, njih ću se držati i u svojoj prozi, vratit ću se onim svojim kratkim, harmsovskim pričama koje sam objavio prije osam godina u Ljevku“ – vabio me Čadež kojem su iza naočalnih stakala oči bljeskale kao Šegrtu Hlapiću kad je napokon pronašao izgubljene čizmice.

– Zanimljivo… – zainteresirao sam se.

Zbilja sam se htio osvetiti Ilinčiću za poniženje na Gvozdu. Poželio sam mu oko onog njegovog hedonističkog trbuha, metaforički rečeno, svezati pojas pokore, jako ga pritegnuti.

– Možda bi mogo napisat da ga je Željka Markić namamila u Opus Dei i obećala mu brda i doline, da će mu preko britanskog ogranka Opus Deia srediti prijevode njegovog u Hrvatskoj temeljito prešućenog romana „Posljednji iskorak“. I onda ga odvede u London i tamo ga ostavi da se na ulici snalazi bez centa, da se uživi u svog omiljenog Olivera Tvista, da ga sudbina baca iz naručja u naručje grubih lučkih radnika – srknuo sam još uvijek vruću kavu.

– Zvuči jadnije od Baretićevog blog-krimića „Hotel Grand“. Bajdvej, Baretić je taj naslov popalio Dušanu Gojkovu – procijedio je Čadež.

U tom trenutku probudila se Stojka. Bunovno je prošla pored nas na putu do klonje. Čadežu su se ponovo zamaglila naočalna stakla. Nešto me u njegovom pogledu podsjetilo na osnivača hrvatskog Opus Deia, Vuku Brigljevića, kojeg sam gledao u emisiji „Labirint“. To sam mu u šali i rekao.

– Kaj time oćeš reć, da sam manijakalan? – Pogledao me iskosa.

– Da, al u onom pozitivnom smislu… Čitao sam da je Vuko zajedno s čitavim timom kolega fizičara upravo manijakalno tragao za Božjom česticom, baš kao što ti tragaš za dobrom reportažom.

– Božja čestica, to mi zvuči kao naslov za idući roman Tatjane Gromače – rekao je Čadež. Pa nastavio nekim skoro pa zanesenim glasom:

– To traganje za Božjom česticom podsjeća me na one dane kad sam kao klinac trčao noću za krijesnicama, a one su mi stalno uzmicale sve dublje i dublje u mrak, u mrklinu noći… Jednu sam večer tako, goneći krijesnicu, iz svog rodnog Karlovca dotrčao nadomak Zagreba…

– Kad tako govoriš, činiš mi se puno veći pjesnik od Danijela Dragojevića. – Natočio sam nam još kave u šalice.

Iz klonje se začuo šum vode. Stojka se očito odlučila otuširati jer to navečer nije obavila. Ponovo sam je poželio. Htio sam da Čadež ode, pa da je stojećke kresnem ispod tuša, da prokližem u nju kao ljetna auto guma na vlažnoj cesti kod Gospića.

– Dobro, može, pristajem, ići ću u Opus Dei u Držićevoj. Odrat ću kožu s tog stepskog Vuke i donijeti ti je za reportažu, s te dvije ipo tisuće platit ću stanarinu i uklanjanje ušnih dlaka kod Močinića – izbiflao sam i izgurao Čadeža van s obje ruke, a bome sam ga već po stražnjoj strani njegovih istanjenih traperica počeo dosezati i onom trećom, koja mi je u hlačama narasla do dimenzija Kurcspahićevog Kiklopa. Fakat, da je Čadež još sekundu ostao u stanu, dobio bi i on Kiklopa za poeziju, za zbirku Gospodar Karlovca.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca možete naručiti na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...