Književna groupie – arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Thu, 23 May 2019 13:17:15 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.1.1 Pas, mater na Adventu https://arteist.hr/pas-mater-na-adventu/ https://arteist.hr/pas-mater-na-adventu/#respond Mon, 18 Dec 2017 07:00:45 +0000 https://arteist.hr/?p=14174 Šetnja po Adventu u centru grada s Dunjom, glumicom koja će u predstavi prema mojoj knjizi "Književna groupie" glumit lik moje majke.]]>

Šetao sam po Adventu u centru grada s Dunjom, glumicom koja će u predstavi prema mojoj knjizi Književna groupie u malom, provincijskom kazalištu glumit lik moje majke. Tako sam je nekako i počeo doživljavat kao svoju majku.

Dunja baš nije uspješna glumica, došle su godine, ona bez ikakvog stalnog angažmana, karizma vene, ima kćer i muža s kojim i nije baš u nekim bajnim odnosima. Dovela me do izloga knjižnice Bogdan Ogrizović u Preradovićevoj. Tamo je neka izložba razigranih radova, sve neki veseli, baš adventski crteži, kolaži i jedan šareni pas napravljen od kocaka. Dunja mi je ojađeno pričala kako je neku večer šetala po Adventu s mužem i kćerkom. I kad su ugledali tog psa, ona ga je htjela kupit kćeri. A muž je napravio neki cinični, ogavan izraz lica, podsmješljivi. I kćerka odmah rekla da ne želi tog bezveznog psa kakvog si i sama može napravit, nego želi neku ogromnu kuću s plejmobilima.

– Osjećala sam se tako poniženo… Ja sam joj htjela malo razvit osjećaj za umjetnost, za lijepo, ne samo te odvratne konfekcijske igračke… I da kupimo tog psa od te mlade umjetnice Anamarije Štunf… A muž me tako presjekao, on je poslovni tip, rekla sam ti da u Simensu radi, ogromnu plaću ima i preserava se parama… On je kao oženio mene, glumicu, da se dokaže pred svojima. A sad me ponižava gdje može… Ne želim da mi kći postane odvratna materijalistkinja kao i on… A sve ide prema tome…

– Sranje. A, stvarno lijep pas. Kao da ga je Pikaso za božićni poklon izradio svojoj kćerki…

– Muž i ja smo se na pas mater posvadili tu pred izlogom zbog toga, ja sam se rasplakala, on mi počeo govorit da sam postala histerična frikuša i da bi mi bilo bolje da se umjesto glumom u kojoj mi očito nejde, počnem bavit nekim drugim, korisnijim poslom.

– I sad još završiš u toj luzerskoj predstavi di ćeš morat glumit moju slomljenu staru… Bar ćeš se lako uživit u njen čemer…

– Bit će to predstava mog života. Vidjet ćeš, rasturit ćemo! Opet ću ić na turneje, pa će onaj moj vidjet…Opet će gorit od ljubomore kad će mi obožavatelji donosit ruže u garderobu!

– Ajmo bacit novčić u adventski Manduševac i zaželit tu želju – predložio sam joj.

– Imaš ti šta sitno da ubacimo?

– Nemam – pokunjeno ću.

– Sranje.

– Da. Ajmo bar unutra u knjižnicu podragat tog psa po glavi, možda nam on donese sreću, baš i izgleda kao neki urođenički totem.

Dok smo unutra dragali tog psa po glavi, Dunja mi je nalikovala na neku bolju verziju moje stare, onakva kakva bi moja stara bila da nije život provela kao liječnica u đakovačkom Domu zdravlja nego da se bavila umjetnošću. Umjetnost ljudima, a pogotovo onima koji se njome bave, nekako dade privlačnu auru na licu. Zato vama koji imate novca, preporučujem da odete do knjižnice kupit svojoj djeci psa, naviknite ih da od malih nogu konzumiraju umjetnost, a ne konfekciju. Pa kad odrastu možda će postat poput mene… Ne, sranje, ovo nije dobra preporuka. Pa ja nemam ni za ubacit novčić za sreću u adventski Manduševac.

Pavle Svirac

Književna Groupie

KUPI GROUPIE ZA 75 KUNA! Naruči Književnu Groupie, kultnu knjigu Pavla Svirca, o kojemuu superlativima piše i The Guardian, i plati je po akcijskoj cijeni od 75 kuna. Komplet od sva tri nastavka, (na genijalnih i zabavnih 750 stranica), sad je dostupan za samo 199 kuna, a uz besplatnu ekspresnu dostavu poklanjamo i zgodni Arteistov blokić. Naruči na info@arteist.hr!

]]>
https://arteist.hr/pas-mater-na-adventu/feed/ 0
Književna Groupie: Posljednji let za Dublin https://arteist.hr/posljednji-let-dublin/ https://arteist.hr/posljednji-let-dublin/#respond Tue, 24 Jan 2017 10:41:39 +0000 http://arteist.hr/?p=12292 U rano jutro išao sam frendicu Inju ispratit na aerodrom, putovala je u Dublin, u jednom smjeru. Dok smo stajali na parkiralištu pored aerodroma, krajičkom oka pratio sam štakora koji se kroz rebrasti poklopac uvlačio u kanalizaciju, istanjujući svoje tijelo do zastrašujućih razmjera. Da sam petparački pisac, sad bih kroz tog štakora pokušao natandrljiti neku […]]]>

U rano jutro išao sam frendicu Inju ispratit na aerodrom, putovala je u Dublin, u jednom smjeru. Dok smo stajali na parkiralištu pored aerodroma, krajičkom oka pratio sam štakora koji se kroz rebrasti poklopac uvlačio u kanalizaciju, istanjujući svoje tijelo do zastrašujućih razmjera.

Da sam petparački pisac, sad bih kroz tog štakora pokušao natandrljiti neku metaforu o napuštanju tonućeg broda. Ali dosta sam se izvještio u pisanju, pa taj štakor ostaje ono što i je: običan štakor koji se uvukao u kanalizaciju, ništa više ni manje. U kakvoj je on vezi s ovim Injinim odlaskom u Dublin? Baš nikakvoj. Osim što se na ovom parkiralištu našao kad i ona.

Inja je djelovala potreseno. Priznala je, hvata je tjesoba; šta je čeka u Dublinu? Hladna soba hostela, osvijetljena neonskom reklamom sa zgrade preko puta. Po toj moći imaginacije vidjelo se da ima spisateljsku crtu. Uostalom, tu u Hrvatskoj joj je i bio cilj postat novinarka i spisateljica.

Upoznao sam je proljetos, dok sam na Fakultetu političkih znanosti održavao predavanje o gonzo novinarstvu. Inja mi je nakon tog predavanja prišla za šankom u klubu studenata, zanimalo ju je kako se može probiti u novinarstvu. Diplomirala je prije godinu dana, ali ne zna kako da krene, pisala je molbe nekim redakcijama, ali nije dobila odgovor. U nedostatku nekog boljeg odgovora, savjetovao sam joj da otvori fejsbuk, počne na njemu pisat britke društvene komentare, afirmirat se, pa ako pokaže u tome izvjestan talent sigurno će se njoj neko javiti i angažirat je u medijima.

I evo kako je završila njezina afirmacija: čekamo da sleti avion za koji je kupila kartu po bagatelnoj cijeni preko Crnog jajeta. U trenutku kad je trebala krenuti prema ček inu, uhvatio ju je napad panike, zametak histerije uslijed koje je postala maliciozna prema meni, požalio sam što sam je uopće pratio na aerodrom.

– Ja koja sam s odličnim diplomirala novinarstvo moram u Dublin, a ti koji si dva puta pao istu godinu na šugavoj kroatistici ostaješ u Zagrebu piskarat svoje kolumne, fejsbuk statuse, lokat po Krivom putu, Sedmici, Limbu, Jabuci, Kroli… Gdje je tu pravda? Još se u pijanstvima hvališ da su te na Filozofski upisali preko veze jer u protivnom nikad ne bi ni zakoračio na to sranje…

Prvi poriv bio mi je da joj odbrusim nešto skaredno. Kad sam se malo smirio mislio sam je podsjetiti da joj je ionako bio san živjet u Dublinu još od onog dana kad joj je pisac Damir Karakaš ispred Kina Europe poklonio Đojsovu zbirku priča Dablinci u koju se doslovno zaljubila, pročitala je, ako joj je vjerovati, najmanje deset puta. Ne, ipak me previše peklo to što mi je spočitnula, imao sam se potrebu obraniti.

– Pa nije sve u fakultetu, diplomi, najveći pisci koji su ujedno bili i izvrsni novinari, nisu imali diplomu… Markez, Jozef Rot, Hašek… pa čak ni Krleža nije završio nikakav fakultet, samo onu neku vojnu školu ko i Ante Tomić.

– Ma nemoj s tim mahat… U ovoj Hrvatskoj sve ide preko veze, preko politike! Nemoj mi samo prodavat maglu da se tu kod nas prepoznaju talenti! Sigurno si se ti bez razloga među prvima upisao u Bandićevu stranku…

– Pa i Milana Vuković Runjić je u toj stranci… Ivana Šojat prije neki dan učlanila se u HDZ… Filozofkinja Nadežda Čaćinović u Crvenu stranku… Tako to ide, pisci danas nisu svete krave koje sjede u kuli od bjelokosti… Moraju i oni uprljat ruke blatom politike, kao što su ih uprljali i Krleža i Aralica… Pa i Slobodan Novak i Ranko Marinković bili su u HDZ-u…

– Onda si mi proljetos trebao savjetovat da se učlanim u neku stranku… A ne mi solit pamet s pokazivanjem talenta preko glupog fejsbuka… Evo mi sad kad sam te, glupača, slušala!

– Ali ti i u Dublinu možeš naći neki super posao u tamo nekoj njihovoj redakciji… Sigurno tamo novinari imaju stoput bolje plaće nego tu u Hrvatskoj… Ti rasturaš engleski, tebi će to bit lako. Da znam tako engleski i ja bi iz ovih stopa odletio tamo.

– Ni engleski ne znaš! Pa da, takvima najbolje ide u Hrvatskoj, a ostali pipl mast trast traskat govna po bijelom svijetu!

– Šta se buniš, ti bar imaš izbora… S tim tvojim engleskim čitav ti je svijet na dlanu. A ja sam prikovan za ovu usranu Hrvatsku kao morlački galeot za mletačku galiju. I sad bih ja još tebe trebao tješit…

Gledala me razgoračenih očiju. Nije mogla procijenit jesam li mrtav ozbiljan ili lakrdašim. Potrebno je rableovsko umijeće za postić takav ambvivalentni dojam.

– Ajde, kreni, odletit će avion bez tebe, propast će ti ta tvoja crnojajna karta.

Podigla je kofer i stisnutih usnica krenula prema ček inu. Nije mi ni mahnula.
Odahnuo sam kad mi se u mnoštvu putnika izgubila iz vida. Jedna manje, pomislio sam paleći pljugu. Samo neka ta nadobudna mladež iseljava… Bar će za nas nešto starije ostat više mjesta po redakcijama, manja će gužva bit na najtječajima za financiranje knjiga domaćih autora. Ako većina tih mladih fakat iseli, u Hrvatskoj bi se sasvim ugodno moglo ostariti. Kao klincu bio mi je san, da kao onaj Pale, ostanem sam na svijetu: Pavle sam na svijetu. Ili barem: Pavle sam u Hrvatskoj.

Književna Groupie

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanje na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 75 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 139 kuna.

]]>
https://arteist.hr/posljednji-let-dublin/feed/ 0
Književna Groupie: Spašavanje mačka Bodlera https://arteist.hr/knjizevna-groupie-spasavanje-macka-baudelaira/ https://arteist.hr/knjizevna-groupie-spasavanje-macka-baudelaira/#respond Fri, 06 Jan 2017 14:47:57 +0000 http://arteist.hr/?p=12205 Sinoć oko osam krenuo sam s mačićem kod frenda koji isto ima mačku, da se malo podruže, a mi popijemo rakiju, pripalimo smotku. Nisam kupio košaricu za mačića, nekako mi je to previše gej, nosat mačića u toj košarici. Mačić mi se popeo iz naručja na rame i tako sam ga na ramenu kao gusar […]]]>

Sinoć oko osam krenuo sam s mačićem kod frenda koji isto ima mačku, da se malo podruže, a mi popijemo rakiju, pripalimo smotku. Nisam kupio košaricu za mačića, nekako mi je to previše gej, nosat mačića u toj košarici. Mačić mi se popeo iz naručja na rame i tako sam ga na ramenu kao gusar papigu nosio prema frendovoj zgradi.

Ali vani mi mačić skočio s ramena, zavuko se pod auto, neće van. Onda istrčao van, nabrijo se na slobodi i počeo trčat po travi, ja za njim, ne mogu ga ulovit, ponovo se zavuko pod neke aute, a mrak… Ja pod auto, njega nema, očito istrčo negdje dalje. A u kurac, krenuo se ja vrtit okolo, dozivam ga, mic-mic, i ništa, odmaglio.

Zove frend, da di sam. Ja mu kažem. On odma došo s baterijom. Ponovo pretražujemo pod tim autima di sam ga zadnje vidio, ništa. Došla još neka ženska, ljubiteljica životinja, i ona nam pomagala u potrazi. Nagađali di je mali mogo odmaglit, jel već negdje daleko, jel ima instinkt za vratit se kad ogladni, kad shvati da je vani na slobodi kurčina.

Mene sve više hvatalo teško beznađe. Šta ću sad? Frend me tješio da nisam ja kriv, ja se pokušavo tješit da me taj mačić nije ni volio kad mi je tako odmaglio. Pokušavo sam se tješit da je za njega možda tako i bolje – vani na slobodi, bar će moć dat na volju nagonima, klat ptice, lovit miševe, ševit mačke… Da, možda me nije ni volio, možda sam mu bio samo tamničar koji ga hrani…

Bližila se ponoć, mi se motamo po parkiralištima, tražimo ga, i dalje ništa, ne odaziva se. Neka crna mačketina zlokobno svako malo protrči u našoj blizini, ovo je očito njeno područje, već sam vidio kako kolje mog mačića…

Frend i ljubiteljica životinja više nisu mogli izdržat vani. Rekli da idu doma, a i da ja najbolje napravim tako, noćas ga očito neću nać, najbolje da ujutro polijepim oglase i sliku mačka ako ga je ko našo da se javi, imam li fotku mačka? Pogledo u ajfon… Fotke kad sam ga tek našao… Umotan u deku spava kao mali kralj. Suze mi navrle na oči. Kako ću se vratit u stan di je još njegova košara, kutija s pijeskom… U džepu sam napipao i konzervu koju sam mu kupio danas da ga iznenadim… Ko će pojest tu konzervu… Jedva sam čekao da frend i ženska odu da više ne moram suzdržavat suze.

Otišli. Ja besciljno nastavio lutat, dozivat ga beznadno. Već sam vidio kako je otišao nekud daleko i sad se onako mali prepao, očajnički mijauče, a ja ga ne mogu čuti, on me doziva u noći kao Pinokio Đepeta nakon što je shvatio da nije smio pobjeć od onog tko ga voli, hrani. Nisam mogao zamislit da se vratim u stan bez njega. pomišljao sam čak otić do nasipa i bacit se u Savu.

Oko pol jedan vraćao sam se doma nakon kruženja, bez ikakve suvisle misli u glavi. I kod onog auta di se prvo zavuko spazim neku sjenku. Ma opet mi se priviđa, ko što mi se već stoput te noći prividjelo da ga vidim il da mu u daljini čujem mjauk. Al ipak sam odma potrčo do auta, lego potrbuške na hladni beton, zurio pod auto. I stvarno, nešto se miče kod desnog prednjeg kotača! I onda mačja silueta! Samo da je on, da nije ona crna mačketina!

– Bodler! Bodler! Mic, mic, mic – stanem ga dozivat.

Mačić izađe ispod auta! On je!

– Dođi, dođi!

A on skakuće kao da je na maturalcu, neće mi doć nego bi još istraživo!

– Mic mic mic… – nisam mogo vjerovat da je tu, samo da ga uhvatim u naručje, samo da ga vratim gore i bit ću najsretniji čovjek, bit ću Lazarova sestra kojoj je Isus vratio mrvtog brata! Bit ću najsretniji čovjek na svijetu!

Mačić skočio na travu, tamo kao nešto hvata. Ja legao na pod kao da se i ja opušteno igram, povlačim vezicu po podu. I malo po malo, napokon mi prišao, ja ga zgrabio u naručje, on stao presti, i njemu je bilo očito dosta vani, sad je htio natrag.

Mirno sam ga u naručju vratio u stan, otvorio mu konzervu, a sebi bocu crnjaka.

Sav sam bio promrzo, lego u krevet, a mačić skočio uz mene da se i on ogrije. Počeo jako presti. Zadovoljni zaspali.

Danas sam vidio da je neki svećenik napisao da blagoslovu stanova mogu nazočiti i kućni ljubimci ako znaju sklopit šapicu na molitvu. Da, pozvat ću svećenika da nas blagoslovi da zauvijek ostanemo zajedno, kleknut ćemo i ja i Bodler, on će sklopit šapice na molitvu… Možda će to biti prizor totalne kršćanske dekadencije, ali kršćanstvo je zapravo uvijek i bilo dekadentno. Ako kome smeta, neka nagrnu barbari. Svoje najljepše trenutke ove sam noći ionako proživio.

Književna Groupie

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanje na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 75 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 139 kuna.

]]>
https://arteist.hr/knjizevna-groupie-spasavanje-macka-baudelaira/feed/ 0
Književna Groupie: Varoufakisov doručak u Greti https://arteist.hr/knjizevna-groupie-varoufakis/ https://arteist.hr/knjizevna-groupie-varoufakis/#respond Wed, 07 Dec 2016 08:54:26 +0000 http://arteist.hr/?p=12123 Te sam večeri, nije mi bilo prvi put, zaružio s galeristom Davidom po Sedmici, Praćki, Alkatrazu. Na kraju svega toga zaspao sam na prozorskoj dasci Galerije Greta u Ilici. Ujutro sam u tom izlogu ranim jutarnjim prolaznicima sigurno nalikovao na lutku, na voštanu lutku nekog hiper-realističnog umjetnika. Oko osam je neki izbrijani tip pokucao na […]]]>

Te sam večeri, nije mi bilo prvi put, zaružio s galeristom Davidom po Sedmici, Praćki, Alkatrazu. Na kraju svega toga zaspao sam na prozorskoj dasci Galerije Greta u Ilici. Ujutro sam u tom izlogu ranim jutarnjim prolaznicima sigurno nalikovao na lutku, na voštanu lutku nekog hiper-realističnog umjetnika.

Oko osam je neki izbrijani tip pokucao na vrata Grete. David je mamurno protrljao oči, otišao mu otvorit. Začuo sam kako ga tip na engleskom pita da li je ovo kafić i zalogajnica Kava tava. Vidio je unutra na stoliću tavu. Želi doručkovati.

David je dlanom prošao po neobrijanoj, prosijedoj strnjici na obrazu.

– Pa… Je… Možete tu doručkovat – odvratio mu je na engleskom.

Brzo me prodrmao, rekao mi:

– Jebote, ovaj tip… To je Varoufakis…

– Fak… pa da, sinoć je gostovo na Filozofskom teatru…

– Oće doručkovat, zabrijo je da je ovo Kava Tava… Vidiš ti njega, neko mu je reko da se tu jedu fensi omleti, kajgane… da tu dolaze doručkovat svi viđeniji likovi u gradu… Pozerana ljevičarska… Sad će on dobit moj omlet, al ću mu ga jebeno naplatit. U Kavi Tavi za dva jaja na oko platiš dvadeset ćuna, ja ću njemu za ovaj moj kraljevski omlet naplatit pedeset…

Vratio se do Varoufakisa i rekao mu da sjedne tu na plastični stolac, on će mu kroz desetak minuta donijeti omlet. Usput može pogledat umjetničke radove na zidu. Ova zalogajnica koncipirana je i kao izložbeni prostor, hrana i umjetnost u simbiozi.

– Veri socijalistik, gud, gud… – Varufakis mu je odao prizanje.

A kad je David zamaknuo u čajnu kuhinjicu, Varoufakis je poviknuo za njima da bi rado jeo iz ove starinske tave koja stoji tu na postolju.

David se zamišljeno zagledao u tu prastaru tavu. Onda je saopćio Varoufakisu da su doručci iz te posebne tave puno skuplji od ostalih. Varoufakis je odvratio da novac nije u pitanju. Želi pojest kajganu s naribanim sirom iz te tave koja ga je podsjetila na onu u kakvoj mu je baka na Rodosu pekla pomfri.

– Okej – promrmljao je David i s tom tavom u ruci izgubio se u čajnoj kuhinji. Začuo sam ga kako energično, ko Nadalina, muti jaja u zdjeli.

Varoufakis je uskoro fakat dobio kraljevski omlet, zamirisala je čitava galerija. David mu je unutra stavio i tunjevine, ajvara, jebeno bogat omlet, i meni su sline procurile, nadao sam da tanjušni Varoufakis neće moći sve to pojest, da će ostavit malo u tavi pa ću ja poslije to poumakat.

Varufakis je navalio na zajutrak. Jedva je napravio nekoliko zalogaja, a u Gretu je banuo umjetnik Duje Medić. Problijedio je kad je vidio Varoufakisa.

– Ovoj grčkoj komunjari dao si da jede iz moje instalacije! – razdraženo je navalio na Davida.

– Eto, tako i treba kad si sa slikarstva prešao na konceptualu. Da si tu tavu naslikao Varoufakis ti ne bi mogao jest iz nje… To je opasnost konceptuale, previše se stapa sa stvarnim životom. A kad se umjetnost stopi sa stvarnim životom, to je kao kad žumanjak iz kojeg se moglo izleći pile, baciš na vruću mast, pretvori se… u kajganu, podsmijehnuo sam se Mediću.

– Uzimam  svoju instalaciju! – Medić je krenuo prema zbunjenom Varoufakisu.

David mu se ispriječio na putu.

– E daj, pliz, nemoj, pusti ga da pojede do kraja kad sam mu već to napravio. Znaš da je Greta u kurcu, Ministarstvo nam je skresalo sredstva, nemam više za platit najam, račune. Ovom ljevičarskom hipsteru naplatit ću doručak iz te tave tolko masno da ću time pokrit zaostatke za struju… Ako budem morao zatvorit Gretu, nećeš ni ti više imat gdje izlagat svoje konceptualne radove… A sad si se baš ful ufuro u konceptualu, dobro ti ide… – umiljavao mu se David.

– Boli me kurac… Neću više imat posla s konceptualom. Evo kako to završi… Radiš, radiš, i onda dođe neka komunjara i sve ti proždere. Baš kao što su mom stricu Danku četrdesetpete oduzeli i u zadruzi proždrli čitavo stado ovaca… Od njega mi je i ostala ova tava… Da bi sad i nju konfiscirao ovaj komunjarski Grk, o tempora o mores! – Medić će u maniri Luiđija iz Malog mista, na kojeg je s onom svojom šiljatom bradicom čak i fizički podsjećao.

Po tome što je počeo koristit taj šaljivi kićeni govor vidjelo se da će ipak pustiti da Varoufakis pojede do kraja taj svoj omlet. Sjeo je do mene i bezizražajno zurio u Varoufakisovo obrijano tjeme.

Kad je ovaj pojeo, David mu je na hamer papiru ispisao račun. Varoufakis je izvadio bankovnu karticu.

– Ali… Ne primamo kartice. Ovaj… ne radi nam POS uređaj – uspetljao se David.

Varoufakis je rekao da nema gotovine.

– Tako ugledan restoran kojeg mi je nahvalio i preporučio filozof Srećko Horvat, a ne možeš platit karticom… Uopće me ne čudi što će Hrvatska propasti još gore nego Grčka – zloguko je izustio.

David mu je rekao da ništa ne mora platiti, kuća časti. Na izlasku, Varoufakis mu je u zamjenu za novac ostavio hrvatsko izdanje svoje nove knjige.

– Barem ću imat čime tu u galeriji naložit vatru kad mi isključe plin, struju, promrsio je na hrvatskom.

Varoufakis se ljubazno osmijehnuo, valjda je mislio da mu je David zahvalio na poklonu. Ti jebeni Grci, svima ostanu dužni.

Književna Groupie

 

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanje na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 75 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 139 kuna.

]]>
https://arteist.hr/knjizevna-groupie-varoufakis/feed/ 0
Gejmeri protiv interliberaša https://arteist.hr/gejmeri-protiv-interliberasa/ https://arteist.hr/gejmeri-protiv-interliberasa/#respond Sat, 12 Nov 2016 13:24:19 +0000 http://arteist.hr/?p=12083 Jebena luzerana, došao sam na Interliber u devet ujutro da bi onda shvatio da se paviljoni otvaraju tek u deset, to su mi zaštitari rekli. A ipak bila je na Velesajmu gomila ekipe. Ali to je bla ekipa koja je išla u one paviljone u kojima se održavao neki ultra veliki sajam video-igri. Trebao sam utuć punih sat […]]]>

Jebena luzerana, došao sam na Interliber u devet ujutro da bi onda shvatio da se paviljoni otvaraju tek u deset, to su mi zaštitari rekli. A ipak bila je na Velesajmu gomila ekipe. Ali to je bla ekipa koja je išla u one paviljone u kojima se održavao neki ultra veliki sajam video-igri.

Trebao sam utuć punih sat vremena. Kupio sam si na štandu kobasicu u pecivu, iz džepa izvadio kuhano jaje što sam si ga ponio od doma. Htio sam si debrecinku obogatit tim kuhanim jajem. Jeo sam to ispred paviljona. Hrpa klinaca koja je išla na sajam video igri posprdno me gledala, podsmijehivala mi se što kobasicu jedem s tim jajetom. Jedan klinac iz Petrinje čak je na mene pokušao ispljunjut ižvakanu žvaku, srećom, žvaka mi je pala pored cipela, nije me pogodila.

Ko za kurac onda je naišao jedan štreber s Elektrotehnike, poznavao sam ga iz Limba, često sam u Limbu s njim znao imat polemike o tome što je važnije, umjetnost ili znanost. Nadmoćno mi je prišao.

– Šta si tu stao s tom kobasom i jajetom, izgledaš stvarno usrano…

– Ma, čekam da se otvori Interliber…

– Ha, ha, to već pokazuje koliko ste vi ljudi od knjiga u kurcu… Ništa ne možete prije deset… Zato i propadate… Daj odi sa mnom tu da vidiš kolko su evoluirale video igre. Ti bi za početak mogo odigrat…

– Jel se za to plaća upad?

– Da, pa imaš valjda šezdeset kuna.

Kobasica mi je zastala u grlu od zaprepaštenja.

– Šezdeset kuna upad! I ovolko ekipe već u devet ujutro trči unutra! Pa da na Interliber stave upad samo deset kuna, mislim da nitko živ ne bi kupio kartu… – šokirano ću.

– E, to je ono što smo pričali. Knjiga je izumrli medij. To još samo puše teški luzeri poput tebe. Ako ti se piše, šta ne napišeš meni neki kratki scenarij za video igricu. Da vidiš koji bi frajer posto! Pogledaj tu fanatičnu sljedbu mladih koji se idu poklonit novim video igricama… Pogledaj te hostese koje će im uključivat kompjutore… To je život, to je budućnost… Jedva se čekam zavalit pred ekranom i da mi hostesa donese limunadu… Razmrda moj đojstik… – likovao je ETF-ovac.

Na interliberu su, pomislio sam, jedine hostese pjesnikinje koje dolaze vidjet u šesti paviljon dal je možda itko na štandu na rasprodaji kupio njihov novi roman koji su napisale iz kompromisa, iznjevjerile su na trenutak poeziju kako bi se poetskim romanom približile široj publici. Ali ni te romane nitko nije jebao ni pol posto.

– I sad će tim vašim luzerskim knjigama još stisnut PDV i gotovi ste. Ostat će samo ovi izdavači slizani s državom, a taj jad šta će oni izdavat, nakon što pokupe pare, davat će se direktno na rezalište – smijuljio se ETF-ovac.

Prisjela mi je i kobasica i jaje.

– Znači, novi naraštaji rast će bez književnosti…

– Ako te tolko boli, ti im možeš neke najbolje hrvatske romane prebacit u medij vide igrica – mefistofelovski mi je predložio ETF-ovac.

– Mogao bi napravit video igricu prema Jergovićevoj Srdi... Romkinja žica po tramvajima… Mora se izmicat pred konotrolorima i hrvatskim šovinistima… Probija se u igrici od stanice do stanice. Prvi level završi kad se dokopa okretišta na Remizi…

– Da, svi gejmeri bi poludili za tim… Igrice s moralnom poukom…

– Onda bi na video igru prebacio i Araličine Japundže. Mladi pastir skuplja po brdima vunene čarape… kad ih dovoljno skupi dolazi pred vilenjake na Svilaju… Oni ga puštaju na drugi level…

– E, pa to. Ma, šta ste svi vi knjiški moljci usrali, neće književnost nikad izumrijet, samo će se prebacit na novi medij. Gutenberg ju je prebacio na papir, na knjige, a vi ćete je sad prebacit na video igre.

– Pa da, zašto ne…

– Ajde samnom da te upoznam s gejmerima!

– Ajde, al ja ću pokušat upast kroz vece…

– Daj nemoj tako… Da se hrvatska književnost kroz zahod probija do video igrica… Daj malo više dostojanstva… Odvoji tih jebenih šezdeset kuna za novo iskustvo.

Otišao sam do blagajne. Vadio sam novčanice kao da si kliještima vadim zube. Eto na šta sam sve bio spreman samo da spasim hrvatsku književnost, da njezin plamičak prebacim na novi moćni oganj. Oganj video-igrica.

Na ulazu u paviljon s vdeo-igrama prišao sam jednoj od hostesa u minjacima. Ova je bila maskirana u onu neku šiljatouhu vilennjakinju iz usranih Gospodara prstenova.

– Znate, ja sam ovdje novi… Još nikad nisam bio na nekom ovakvom sajmu… Niti igrao video igre, praktički sam na tom području junfer… Prije, u staro doba puno sam se bavio književnosti, puno sam čitao knjige, studirao na Filozofskom… Možete li me vi uvest u sve to… skinut mi na neki način junf… u tom području…

Hostesi se smračio pogled.

– O, jeboti pas mater, šta se vas truljavaca s Filozofskog ne mogu riješit ni na sajmu video igara! Mislila sam da ću se bar tu svih vas riješit! I ja sam bila tako nadobudna… Svi su mi govorili da sam zgodna i sve to, a ja sam ipak upisala Filozofski… Totalno se sjebala… Potrošila tri godine na te luzere… Imala tri dečka koja su pisala prozu, poeziju… Ja sam popušila taj jad, u ovog jednog se čak i zaljubila… Pala sam na totalno dno… Čak sam i sama počela pisat neke poetske drkarije… Nosila ih Mićanoviću za Kvorum… – bijesno je strizala vilenjačkim ušima.

– Ali Kvorum je propo…

– Naravno da je propo… Sav taj jad je propo… I onda se odlučim maknut od tog, prijavim se kao hostesa na Infogejmer… Bila sam uvjerena da tu neću vidjet nikog od vas s Filozofskog… Mislila sam, koja bi knjiška bijeda dala šezdeset kuna za upad… Nadala sam se da ću tu upoznat nekog kompjuteraša koji će na video igrama zgrnut hrpu love… Neće mi više neki šljam prodavat spiku da će napisat bestseler… I sad ti mi se ti tu nakeljiš s najočajnijim mogućim uletom, tipičnim za ekipu s Filozofskog! Mene je netko ukleo! – zavapila je, i počela me na rubu histerije tjerat od sebe.

Književna Groupie

KUPI GROUPIE ZA 75 KUNA! Naruči Književnu Groupie, kultnu knjigu Pavla Svirca, o kojemuu superlativima piše i The Guardian, i plati je po akcijskoj cijeni od 75 kuna. Komplet od oba nastavka, (na genijalnih i zabavnih 520 stranica), sad je dostupan za samo 139 kuna, a uz besplatnu ekspresnu dostavu poklanjamo i zgodni Arteistov blokić. Naruči na info@arteist.hr!

]]>
https://arteist.hr/gejmeri-protiv-interliberasa/feed/ 0
Portret Dylana kao mladog psa https://arteist.hr/dylan-mladi-pas/ https://arteist.hr/dylan-mladi-pas/#respond Fri, 14 Oct 2016 10:45:02 +0000 http://arteist.hr/?p=12062 Pakirao sam stvari u kofer. Stojka banula kod mene. Nisam baš bio presretan zbog toga. – Znači, ideš na Frankfurt na književni sajam… – ucoljeno je uzdahnula. – Aha. Navečer ću u Jabuku, frend mi pušta muziku, a onda ujutro odma na željeznički u vlak za Njemačku… – I nisu te pitali želiš li nekog […]]]>
Pakirao sam stvari u kofer. Stojka banula kod mene. Nisam baš bio presretan zbog toga.
– Znači, ideš na Frankfurt na književni sajam… – ucoljeno je uzdahnula.
– Aha. Navečer ću u Jabuku, frend mi pušta muziku, a onda ujutro odma na željeznički u vlak za Njemačku…
– I nisu te pitali želiš li nekog povest sa sobom?
– Ne, samo jedan može.
Stojka se zagledala kroz prozor sva blijeda.
– Kako sam tužna… Ti protuha ideš u Frankfurt, Dilan je dobio Nobela… Ne mogu shvatit zašto nisu Kunderi dali… ili zašto ne Knausgaardu, pa on je obnovio kuću romana, pokazao da još ima smisla pisat romane… A ne taj meketavi trubadurčić… Zašto Mirku Kovaču nisu dali Nobela dok je bio živ… Šta ni taj žiri više ne vjeruje u književnost… Baš ko ni ti selektori za frankfurtski sajam koji su tebe izabrali… Ovaj tmurni dan čini mi se kao savršen za pogreb književnosti… – trubadurila je Stojka pored mog umeljanog prozora.
– Dok jednom ne omrkne drugom ne osvane – promrmljo sam tek da nešto proserem.
– Ti lijepo putuješ na sajam, večeras u Jabuku, a mene čeka nova serija zamornih predavanja na Filozofskom… One memljive predavaone, monotoni glasovi svih onih profesora dok mrmljaju te svoje stoput izgovorene litanije o književnosti, pa oni usmeni ispiti u kutijastim, socijalističkim kabinetima koji se odmah ispune zadahom soca od Frank ciglice čim profa otvori usta da ti postavi pitanje o sinonimima u poeziji Petra Hektorovića…
– Pa odjebi to… Dilan sigurno nije išao ko zadnji papak studirat književnost, brijo je po New Orleansu, New Yorku…
– I čitao Dilan Dogove. Ne bi se čudila da idućeg Nobela dobije crtač Dilana Doga… – Stojka je nervozno nategnula ovratnik grubog vunenog hrelićkog džempera koji joj je stezao vrat kao što su te ishlapjele starkelje iz Stockholma stegnule vrat suvremenoj književnosti. 
– Ma jebe mi se za to, protisnuo sam, pokušavajući u kofer ugurati još bocu Simfonije.
– Nadam se da je ovo samo prolazna faza, kratak trijumf banalnosti… Nadam se da ćeš ti završit kao onaj otužni cvrčak u basni o cvrčcima i mravima… Da ćeš molit nas mrave s Filozofskog da te primimo natrag u naš mravinjak književnosti… Kad tvoja jeftina pjesma dosadi ljudima… I kad te prekrije studen…
– Da, molit ću vas da me zaposlite kao asistenta na katedri da serem o francuskom novom romanu, egzistencijalizmu! Nikad, pa makar se i smrznuo na cičoj zimi kao Josip Sever kad je usred najhladnije zime zaspao na cesti pored Blata… – sjeo sam na kofer kako bi ga lakše zatvorio.
I zapjevušio Aj jem d pasanđer.
– Evo nam još malo Dilana. Iz njegovog poetskog opusa barem uvijek možeš za svaku priliku izvuć nešto prigodno… kao iz nesesera Kate Moss – namjerno sam htio dodatno isprovocirat Stojku i nastavio pjevati Dilanov hit.
– Pa to nije Dilan nego Igi Pop, hahahhaha – zagrohotala je Stojka. Slavistički bezrukavni džemper zatresao se na njoj kao trošni prozor u Cugu kad gore na kolodvoru protutnji brzi vlak za Frankfurt.
Književna Groupie
KUPI GROUPIE ZA 75 KUNA! Naruči Književnu Groupie, kultnu knjigu Pavla Svirca, o kojemuu superlativima piše i The Guardian, i plati je po akcijskoj cijeni od 75 kuna. Komplet od oba nastavka, (na genijalnih i zabavnih 520 stranica), sad je dostupan za samo 139 kuna, a uz besplatnu ekspresnu dostavu poklanjamo i zgodni Arteistov blokić. Naruči na info@arteist.hr!
]]>
https://arteist.hr/dylan-mladi-pas/feed/ 0