Aleksandar Musić – arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Thu, 05 Jul 2018 07:44:08 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.2.1 Diplomiraj me nježno (o slučaju Borisa Blažekovića) https://arteist.hr/o-slucaju-borisa-blazekovica/ https://arteist.hr/o-slucaju-borisa-blazekovica/#respond Thu, 22 Feb 2018 18:21:51 +0000 https://arteist.hr/?p=16025 Aleksandar Musić komentira trenutnu situaciju novoizabranog hrvatskog generalnog konzula u New Yorku. Iz krugova HNS-a predložen je prije nekoliko dana Boris Blaženković koji nije završio fakultet. Čini se da diploma u ovom slučaju nije toliko problematična. ]]>

Ne ponavljam bez razloga da svaki politički događaj uvijek ocrtava više no što se na prvi pogled čini. Slučaj Borisa Blažekovića nije nikakva iznimka. Da odmah raščistimo – Boris Blažeković nije materijal za konzula igdje, a kamoli u Sjedinjenim Američkim Državama.

No to nema veze sa stupnjem njegova formalnog obrazovanja. S onim što je govorio o Trumpu i njegovim glasačima već malo ima, neovisno o tome što su ga Sjedinjene Američke Države akreditirale. A najviše ima s činjenicom da Boris Blažeković, iako gotovo dva desetljeća u visokoj politici, iza sebe nije ostavio išta opipljivo. Koji je rezultat političkoga rada Borisa Blažekovića? Koji je to međunarodni networking koji je Blažeković ostvario, a koji bi mogao poslužiti svrsi na poziciji hrvatskog konzula u New Yorku?

U emisiji Otvoreno Blažeković se pohvalio vođenjem HNS-ove političke akademije. Koji su rezultati te akademije? Koje je to liberalne kadrove stvorila i kako su to oni utjecali na hrvatsko društvo? Hoće li plodovi te akademije prebaciti HNS-ovu zastupljenost u hrvatskom biračkom tijelu s ispod na iznad mitskih 2%?

Pokušao je u navedenoj emisiji Blažeković odigrati i na pathos, kazavši da Hrvatska ima obilje ljudi sa srednjom stručnom spremom koji mukotrpno i savjesno obavljaju svoj posao. Blažeković se s nepunih dva desetljeća sigurne, obilne, proračunske plaće, dnevnica, službenih ručkova i službenog vozača, nekako ne uklapa u klasičnu sliku hrvatskog SSS pečalbara koji kopa kanale, zar ne? Čemu himbenost?

Zašto kažem da je diploma tu ponajmanje bitna? Ne zato što je odgovarajući zakon ne postavlja kao uvjet za navedenu poziciju, već zato što se u toj kakofoniji oko diplome pomalo osjetio i moment malograđanskog. Slušajući moraliziranje o diplomi, čovjek bi pomislio da živimo u društvu koje naprosto puca pod diplomantima s Oxforda, Cambridge-a, CalTech-a, Lomonosova i sličnih institucija, a ne, u pravilu, pod onima fakulteta granično nepostojeće međunarodne citiranosti (i shodno tomu – iste takve relevantnosti), fakulteta koji su tu, ne lažimo se, prije svega zbog svojih uposlenika i njihovih osobnih ekonomskih egzistencija, a ne zbog studenata ili, ne daj Bože, interesa društva kao takvog. Čast iznimkama.

Boris Blažeković nakon gotovo dva desetljeća u visokoj politici, iza sebe nije ostavio išta opipljivo.

Bilo bi takvu revnost u pitanjima diplome lijepo vidjeti i u svim budućim slučajevima ovoga tipa, neovisno o kojoj se stranci i poziciji radilo. Kao što bi bilo slatko ispitati koliko je ljudi sa srednjom stručnom spremom ubačeno u Ministarstvo vanjskih poslova (a i u javne službe kao takve) u proteklih dva i pol desetljeća, a koji su onda paralelno sa službom navrat nanos završavali razne fakultete, da u prvoj sljedećoj provjeri diploma ne bi izletjeli s kolektivnog ugovora? Ne bi bilo naodmet baciti oko i na ocjene, preporuke i rezultate testiranja onih zaposlenih s diplomom u trenutku zaposlenja, kako su kotirali u odnosu na konkurentske kandidate na natječaju, je li zapošljavan najbolji, ili je bilo bitno ne pasti na minimumu propisanog, gdje bi se onda unaprijed spremna veza-spavač aktivirala i progurala svojeg? Što je s onima koji su preko sumnjivih zavičajnih veza dolazili s diplomama iz inozemstva (i kao takvi zapošljavani), jesu li matične institucije redovito bivale kontaktirane radi provjere?

Mnogo bi toga valjalo pitati i propitati, uzduž i poprijeko države. Diplomica po diplomica – Akademija, Platon mnog’.

Zašto slučaj Blažeković ne bi bio početak jedne lijepe navade, društveno-meritokratske higijene? Neće valjda ovo ostati izoliranim slučajem, iživilo se nad Blažekovićem, a našima se ista pitanja neće postavljati, ta naši su?

Bilo bi lijepo vidjeti ovakvu revnost u pitanjima diplome i u svim budućim slučajevima ovoga tipa, neovisno o kojoj se stranci i poziciji radilo.

Da je Boris Blažeković međunarodno vrhunski umrežena osoba, da osvjedočeno fluentno govori i piše na relevantnim jezicima (kaže da je tomu tako, no s druge strane – ovo ne obećava), da se zna da će se lavovski boriti za hrvatske interese na danoj mu poziciji jer je iza sebe ostavio konkretne uspjehe u visokom businessu, kulturi ili civilnom društvu – koga briga za neku tamo diplomu? No ovako…

Najzanimljivije jest da u ovoj ujdurmi oko Blažekovića nitko nije primijetio dva ključna momenta.

Naime, vješto je oko moglo vidjeti i da desnija desnica, u nedostatku Vrdoljaka (koji se lukavo povukao u političku zavjetrinu) i seriozne Divjak (koja suvereno gura reformu, ne obazirući se previše) – sada koristi primjer Blažekovića za prekomjerno granatiranje HDZ-HNS kombinacije, s pokojim ricochet nabojem namijenjenim Andreju Plenkoviću osobno. To je priroda politike, prstići su vječno nemirni, nožice uvijek rade.

Blažekoviću nije postavljeno i ultimativno pitanje – kako to da je odlučio ostati u HNS-u, a ne slijediti Vesnu Pusić (i Mrak Taritaš te Beusa Richembergha) u novu stranku Glas, tj. slijediti osobu koja ga je politički izmislila i sve ove godine držala u najvišim krugovima HNS-a, nego je ostao uz fleksibilne, netko će reći – neprincipijelne? Nije li ova pokazana sklonost osobnome, potonje shvaćeno u negativnom smislu, upravo ono što bi svakoga trebalo diskvalificirati za obavljanje jedne, ipak ozbiljne, javne funkcije tog ranga, na stranome terenu, onom najmoćnije države svijeta?

Ako se ne uspijeva ostati čist u akvariju lokalnih piranja, kako se (iz)boriti za državu u bazenu onih globalnih?

Aleksandar Musić

 

 

]]>
https://arteist.hr/o-slucaju-borisa-blazekovica/feed/ 0
Zašto je Aleksandar Vučić ipak upisao pobjedu u Hrvatskoj? https://arteist.hr/aleksandar-vucic-u-hrvatskoj-2018/ https://arteist.hr/aleksandar-vucic-u-hrvatskoj-2018/#respond Sun, 18 Feb 2018 19:20:50 +0000 https://arteist.hr/?p=15943 Vučić u Zagrebu nije samo izazvao proteste pojedinih skupina građana, već i konkretnu pomutnju na Pantovčaku. O tajmingu, reakcijama Predsjednice Kolinde Grabar Kitarević, o Vučićevom nastupu, novinarima i onome što je Vučićev posjet Hrvatskoj ostavio iza sebe, kao uvijek bez dlake na jeziku, piše Aleksandar Musić.]]>

Za vješto oko, svaki je politički događaj visokog profila izvrsna prilika za reviziju starih, ali i uočavanje novih političkih rovova. Iznimka nije bio ni posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Tako se desnica raspolutila, podijelila na onu koja lojalnost duguje prije svega HDZ-u u širem, a struji Kolinde Grabar-Kitarović unutar HDZ-a u užem smislu, te na onu koja je Grabar-Kitarović smatrala ozbiljenjem nacional(ističk)(n)e desnice, a sada je razočarana. Ljevica se pak podijelila na one koji Grabar-Kitarović ne mogu probaviti ni u jednom izdanju, pa su i posjet Vučića dočekali ‘na nož’, te na one koji su dali prednost onome što smatraju poželjnim popravljanjem odnosa između dvaju odnosa i država, pritom zatomivši prijašnji animozitet prema Grabar-Kitarović.

Vučić je prije svega hiperinteligentan, prepreden, politički prekaljen, javni nastup mu je usavršen do besprijekornosti. U svakom trenutku zna što radi i zašto to radi. Spreman je čas biti žrtvom, čas prelaziti u protunapad, čas evocirati ‘ljudsko’, čas najgrublje sotonizirati.

Ostali pak, svak’ iz svoje primordijalne juhe stavova, obiteljskih sudbina i strahova, u posjet upisuju unaprijed pripremljeni sadržaj: za ljude koji nisu prošli kroz rat, a Srbe smatraju bratskim narodom, nebitno je tko se sastaje u ime Hrvatske i Srbije, bitno je samo da se stvari normaliziraju, da se odnosi krenu zasnivati ‘onkraj nacionalnog’, za one koji su bili žrtve rata – svaki je srpski predsjednik i premijer u Hrvatskoj neprihvatljiv (kao što je za izbjeglice iz tzv. Krajine svaki hrvatski dužnosnik u Srbiji nepoželjan), postoje i oni koji i bez osobnih traumi naprosto mrze Srbe (ili Hrvate, s druge strane) te, najzad, ona mikro-manjina koja razumije pojam nacionalnog interesa, nije vođena emocijama te može pohvaliti ili pokuditi posjet imajući na umu prije svega srednjoročne i dugoročne interese države i društva.

Ne postoji razlog da ovako promišljeni hrvatski nacionalni interes primjerice – u sebi ne uključuje i interese hrvatskih Srba. No, to je ozbiljna problematika, fino tkanje, tisuću i jedna nijansa te svakako nije rasprava za kafanu, rasprava za siromašne. O tome drugom prilikom.

Neovisno o prigodničarskim pričicama o ‘bilateralnome’, o ‘ljudima koji su na prvom mjestu’, o tome da ‘moramo razgovarati’ – svaki je politički susret ujedno i svojevrsni sraz, ogled snaga, ima i pobjednika i gubitnika. Itekako.

Moja je teza da je u ovom posjetu Hrvatskoj Aleksandar Vučić onaj koji je odnio prevagu. Sljedeći elementi to pokazuju.

Tajming

Svaki posjet političke osobe kalibra Aleksandra Vučića u definiciji je izrazito osjetljiv, zahtjevan i potencijalno koban. Ovdje čak ne govorim o njegovoj četničkoj prošlosti, ne, radi se o čovjeku koji je prije svega hiperinteligentan, prepreden, politički prekaljen, javnog nastupa usavršenog do besprijekornosti. U svakom trenutku zna što radi i zašto to radi. Spreman je čas biti žrtvom, čas prelaziti u protunapad, čas evocirati ‘ljudsko’, čas najgrublje sotonizirati. Em je prirodno inteligentan, em je bio najbolji student beogradskog Pravnog fakulteta, em je učio od maga javnoga nastupa i opsjene (Vojislava Šešelja), em u ovome trenutku uživa nemalu naklonost nekih zapadnoeuropskih krugova. Kao da ovo nije dovoljno, trenutno je u svojevrsnoj vanjskopolitičkoj ofenzivi, Zapad od njega traži neki modalitet tihog priznanja neovisnosti Kosova, ovaj je na tragu navedenoga najavio ‘unutrašnji dijalog o Kosovu’, zarad’ toga mu taj isti Zapad popušta na nekoliko drugih polja (u pitanju medijskih sloboda u Srbiji primjerice). Hrvatska je tu tek jedna od postaja, kockica u ukupnom mozaiku.

Još uvijek je nejasno je li poziv došao na mig (ili punokrvni pritisak) nekih međunarodnih elemenata, ili je Grabar-Kitarović pokušala sama inovirati. Neki tumače tweet američke ambasade u Hrvatskoj kao krunski dokaz prvoga, osobno – nisam tako siguran. Sasvim je moguće i drugo. U svakom slučaju, za Vučića se uvijek valja pažljivo, pažljivo pripremiti, a za Vučića u sadašnjem trenutku – bolno se pripremiti. Ako se želi moći izvući nešto za Hrvatsku, dakako. Već je činjenica da je između poziva Grabar-Kitarović Vučiću i samoga posjeta proteklo nepuna dva tjedna – bez sumnje bilo ono što je išlo na ruku Vučiću u samome startu. A to je tek početak.

Pantovčak

Kad je izašao iz službenog vozila, djelovao je pokislo i smoždeno. Ne rezervirano, kao što bi se očekivalo, nego gotovo – ranjeno. S druge strane, Grabar-Kitarović je djelovala odlučno i stameno. Čim je pristupio mikrofonu, stvari su se stubokom promijenile. Za razliku od hrvatskih novinara, koji su vjerojatno dobili suptilni naputak (ne mislim da im je išta bilo zabranjeno) da se koncentriraju na tekuća pitanja, Vučić je imao spremnog svog kućnog novinara koji ga je pitao za stradanje njegove obitelji pod ustašama u Drugom svjetskom ratu, pri čemu se Vučić odmah tobože naljutio na novinara, slavodobitno odrekao obiteljske tragedije u zalog bolje budućnosti, kao kakav mučenik.

Hrvat kaže Vukovar, inteligentni srpski nacionalist kaže Lora.

Tu je već Grabar-Kitarović, da je prije bila propisno brifirana, ili da sama zna nešto o tome, mogla u realnome vremenu reagirati suptilnim uzvratom, reći da se nada da će i ostatak srpske političke javnosti slijediti njegov primjer, malo manje evocirati endehaziju uvijek i nepogrešivo. Korak dalje, da je bila smionija, mogla je reći i da Hrvatska najgrublje osuđuje ustaški režim, da je hrvatska država stvorena u Domovinskom ratu, za koji je većina otvorenih pitanja upravo i vezana, pošto je Hrvatska bila žrtva agresije. Tako je lijepo mogla obrisati ustašluk s cipele, elegantno prebacujući lopticu na njegov teren, pošto je Vučićeva uloga u Domovinskom ratu i ratu u Bosni i Hercegovini bila sve samo ne – ona žrtve. Mogla je pretvoriti njegovo oruđe u njegovu pogubu.

Netko ovdje može reći da je ovo neukusno, licitiranje žrtvama, gdje se izgubio čovjek, no ovo je – politika. S obzirom na to da sam ne poštuje stradanje svoje obitelji kada naručuje takvo pitanje od novinara, druga strana ima izbor – ili reagirati, ili gubiti. Politika je nerijetko nadigravanje.

Na ponešto smionije pitanje novinarke Nove TV Ivane Petrović o arhivu vukovarske bolnice, Vučić pitanje momentalno razvodnjava i odgovara uvođenjem zločina Lore u igru. Dakako da si je Hrvatska pravovremenim procesuiranjem vlastitih mračnih momenata iz Domovinskoga rata (Gospić, Osijek, Sisak, Lora, Velesajam, zločini u Oluji) mogla uštedjeti puno muke, a ne biti taocem ubojica i hulja koji se skrivaju iza Domovinskog rata i hrvatstva, no Vukovar i Lora ne mogu ići u istu rečenicu. Vučić to dobro zna, no nije ga briga. To je poznata igra vage, patentirana u krugovima inteligentnijih srpskih nacionalista. Hrvat kaže Vukovar, inteligentni srpski nacionalist kaže Lora. Bošnjak kaže Srebrenica (likvidacija i zakopavanje nekoliko tisuća ljudi bagerima), inteligentni srpski nacionalist kaže Naser Orić. Zločin jest zločin i žrtva jest žrtva, no nije lijepo osjetno različite magnitude zločina stavljati u znak jednakosti.

O četništvu je Vučić govorio kao nečemu dalekom i stranom, rekavši da mu nitko u obitelji nije bio u četnicima. Ono što mu je trebalo odgovoriti, a to se moglo reći na blag način  (ne urlati Četnik! Četnik!) – da se cilja na njegovu (!) ratnu epizodu, njegov govor u Glini, njegov obilazak položaja sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske iznad Sarajeva s kalašnjikovom u ruci, njegovih desetljeće i pol karijere u Srpskoj radikalnoj stranci – a ne na njegovu obitelj. Jezik je neslućeno bogatstvo, mnogo se stvari može reći na lijep način, ostati u granicama najsavršenije diplomatske pristojnosti, a ipak – reći. Ovako mu se dala pozornica da laprda što god poželi.

Moglo ga se bocnuti i ljubaznim nuđenjem pomoći u pitanju reguliranja medijskih sloboda u matičnoj mu državi, tu je posebno slab. Grabar-Kitarović je to mogla izgovoriti uz svoj karakteristični osmijeh, zericu utrljati sol u ranu, to bi tek bilo zaokruženo. Umjesto toga, bila je umrtvljena.

Tako je Vučić u svojim i očima svoje javnosti već u prvih nekoliko sati boravka u Hrvatskoj upisao malu pobjedu.

Vrginmost / Gvozd

Ogromna pogreška Grabar-Kitarović bila je ne doći u Vrginmost / Gvozd, već pustiti Vučića da operira tamo sam. Pogreška iz nekoliko razloga i na nekoliko razina. Prvo i najbitnije, to je Republika Hrvatska, a tamo žive građani Republike Hrvatske srpske nacionalnosti. Dolazak Grabar-Kitarović poslao bi snažnu poruku prije svega tamošnjim Srbima – da ih hrvatska država percipira kao svoje te da ih štiti. Ovako je Vučiću servirana pozornica za njegove solilokvije, a cijeli kraj kao nešto njegovo. Da nesreća bude veća, to kao da potvrđuje onu tezu o hrvatskim Srbima kao građanima drugoga reda, koji u definiciji trebaju zaštitu Srbije. Kratkovidno i nemušto sa strane Grabar-Kitarović. Ako se bojala reakcije domaćih nacionalnih desničara – čega se bojala? Zar se nisu ti vrli muževi, prema vlastitu izrijeku, borili da to bude Hrvatska, a ne Srbija? Zar nije Hrvatima prvima u interesu da se tamošnji Srbi u Hrvatskoj osjećaju kao kod kuće, jer kod kuće i jesu, a ne da budu izručeni daljinskom upravljaču Beograda?

Ako si već riskirala pozivanjem Vučića, što riskiraš posjetom srpskoj djeci u Vrginmostu / Gvozdu?

Vučić se tu već poprilično okuražio, do te mjere da je direktno lagao u kameru. Naime, na pitanje pitomog Elvira Mešanovića s N1 o njegovu govoru u Glini u ožujku 1995., on eksplicitno tvrdi da nigdje nije spominjao ‘Veliku Srbiju’, iako jest. Ono što je najfascinantnije jest da je svojom retoričkom rabijatnošću stvorio upravo takvu atmosferu u kojoj bi svako daljnje inzistiranje novinara na tome, ili vađenje pametnog telefona iz džepa i reproduciranje YouTube snimke – izgledalo neukusno, kao provociranje, izazivanje tenzija. Baš zato što mu se dopustilo da se toliko razmaše.

Pupovac

Sasma je razvidno da se Pupovac nalazio u delikatnoj situaciji. Kao što je i donekle razumljivo, iz perspektive hrvatskih Srba, zašto si nikad neće moći priuštiti snažnije tonove prema Banja Luci i Beogradu. No ovdje ga je Vučić, u biti, potpuno ponizio. Na snazi su bile one šale i pošalice koje su usmjerene samo prema jednoj osobi, svi se smijemo, no samo jedan završava ismijan. Iako naizgled tek šale, one otkrivaju jedan puno dublji procijep u srpskom nacionalnom korpusu. Srpski su nacionalisti hrvatske Srbe nerijetko poimali kao ponešto slabe, sumnjive, odveć iskvarene jugoslavenstvom. Poprilično sam siguran da Vučić duboko u sebi Pupovca i dalje percipira na taj način. Pupovac je definitivno trebao pokazati malo individualnosti. To nipošto ne bi bilo personaliziranje ili ne daj Bože miniranje posjeta, tek bi gostu dao do znanja da je kao predsjednik Republike Srbije uvijek dobrodošao gost u srpskoj zajednici u Hrvatskoj, ali i dalje gost, a ne šef. Da hrvatski Srbi nisu njegovo vlasništvo. Ovako ga je ovaj uspješno ismijao, a druge strane Pupovac kao da se ponovno servirao hrvatskim nacionalistima koji odvajkada tvrde da je na liniji s Beogradom, tek puki pijun, protiv Hrvatske. U svjetlu ovoga, epizoda u Lisinskom ostavila je snažan trag.

Postignuto

Kao što se moglo očekivati – izgledno je da je postignuto malo. Počinjen je ogromni faux pas u startu, prije nego je do susreta i došlo – previše, prelabavo definiranih tema. Kada se bilateralnim susretom visokoga ranga želi nešto postići, na stol se stavlja pitanje do dva. Ako se nešto uopće želi riješiti, dakako. U slučaju pitanja do dva – suprotnoj je strani manevarski prostor minimalan, možebitni show je sabijen u zametku. Da je Hrvatska na stol stavila samo temu arhiva vukovarske bolnice, a ostalo odložila za iduće susrete – mogla bi reći da je nešto postigla. Da je puno postigla. Ovako je dobila hrpu granično beskorisnih papirčina i lekciju iz političkog PR-a. Nije to moja ocjena, to je na kraju krajeva – Vučićeva ocjena. Naime, kada se želi saznati što Vučić uistinu misli, ne gledaju se njegove izjave dane na nekoj press konferenciji, pošto uvijek ima jednu priču za Zagreb, drugu za Sarajevo, treću za Banja Luku, četvrtu za Europsku komisiju, petu za američku ambasadu u Beogradu, šestu za Putina, sedmu za Peking. Dovoljno je pogledati što piše Informer, njegovo osobno glasilo. U tim napisima Grabar-Kitarović je minimalno ispoštovana kao domaćin, on pak pro-aktivno nahvaljen kao rasni državnik koji je bio dominantan.

Kolinda Grabar-Kitarović nesumnjivo je pretrpjela solidnu političku štetu, neki kažu nepopravljivu. Ostaje vidjeti je li tomu tako. Desnica joj masovno otkazuje potporu, pitanje je hoće li i poslovično jake HDZ-ove mreže lojalnosti to uspjeti sanirati. Savjetnici i protokol su trebali biti prva linija obrane, no kao da su se predali bez ispaljenog naboja.

Politika je igra, ona je zanat. Ona je i riječ i reakcija i gesta i mimika, pa i obmana. Da bi se normativa mogla implementirati, valja savladati operativu. Aleksandar Vučić ju je davno savladao, neki, nažalost, nisu.

Aleksandar Musić

]]>
https://arteist.hr/aleksandar-vucic-u-hrvatskoj-2018/feed/ 0
Što bi trebao biti hrvatski liberalni centar? https://arteist.hr/hrvatski-liberalni-centar/ https://arteist.hr/hrvatski-liberalni-centar/#respond Thu, 15 Feb 2018 14:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=15770 Što je danas liberalni centar u Hrvatskoj čitajte u političkoj analizi Aleksandra Musića. Liberali bi se trebali zalagati za pristojni i održiv omjer između državnog, javnog i privatnog sektora, integralnu slobodu govora, sekularno društvo, pristojne tonovi u javnom prostoru. Kako to rade u Hrvatskoj?]]>

Iako u pravilu ne volim riječ ‘struktura’ i pridjev ‘struktur(al)no’, pošto praksa pokazuje da su nerijetko utočište raznijeh prodavača intelektualne magle, činjenica jest da su uzroci političke slabosti liberala u Hrvatskoj – upravo strukturne prirode. Naime, za liberalizam, bilo samostalni, bilo za natruhe (pogotovo ekonomske) istoga u političkim strankama desnoga i lijevoga centra – u društvu je potreban specifični socioekonomski stratum. Rječnikom ljevice – za liberalizam ti treba neki minimum buržoaske baze. Kroz ono što su pristojna društva prošla u 19. st., manje pristojna se upristojila, pa prošla u prvoj polovici 20. st. – Hrvatska nikad zapravo nije prošla.

Umjesto toga, na hrvatskim su se krajevima izredali politika spaljene zemlje od strane Otomanskoga carstva, centralizirana i ekstraktivna austrougarska birokratska vlast (jeftina novoaustronostalgija postrani, austrijske, a pogotovo ugarske elite Monarhije, hrvatske prostore jesu tretirale kao periferiju, a Hrvate kao narod drugog reda), defektna Kraljevina Jugoslavija, ustaška diktatura, polustoljetni komunizam – i onda – pod kvazi-egidom liberalne demokracije i tržišne ekonomije – svojevrsni tranzicijski i post-tranzicijski kronizam, u nekoj mjeri nacional-komunizam, koji na kraju dana nit’ je istinski nacionalan, nit’ je pravi komunizam, nit’ je zdravi kapitalizam. Karikirat ću – imamo šarene izloge, no rijetko si tko može priuštiti nešto iz tih izloga.

Ono propulzivno, zdravo tkivo društva, shvaćeno u najširem smislu, tkivo koje stvara ekonomsko dobro, na ovim je prostorima u vječnom uzmaku, na vječnom izdisaju.

Za tvrđu hrvatsku ljevicu liberali su bili anarholiberali, kako su zvani 80-ih, poimani kao neki napušanti koji tresu dugim kosama pod utjecajem nezdravih ideja ‘sa Zapada’ i tako remete ustajalu gerijatrijsku stabilnost kasnog jugokomunizma. Za tvrđu hrvatsku desnicu liberal je pak neka vrsta anacionalne tetkice, rebrandirani ljevičar, gotovo prikriveni Jugosloven.

 

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

S obzirom na ovako nepovoljne uvjete, kao da iznenađuje koliko je Hrvatska od 1990. naovamo imala  liberalnih stranaka. Tako su se od 1990. s liberalizmom nominalno identificirali HSLS, Libra, LS, HNS – Liberalni demokrati, Pametno, (čak je i Beljak nedavno izjavio da će HSS povesti u smjeru lijevog liberalizma), kao i pojedini političari iz SDP-a i HDZ-a. ‘Kao’ je tu zato što su navedene stranke i navedeni pojedinci u praksi imali malo s liberalizmom, ijednim.

Take tellhco survey to win new offers

Ovdje uopće ne ulazim u doktrinarne rasprave o razlikama između klasičnog liberalizma, socijalnog (lijevog) liberalizma, ordoliberalizma ili nekog fiktivnog libertarijanstva – stvar je puno prizemnija i jezivija: samo se na ovoj uvrnutoj političkoj sceni moglo dogoditi da 90-ih kao jedan od glavnih ‘liberala’ figurira osoba koja je, u biti, cijeloga svoga života bila soft nacionalist te se u danoj liberalnoj stranci našla isključivo s ciljem (neuspješnog) jurišanja na Franju Tuđmana. Samo se na takvoj uvrnutoj sceni moglo dogoditi i da druga osoba, koja je tih 90-ih figurirala (i danas figurira) kao liberal, u svojim kolumnama suptilno-nesuptilno razvodnjava karakter Putinove Rusije. Kao što se samo na takvoj uvrnutoj sceni moglo dogoditi da se treći, samodeklarirani liberali, sada ispali iz svih živih i neživih političkih kombinacija – motaju oko Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Papir trpi mnogo, a hrvatski liberalizam sve.

Ako bi hrvatskog liberalizma gdje i bilo, bilo bi ga ponešto na polju društva, u smislu katkad pomodarskog promoviranja LGBT prava i licitiranja nekom budućom legalizacijom lakih droga. Već u odnosu prema Crkvi redovito bi se osjećao strah kod tih i takvih liberala. Na polju ekonomije u Hrvatskoj liberalizma pak nikad bilo nije. Nikad. Ni u promilima.

Za tvrđu hrvatsku ljevicu liberali su bili anarholiberali, a za tvrđu hrvatsku desnicu liberal je neka vrsta rebrendiranog ljevičara.

Štoviše, neke hrvatske stranke koje se izjašnjavaju liberalnima upravo su poznate po bestidnom kadroviranju u državnim i javnim poduzećima. Liberali se u participiranju u vlasti u ničemu nisu razlikovali od hrvatske ‘ljevice’ i ‘desnice’, štoviše, neki su se proaktivno blamirali još i više od navedenih.

Da upis ne bi protekao u potpuno sumornom tonu, evo što bi hrvatski liberalni centar, hipotetski, mogao biti.

Boj se ne bije za brojke i ‘istinu’, već za srca i umove pučana

Valja znati – objektivni parazitluk i subjektivna emocija uvijek pobjeđuju istinu. Ono što je liberalima tradicionalni forte, grafovi i brojke, u političkoj areni vrlo lako postane (i postaje) manom. Naime, istina u zanima malo koga, a brojke doslovno nikoga. Prosječni hrvatski birač primordijalna je juha, redom: 1) objektivnog ili subjektivno percipiranog materijalnog interesa 2) trenutkom-motiviranog klasterskog ‘glasa protiv’, koji nerijetko proizlazi iz 3) obiteljske prošlosti i/ili obiteljske ideološke svrstanosti i tek 4) uvjetno rečeno ‘inteligentnog glasa’, gdje bi ta inteligencija bila ona naivno-nesebičnog interesa društva u srednjem i duljem roku.

Na polju ekonomije u Hrvatskoj liberalizma bilo nije. Nikad.

Tu liberali svojom klasičnom (ekonomskom) pričom o deficitima, monetarnim agregatima, kreditnom rejtingu, pa čak i pričom o nekoj maglovitoj slobodi – ne mogu puno ponuditi. Da me se ne shvati krivo, ovo nije neki pledoaje protiv profesionalizma i argumentacije kao takve, nipošto, tu liberali sasma jasno dominiraju. No, okrugli stolovi i panel-rasprave  su sekundarno, ako ne i tercijarno političko bojište. Prva linija su stranačke i arhitekture civilnoga društva na terenu, TV emisije, društvene mreže, prepoznatljivi lideri. Nije se bez razloga događalo da bi u TV duelima (s pokojom časnom iznimkom) liberali redovito na kraju završavali sa stigmom neosjetljivih gadova, gadova koji pitomom ‘narodu’ žele uzeti sada već mitsko ‘zdravstvo i školstvo’.

Naime, liberal krene generički govoriti o nužnoj racionalizaciji broja zaposlenih u nekoj agenciji, ministarstvu, državnom i/ili javnom poduzeću – a prepredeni čuvar statusa quo (društvenog truljenja) mu u roku sekunde imputira da se, eto, okomio na ‘liječnike i učitelje’, ili nastupi s ‘A što će biti s otpuštenim ljudima?’ patetikom. Liberal mu, po običaju, ne zna odgovoriti da zdravstvo i školstvo, za početak, uopće nisu ista problematika, da se pažljivo targetiranom reformom zdravstva javno zdravstvo upravo može sačuvati kao javno (spasiti od eksternog šoka koji bi preko noći mogao ‘razbucati’ sve, a on je iza ugla), da u konačnici sada uopće ne govorimo tim, već o drugim sektorima – i da su oni o čijim sudbinama sada jeftino lamentira (‘liječnici’ koji ne liječe i ‘učitelji’ koji ne poučavaju) direktno ubili minimalno stotinu do dvije stotine tisuća radnih mjesta (tj. između 100 000 i 200 000 konkretnih imena, prezimena i sudbina) u najosjetljivijem (!) sektoru, onome koji stvara ekonomsko dobro od kojega svi živimo, a onda posljedično u zametku i nekoliko stotina tisuća budućih radnih mjesta, sve ovo pomnoženo s ne znam koliko članova obitelji tih ljudi (!), koji u trenutku ekonomske likvidacije nisu imali ‘o’ od otpremnine, za kojima nitko nije pustio suzu i koji su, ogoljeno od svega, ostavljeni da – crknu.

Jer, liberal bi trebao znati, hrvatski državni aparat (ne i ‘hrvatska država’, ovdje mase još uvijek miješaju pojmove Domovine i državnoga aparata) nije nikakav anđeo-čuvar javnog dobra, već, pokazalo se, vrlo sebični, partikularni igrač  – nekome majka, nekome maćeha.

Ovo je samo jedan u moru primjera kako retoriku treba spustiti na razinu tzv. malog čovjeka, pa, ako treba, i potonuti u omraženi ‘populizam’. Populizma se ne treba bojati, on je legitimno političko oruđe ako će dovesti do implementacije iole propisnih i poštenih javnih politika. Populizam kao natjecateljski trik je jedno, a institucionalizirani populizam (kupovina glasova, dug, metastaze interesnih skupina) je ipak nešto drugo. Štoviše, u političkoj areni koja grca pod populistima, valja biti – superiorniji populist. Pošto liberal nema što ponuditi u interesno-kronističkom smislu kupovine glasova, u ovako neprijateljskom ekonomskom podneblju on u definiciji izbornu utakmicu počinje u debelom začelju. Stoga mu ne treba i uteg vlastite robotiziranosti i retoričke nesposobnosti. Na tragu ovoga, ne treba gubiti vrijeme na ideološke mikro-rasprave, naime liberalni korpus u Hrvatskoj, shvaćen u najširem smislu, toliko je relativno malen u odnosu na konkurenciju da bi sektaško razračunavanje između liberala ove ili one tradicije liberalima donijelo ono što takvo postupanje redovito donosi izvaninstitucionalnoj ljevici – spali bi na tri člana, od kojih je jedan zapisničar.

Liberalni centar nije linearna sredina između SDP-a i HDZ-a, već ima biti skup neupitnih vrijednosti

Liberali su se u Hrvatskoj nerijetko samo-pozicionirali kao ‘ono što nije ni SDP, ni HDZ’. Postrani to što bi u poziciji (u različitim koalicijama) redovito bili identični navedenima, činjenica jest da je pozicioniranje ‘protiv’ trenutno-politički oportuno, ali je pozicioniranje ‘ZA’ ono što u srednjem i dugom roku diferencira neku političku grupaciju od drugih. Liberali bi, najplastičnije, trebali biti na braniku vrijednosti zapadne civilizacije u najširem smislu: pristojni i održiv omjer između državnog, javnog i privatnog sektora, integralna sloboda govora, sekularno društvo, pristojni tonovi u javnom prostoru nasuprot svinjskom urlanju i gnojenju, forsiranje isprva nepopularnih, a zapravo razboritih, dugoročno promišljanih javnih politika i ukupna uračunljivost politike.

Ovo ima pratiti i jedan relaksiraniji odnos prema prošlosti (lišen žuči), meka društvena inkluzivnost (nikako pod cijenu vladavine prava), građanski patriotizam i sl. Tako će liberali katkad biti desnije, katkad ljevije, ali u pravilu uvijek – pristojnije. Liberalizam ne isključuje nacionalno-svjesnu politiku, on nije vanjskopolitička pasivnost, on nije ignoriranje geopolitičkih trvljenja – hrvatski bi liberalizam svakako morao imati euroatlantsku komponentu. Liberali u Hrvatskoj nikad neće sami formirati vlast, no ono što definitivno mogu jest biti krucijalni korektiv nekoj lijevoj ili desnoj vladi, i to je bit gore rečenoga. Mala korekcija koja život znači.

Desnice se ne treba bojati, treba ju tek korigirati

Hrvatski liberali, u prosjeku, nipošto svi (tu je nekoliko snažnih iznimaka), od 2000. naovamo kao da osjećaju jedan svojevrsni strah prema najmoćnijoj hrvatskoj stranci – Hrvatskoj demokratskoj zajednici, moglo bi se reći da ih Zajednica kudi, da im Zajednica sudi. HDZ je u koalicijama redovito gutao liberalne partnere upravo zato što liberalna vodstva nisu imala ijednu principijelnu poziciju do one osobne koristi. Ovo ne treba shvatiti kao neko upozorenje da se s HDZ-om ne koalira, naprotiv, liberalno-konzervativne koalicije su nešto sasma prirodno, no one moraju biti bazirane na minimalnom zajedničkom nazivniku u odsudnim policy pitanjima.

Liberali ne trebaju imati iluziju da će biti ravnopravnim partnerom u takvoj koaliciji, no da su se na vrijeme postavljali ispravno – mogli su u svakom mandatu progurati barem jednu bitnu reformu, bilo da se radi o reformi državne uprave i lokalne i regionalne samouprave, ili razdvajanju javnih poduzeća s društvenom funkcijom od onih koja su sama sebi svrhom, ili popisivanju i sortiranju svih proračunskih plaća, da se uopće zna koga sve hrvatsko društvo hrani i zašto. HNS, iako društveno omražen, trenutno gura obrazovnu reformu kao svojevrsni smokvin list za svoju koaliciju s HDZ-om. Kroz koju ćemo godinu suditi o rezultatima te reforme, možda HNS-u uspije ono o čemu su mnogi s fetišom na famozno ‘obrazovanje’ lamentirali, a sami nikad političkim prstom po tom pitanju nisu mrdnuli. U svakom slučaju – hrabra i smiona reforma do dvije u svakom mandatu, bez ‘ispričavanja’ ikome, i voila – Hrvatska bi danas bila zemlja u kojoj se barem malo ljepše živi.

Primjerice, znao bih posvjedočiti satima kilometarskih rasprava na društvenim mrežama o kakvoj nebitnoj izjavi nebitne i granično-redikulozne Radničke fronte, grupacije koja na kraju dana, nesvjesna, služi kao jedan od brojnih ideoloških korisnih idiota u očuvanju tuđih rentijerskih pozicija, pozicija onih koje baš briga i za ‘radnika’, i za ‘klasu’, i za dijalektiku ‘Historije’, u tim bi se raspravama prepoznavao lijevi totalitarizam na svakom koraku  – a istovremeno, u prosjeku, nisam posvjedočio ni približnoj strastvenosti u osudi poteza gdje bi desne vlasti tovarile milijarde kuna novih zaduženja na grbaču hrvatskog poreznog obveznika ili u reakciji na periodične proboje ustašluka u društvu. Ne tone Hrvatska u ‘fašizam’, no praviti se da nema nekih ružnih društvenih momenata prema kojima se valja ispravno i stameno postaviti – nije lijepo. I nije građanski.

Liberali bi trebali biti na braniku vrijednosti zapadne civilizacije u najširem smislu: pristojni i održiv omjer između državnog, javnog i privatnog sektora, integralna sloboda govora, sekularno društvo, pristojni tonovi u javnom prostoru nasuprot svinjskom urlanju i gnojenju, forsiranje isprva nepopularnih, a zapravo razboritih, dugoročno promišljanih javnih politika i ukupna uračunljivost politike.

Ako je liberalna vizija društvo u kojem što veći broj ljudi što više svojih ideoloških i religijskih preferencija financira sa što više svoga mukotrpno zarađenoga novca, pri čemu se ‘javno’ čuva za istinski potrebite, te su Novosti, sa svojom javno financiranom snažno-ljevičarskom ideološkom profilacijom koja iritira dio hrvatskoga društva, iz takve vizure možebitno sporne (ovdje ne ciljam na opravdanu kritiku njihovih ružnih, personaliziranih napada na jednog zaslužnog člana društva), poradi čega se istovremeno nerijetko šuti o primjerice javno financiranom snažno-desničarski profiliranom Hrvatskom slovu te nekoliko stotina puta većim proračunskim injekcijama ratnim veteranima i Crkvi?

Gdje je princip? Eventualno bi se sve to prigodno i šeretski znalo označiti kao ‘lijevi i desni socijalizam’, ‘crvene i crne aveti’, što polit-ekonomski možda može biti točno, no bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi izgledalo da neki liberal proba objasniti hrvatskom desničaru-udarniku da je u biti socijalist, samo toga nije svjestan. Strah i kalkuliranje svakako nisu nešto što bi trebalo krasiti liberale, jednu ipak pro-civilizacijsku opciju. Taktički su ustupci u politici uvijek nužnost, no u bazičnoj vrijednosnoj strukturi – nikad.

Na kraju krajeva, hrvatska je desnica uvijek respektirala one koji bi se s njom ophodili s principijelnih pozicija, bez straha i bez ulizivanja. S razlogom je Račan od strane hrvatske desnice redovito bio smatran luzerom, Tomac prelivodom – a Vlado Gotovac punokrvnim političkim oponentom.

U Hrvatskoj naših dana kao da je sve protiv liberala. Hrvatska je ekonomija tailored fit kronista i njihovih političkih patrona, hrvatska je politika gojilište neurotika, oriđinala i ljudi falsificiranih biografija, hrvatski su mediji playground plaćenika svih boja i vrsta, društvo je depresivno i otromboljeno. Liberali na svojoj strani imaju argumente, tj. naizgled sve, a u biti – ništa. No, zašto ne krenuti otuda, korak po korak?

Kako se, parafrazirajući jednog stasitog dinarskog vladiku, našalih u jednoj kolumni – ta boj ne bije svijetlo oružje, boj bije srce u (neo)liberala.

Aleksandar Musić

 

]]>
https://arteist.hr/hrvatski-liberalni-centar/feed/ 0
SDP na mučilištu https://arteist.hr/sdp-na-mucilistu/ https://arteist.hr/sdp-na-mucilistu/#respond Sat, 03 Feb 2018 12:03:22 +0000 https://arteist.hr/?p=15630 SDP ima ozbiljnih problema s kadrovima, infrastrukturom, sadržajima. Bez obzira na individualne preferencije, svakom građaninu u najdirektnijem je interesu da ograničenje moći u društvu bude što veće. Tu opozicija ima odgovornost gotovo jednaku odgovornosti pozicije. SDP tu odgovornost trenutno ne isporučuje.]]>

Ne treba biti upućen u politiku da bi se primijetilo da je, sada već tek nominalno glavna oporbena stranka, u stanju poluraspada. Naime, promašeni istupi njezinih istaknutih imena na dnevnoj bazi, travestno grčenje na društvenim mrežama, eskapade destabilizacije u Saboru i, generalno, jedna ukupna operiranost od svakog realiteta – tu stranku udaljavaju od nemalog broja trenutnih i svih potencijalnih birača. Sve što “mali čovjek” u zadnje vrijeme čuje o SDP-u odnosi se na neku od Bernardićevih konsekutivnih blamaža, Marasovu ranjenu patetiku, Mrsićevo sektašenje, Komadininu ošamućenost, Grbinovo kalkuliranje, Glavaševićevo ‘tvitanje’ i slično.

Ovo katalizira nikad umiveniji, politički poslovično efektivniji i tradicionalno društveno-institucionalizirani HDZ u njegovu preuzimanju svih bitnijih poluga moći u društvu. Bez obzira na individualne preferencije, svakom građaninu (barem onom koji nije dio neke od brojnih postojećih klijentelističkih struktura) u najdirektnijem je interesu da ograničenje moći (i pripadajućih specijalnih interesa koji kroz nju djeluju) u društvu bude što veća, između ostaloga i kroz institut snažne političke konkurencije i rezultirajuće predstavničke uračunljivosti. Tu opozicija ima odgovornost gotovo jednaku odgovornosti pozicije. SDP tu odgovornost trenutno ne isporučuje.

SDP je direktno odgovoran za 70 milijardi kuna novog javnog duga i solidan dio od sveukupno 100 000 ubijenih radnih mjesta u privatnom sektoru od početka krize.

Kratka povijest stranke: od ’90.-ih do ekonocida

SDP je kroz cijele 1990-te funkcionirao kao jedna vrsta političke parije, maltene se ispričavajući što uopće postoji. Naime, HDZ je nosio brand stvoritelja države, pobjednika u ratu, imao apsolutnu vlast i de facto ideološki monopol u državi, pa je SDP redovito završavao sa stigmom Jugoslavije i komunizma (tim redoslijedom), ne usuđujući se snažnije istupiti ni u jednom pitanju. Tome je doprinosila i ponešto kunktatorska priroda Račanove političke osobe. Ono što je SDP bio kasnije, za Milanovića, objedinjenje lijevog i liberalnog – u 90.-ima je bio HSLS.

Dvije su stvari redovito vrijedile za SDP od stvaranja neovisne države naovamo – na vlast bi dolazio isključivo kada bi HDZ dobrano ‘zglajzao’ (2000. i 2011.), tj. više tuđom no svojom zaslugom, te bi u tom dolaženju na vlast redovito patio pod ogromnim ustupcima koalicijskim partnerima. U mandatu 2000. – 2003. SDP je istovremeno bio rastrgan koalicijskim kavgama (čak imao posla i s trojanskim konjem u trećesiječanjskoj koaliciji – HSS-om) i HDZ-ovim polu-pučističkim operacijama pod vještom palicom kancelara Sanadera, gdje je potonje svoj vrhunac imalo u ‘Splitskoj rivi’.

Milanović je pak cijelu stvar dignuo na neslućenu razinu – bio je i libertarijanac i tačerist tj. anglosaksonski desničar na čelu hrvatske stranke lijevog centra.

Tu SDP nije naučio lekciju svih lekcija, a ta je da je vlast – vlast, te ista nikad (pa ni tad) ne smije pristati igrati igru na ideološkom terenu političkog protivnika, (koji je uz to u danom trenutku glavna opozicijska stranka), pa se isto – ali u blažoj mjeri – ponovilo Milanovićevim i Matićevim lošim ophođenjem u ‘šatorskom događanju naroda’. Milanovićev je mandat rezultirao i jednom kobnom značajkom – SDP je s Linićem, Šegonom i predstečajnim nagodbama izgubio onu aureolu neuspješne, benigne ‘ali barem poštene’ stranke. Razdoblje od 2011. do 2015. za Hrvatsku je bilo razdoblje koje su pojeli skakavci – predstečajne nagodbe (de facto Pretvorba i privatizacija 2.0), 70 milijardi kuna novog javnog duga i solidan dio od 100 000 ubijenih radnih mjesta u privatnom sektoru, riječju – ekonocid.

Milanović je, istina, bio prvi (a možda i posljednji) SDP-ov lider koji je iz perspektive ljevice imao punokrvni gard prema HDZ-u, no gard sa, po socijaldemokraciju i socijaldemokratsku stranku toksičnim sadržajem. Rasipao je ‘svoje’ glasove, a pritom nije dobio (niti će ikad dobiti) ijedan ‘njihov’. Upravo je sadržaj prvi, iako ne i najveći problem SDP-a.

Zbrka u ideologiji i među biračima

Naivno bi bilo vjerovati da se političke stranke ranoga 21. stoljeća rukovode nekim ‘ideologijama’. Stranke su odvajkada labave interesne grupacije, no činjenica je da je ‘ideologije’ danas manje no ikad. Barem one purističke. Ipak, SDP i tu kaska. Pojmovi poput ‘moderne socijaldemokratske stranke’, koje SDP-ovci generički izbacuju – ne znače ništa. Danas postoje barem tri modela ‘moderne socijaldemokratske stranke’: korbinistička socijaldemokracija (ogoljeno od svega – zapadnoeuropski socijalizam), njemačka (SPD-ovska) socijaldemokracija i nordijska socijaldemokracija (bliska sada iščezlom blerizmu u Britaniji). Milanović je pak cijelu stvar dignuo na neslućenu razinu, jednom je bio ‘moderni socijaldemokrat (libertarijanac)’, tj. drveno željezo, a kasnije liberalni konzervativac (tačerist), tj. anglosaksonski desničar na čelu hrvatske stranke lijevog centra.

HDZ raspolaže cijelim nizom medijskih djelatnika i volontera, koji se u ključnom trenutku uvijek i nepogrešivo odazovu sirenskom zovu Zajednice, zadrhte na poziv upućen s Trga žrtava fašizma.

Da se ne zamara učenjem ideoloških kategorija, SDP, ako želi ikad ponovno pobijediti, naprosto mora dokučiti na koje skupine u društvu može računati te shodno njima onda krojiti pozicije, istupe i u konačnici – politike. HDZ je tu vrlo jasan, za vanjske potrebe demokršćanska stranka (‘naša europska obitelj pučkih stranaka’), za unutarnje pak potrebe drži određeni broj državnih i javnih poduzeća, vojsku, policiju, solidan dio državne uprave, lokalne i regionalne samouprave te branitelje. Tu se ne može ne primijetiti jedna mini-travestija – ako izuzmemo Rijeku, sjever države, dio Ministarstva kulture – SDP je od 2011. do 2015. svojim ekonomskim politikama, na kraju dana, u biti čuvao većinski-tuđa proračunska uporišta.

Prema mojoj procjeni, SDP bi možda mogao računati na urbaniju populaciju ljudi između 20. i 50. godine, solidan dio studentske populacije, solidan dio populacije osoba starije životne dobi te bi, ako pravilno odigra karte, mogao preoteti Živome zidu jedan ogromni bazen klasno-detroniziranih (blokirani, ovršeni, prekarijat). Postoji i manji bazen glasove ‘ljevije’ ljevice, što je uspjeh koalicije lijevih grupacija na lokalnim izborima u Zagrebu jasno pokazao. Ti glasovi nisu imali otpasti od ikoga osim od SDP-a. U kategoriji regija, SDP još uvijek može računati na Rijeku, dio Kvarnera, u jednoj mjeri Gorski kotar, Zagorje, Međimurje, dio Podravine. Najveći mu posao predstoji u Slavoniji i Zadarskoj županiji, gdje gotovo da i ne postoji, ali i u Dalmaciji gdje, nasuprot uvriježenoj predodžbi, postoji jedan bazen lijevih glasova koji dosad nije bio ni približno iskorištavan.

Jedno je braniti široku dostupnost obrazovanja za 19. stoljeće, tj. trošiti resurse, vrijeme i stvarati nesretne ljude napola uništenih života, a drugo obučavati ljude za 21. stoljeće i tako jačati društveno tkivo.

Iako su interesi gore nabrojanih skupina nerijetko međusobno ispriječeni, umješnost politike sastoji se u dobitnom omjeru pravih predizbornih signala odaslanih na prave adrese, u jednoj vrsti komunikacijske catch all sinergije. Primjerice, pažljivo plasiranom pričom o hrvatskom antifašizmu pridobiti starije lijevo-orijentirane, a istovremeno ne potonuti u neku jeftinu jugonostalgiju, pa udaljiti mlađe birače kojima je ta priča prije svega naporna. Ili ponuditi realno i ostvarivo pravno rješenje (ili barem rasterećenje) za one blokirane koji su uistinu egzistencijalno ugroženi, to rješenje kvalitetno komunicirati, a istovremeno ne licitirati nekim ekonomskim orgijanjem koje će u definiciji odbiti one koji su urbani, kulturološki ljevičari (i kao takvi izgubljeni za HDZ), ali istovremeno sami stvaraju svoj kruh, pa se logično gnušaju svake dodatne penalizacije rada i privređivanja.

SDP dosad nije pokazao ništa od ove umješnosti, svaki bi se istup uglavnom svodio na ono što bi pojedini SDP-ovac tog jutra (ili češće poslijepodneva) pročitao na kakvom portalu, pa onda prigodničarski promrmljao nešto o ‘Corbynu’, ‘neoliberalizmu’, ‘životu dostojnom čovjeka’, ‘građanima koji su dovedeni na rub’, ‘fašizaciji društva’. Neinventivno, bez strasti i bitnije – bez rezultata. Ili bi se radilo o generičkim, neutralnim i nedefiniranim, redovito patetičnim centralnim mjestima poput ‘obrazovanja’, umjesto o viziji precizno definirane, javno financirane proizvodnje konkretnih vještina, o zapošljivosti i pametnoj pripremi društva za tehnologijom uzrokovane šokove na tržištu rada koji slijede. Socijaldemokrat u definiciji mora braniti široku dostupnost javnih usluga, ali prije toga znati široku dostupnost čega točno brani. Jedno je braniti široku dostupnost obrazovanja za 19. stoljeće, tj. trošiti resurse, vrijeme i stvarati nesretne ljude napola uništenih života, a drugo obučavati ljude za 21. stoljeće i tako jačati društveno tkivo. ‘Obrazovanje’ kao pojam može značiti sve i – ništa.

U Dalmaciji postoji jedan bazen lijevih glasova koji dosad nije bio ni približno iskorišten.

Također, SDP bi mogao i morao razraditi poziciju pozitivnog, pristojnog odnos prema zajednici (domovini), ta prirodno je i poželjno, a da to istovremeno neće biti igranje na HDZ-ovu terenu i posljedično gubljenje vlastitih glasova – lijevi patriotizam kao opreka desnom domoljublju. Tu bi se poštedio nemalog dijela baraže koju u kontinuitetu prima od raznih desnih udarnika. No, za to je potrebna solidna količina znanja, suptilnost i oko za detalje.

Ozbiljni deficit svih kadrova

Od deficita (ijedne, a kamoli kvalitetne) ideologije, SDP ima još snažniji problem – ozbiljni, ozbiljni deficit kadrova. Političkih, profesionalnih, intelektualnih. Kadrova kao takvih.

Na razini političkih kadrova, trenutna SDP-ova vrhuška funkcionira kao neka vrsta sitno-birokratske gomilice koja je dobacila do svoga maksimuma i koja se, budimo iskreni, ni ne trudi osvojiti vlast. Naime, vlast treba željeti. Uz ovu pak razinu primanja, a bez odgovornosti i realnih tjelesnih i psihičkih napora koje izvršna vlast nosi sa sobom – mnogima iz vrha SDP-a ovo je optimalna pozicija, svojevrsna premija. Stoga stranka, posljedično i hrvatska ljevica, a onda u posljednjoj instanci i društvo kao takvo – postaju svojevrsnim taocem osobne komocije jednog užeg broja ljudi. S druge strane, HDZ u opoziciji redovito mobilizira sve živo i neživo u svrhu dolaska na vlast, časka ne časi ni u Saboru, ni u javnosti.

Postoji li danas SDP-ov intelektualac? Ne neko logoreično lijevo intelektualiziralo općeg usmjerenja, nego intelektualac lojalan baš SDP-u.

A kada se i pojavi neka snažnija, ambicioznija politička individua unutar SDP-a, Aleksandra Kolarić primjerice, kojoj svatko može barem priznati da posjeduje više energije nego cijelo predsjedništvo SDP-a, takvu se individuu krene minirati na svakom koraku, u nekom očajničkom grču zaštite skromnog statusa quo koji će, uz takvo ponašanje, ionako uskoro biti izborno pometen.

SDP-u kronično nedostaje profesionalaca iz svih domena. Stranački mu savjeti nerijetko postoje tek na papiru, proces regrutacije profesionalaca ne postoji. Nije se bez razloga događalo da SDP, po osvajanju vlasti, ima problema s popunjavanjem pozicija već u rangu ministra i pomoćnika ministra, a kamoli s onima na nižim razinama. HDZ će uvijek iznaći nekog Zdravka Marića, neku Mariju Pejčinović-Burić, a gdje su SDP-ovi karijerni ekvivalenti? Drži li se Zvonimira Mršića u zapećku njegovom voljom, ili iz drugih razloga?

Tko je SDP-ov Milijan Brkić? Može li se u ijednom svemiru Marasom, Dragovanom i Karolinom Leaković ići na Brkića, Šeksa i Matu Radeljića?

Postoji li danas nešto što se zove SDP-ov intelektualac? Ne neko logoreično lijevo intelektualiziralo općeg usmjerenja, toga je uvijek u suvišku, nego intelektualac lojalan baš SDP-u. Tek je nekoliko imena dosad istupalo u tom svojstvu, a bilo bi bolje da uopće nisu istupala. S druge strane, Josip Tica, koji je nekoliko puta istupao u ime SDP-a, jest čovjek koji posjeduje neko znanje i ekspertizu, ali se nitko iz te stranke nije sjetio obučiti ga za javni nastup koji mu je trenutno, najblaže rečeno, loš.

Ima li SDP kakvu političku akademiju? Ako ima, je li joj cilj proizvesti buduće nosive stupove te stranke, ili tek dati neku nominalnu potvrdu postojećim članovima Foruma mladih, koji ionako ciljaju na zagrebačku Gradsku skupštinu, eventualno neko niže uhljebljenje u kakvom ministarstvu u slučaju da se SDP ikad ponovno vrati na vlast što se, kako je krenulo, neće dogoditi?

Na koncu: Tko razvija i razvija li itko SDP-ov novi vizualni kod? Hoće li se ponoviti neki otužno-narančasti ‘Plan 21’, Josipovićev ‘To je pravi put’ i slični dizajnerski zločini?

Rastočena i sustavno zanemarena infrastruktura

Najozbiljniji problem s kojim se SDP suočava jest ono što je, u biti, krvotok svake stranke – infrastruktura. SDP-ova infrastruktura ne da je u rasulu, nego je pitanje postoji li uopće. Ovo već vrijedi za Zagreb i pojedine zagrebačke mjesne organizacije, tj. dio države koji bi trebao biti SDP-ova ultimativna utvrda, a kamoli onda za Split, sjevernu Dalmaciju, Liku, istok Hrvatske… Insajderi kažu da je infrastruktura sustavno zanemarivana (ako ne i rastakana) za Milanovićeva mandata. Tko su SDP-ovi organizatori, tko je SDP-ov Milijan Brkić? Može li se u ijednom svemiru Marasom, Dragovanom i Karolinom Leaković ići na Brkića, Šeksa i Matu Radeljića?

Ono o čemu se rijeko priča naglas, jer je malo nepristojno i nemalo kontroverzno, a u politici itekako bitno – jest medijska infrastruktura. HDZ raspolaže cijelim nizom kako medijskih djelatnika, tako i medijskih volontera, koji se u ključnom trenutku uvijek i nepogrešivo odazovu sirenskom zovu Zajednice, zadrhte na poziv upućen s Trga žrtava fašizma. SDP ne posjeduje nešto slično. Milanović je imao par svojih ‘osobnih novinara’, no njegova stranka kao takva nije. Nešto se probalo stvoriti u okrilju Ministarstva kulture u mandatu Andree Zlatar-Violić, no kako to obično biva s izvaninstitucionalnom intelektualnom ljevicom – praktično je politički uvijek granično beskorisna, ako ne i kontraproduktivna; ti su isti ljudi SDP i dalje uredno napadali kao ‘lažno-ljevičarski’, ‘neoliberalan’, ukratko – grizli ruku koja ih hrani. HDZ nema tih problema, njegovi se suradnici učas postroje i ne muče muku s ideologijom, jedni su tu da misle, drugi da rade.

Ne treba smetnuti s uma i da SDP trenutno grca u dugovima, a istovremeno mu se ‘uposlenici’ visoko-upitnog outputa – organiziraju u sindikat. Sindikat u političkoj stranci, u tijelu koje je samo po sebi de facto sindikat. Sindikat unutar sindikata, neka vrst Inceptiona. Tek jedan u moru detalja koji dopiru do širih masa i izazivaju podsmijeh. A za političku je stranku najgore kada joj se smiju, umjesto da je se boje.

Nisam bez razloga u toku ovoga upisa SDP sustavno uspoređivao s HDZ-om. Iako se u HDZ u ‘urbanijim’, ‘intelektualnijim’ krugovima nerijetko ismijava, od njega se u političkom, realpolitičkom, političko-marketinškom i subliminalno-političkom pogledu može samo – učiti.

Pitanje je posjeduje li SDP regeneracijski potencijal, ili akcelerira na nepovratno silaznoj putanji. Kako stvari stoje – prije je na snazi potonje. Politička stranka koja se nalazi na dnu ima samo dva izlaza – mijenjanje stvari iz temelja, ma koliko boljelo, ili okončanje agonije. Ne bi iznenadilo da u sadašnjem rasporedu unutarstranačkih odnosa, SDP inovira i – agoniju bez skorijeg kraja. To ne znači da bi tada sadašnji SDP-ovi glasovi propadali, vjerojatnije je da će to biti agonija u anonimnosti. Kao što u mnogim domenama ljudskoga života postoji tržište, tj. potražnja koja stvara ponudu, ono (itekako) postoji i u politici. Živi zid i ljevija ljevica će (s nešto drugačijih pozicija) uzimati sve više anti-sistemskih glasova, umjereniji pak, građanski glasovi čekaju neki novi liberalni centar, ili lijevog lidera koji će u sebi objediniti gard, supstancu i operativu.

Politika vječna mijena jest, i dobro je da je tomu tako.

Aleksandar Musić

]]>
https://arteist.hr/sdp-na-mucilistu/feed/ 0
Intelektualci, prijatelji stari, gdje ste (u slučaju Agrokor)? https://arteist.hr/akrokor-i-intelektualci/ https://arteist.hr/akrokor-i-intelektualci/#respond Wed, 08 Nov 2017 07:00:05 +0000 http://arteist.hr/?p=13423 Hrvatski intelektualci šute o slučaju Akrokor. Gdje su peticije podrške/kritike? Gdje su feljtoni i polemike? Gdje su tribine i okrugli stolovi?]]>

Hrvatsko društvo na svome lageru ima obilje intelektualaca. I to ne mislim nužno u onom posprdnom smislu, smislu raznih kafanskih Aristotela i Spinoza (iako ima i toga), nego je naprosto riječ o činjenici – mnoštvo državno-financiranih sveučilišta, fakulteta, akademija, instituta, muzeja, zaklada, Matice i matica kroz desetljeća je iskristaliziralo nemali broj osoba koje u javnosti nastupaju kao intelektualci.

Artikulirani javni glas ili tek plaćenik s boljim PR-om?

Pritom potonje ne treba shvatiti kao neko misaono prelamanje javnog i privatnog, već kao datost, s obzirom na to da su ‘oni drugi’, intelektualci koji bi sami sebi bili poslodavci, živeći od neke uže ekspertize, prodaje knjiga, gostujućih predavanja i slično – u Hrvatskoj granično nepostojeći.

Stoga, kada govorimo o hrvatskom intelektualcu, gotovo uvijek govorimo o osobi koja živi razmjerno udoban život pošteđen fizičkoga rada i koju plaća hrvatsko društvo. Ne država, jer država nema svoje novce. Plaća je društvo.

Pristojnije, školske definicije intelektualca dovode upravo u vezu s društvom, govore o intelektualcu kao visokoobrazovanoj osobi koja ima dublji uvid u goruća društvena pitanja no što ga ima prosječni čovjek, namjenjujući mu tako ulogu artikuliranog javnog glasa, a katkad i, ambicioznije gledano, društvene savjesti.

Goruće pitanje u Hrvata ne zanima intelektualce?

Ima li pitanja koje je po hrvatsko društvo trenutno relevantnije od onog Agrokora? Nema.

Naime, pitanje je to koje se, u definiciji, direktno odražava na sudbinu oko 30 000 hrvatskih građana (i njihovih obitelji) zaposlenih u koncernu, potom se kapilarno odražava na sudbinu nekoliko desetaka tisuća zaposlenih u Agrokorovim poduzećima-kooperantima, a na kraju – još kapilarnije – i na nekoliko milijuna građana trenutnih obveznika (i budućih korisnika) mirovinskih fondova, koji su obilno ulagali u poduzeća sada dokazano upitne kvalitete iz sastava koncerna Agrokor.

Pred nama je dakle prvoklasno goruće društveno pitanje, koje je u stanju usijanja barem nekoliko mjeseci. A gdje su intelektualci?

Istupi „intelektualaca o svome trošku“

S iznimkom Velimira Šonje, Mate Mijića, Goranka Fižulića, Gorana Vojkovića, Jasne Garašić i Andreja Grubišića te skromnog doprinosa emisije ‘Peti dan’ – artikuliranih, intelektualnijih istupa u ovom pitanju bilo nije i – nema. Pritom valja napomenuti da Garašić i Grubišić i nisu intelektualci u užem smislu, oboje su neprikosnoveni stručnjaci za specifična područja, Garašić za stečajno pravo, Grubišić za financije. Nije naodmet primijetiti da ovdje navedena imena uglavnom spadaju u skupinu ‘onih drugih’ intelektualaca, ‘intelektualaca o svome trošku’.

Istupi jednog desnog i jednog lijevog intelektualca

Uz ove istupe, još su dvije osobe koje figuriraju kao intelektualci (jedan ‘desni’ i jedan ‘lijevi’) istupale. Nisu u društvu gore navedenih imena jer su im ‘istupi’ bili ponešto ezoterični, s otprije pripremljenom agendom, njihovo očitovanje o Lex Agrokoru bilo je u funkciji nečega sasma drugog. ‘Desni’ je intelektualac tobože ‘analizirao’, pri čemu se cijela analiza mogla svesti na suptilno-nesuptilno ‘držanje štange’ premijeru Plenkoviću, n-tom političaru kojem se pokušava prišmajhlati, a ‘lijevi’ je intelektualac nizao hermetičke, zakrabuljene upise o Agrokoru s prenategnutim jalovim ciljem pokazivanja na ovom hrvatskom mikro-primjeru da ovo čak nije terminalna faza ‘hrvatskog kapitalizma’, već primjer malignosti kapitalizma kao takvog.

Ovdje nipošto ne impliciram da su intelektualci morali biti protiv Lex Agrokor rješenja, dapače, bilo koja konkretna pozicija o konkretnom problemu bila bi u javnom prostoru dobrodošla. No toga bolno nije bilo.

Jeziva tišina intelektualaca

Kako to da od horde intelektualaca, koji su uvijek i nepogrešivo tu kada se govori o snažnim i epohalnim pojmovima kapitalizma, socijalizma, Jugoslavije, Hrvatske, Domovinskoga rata, Drugoga svjetskoga rata, ustaša, UDBA-e, farmaceutske industrije, hrvatskoga jezika, kurikula, francuske Nove desnice, neokonzervativizma, izraelsko-palestinskog sukoba, Trumpa – sada intelektualaca ne bješe? Gdje su peticije podrške/kritike? Gdje su feljtoni i polemike? Gdje su tribine i okrugli stolovi?

Naivna bi interpretacija rekla da je solidan broj intelektualaca polit-ekonomski i institucionalno nepismen, pa biraju ne ulaziti u materiju kojom ne vladaju propisno. No, takvu bi interpretaciju opovrgla činjenica da se ti isti intelektualci dosad nisu libili bezbroj puta ispoljavati svoja mišljenja o najrazličitijim mogućim pitanjima, daleko od svojih primarnih fahova.

Kada bi se pak redefinirala definicija intelektualca s kojom smo krenuli, i time prestalo čuditi kako to da ‘čuvara društva’ nije ni vidjeti ni čuti u trenutcima u kojima društvu gori pod petama – kada bi se intelektualci definirali kao natprosječno pozicionirane individue u primarnoj funkciji svoje materijalne dobrobiti, s istovremenom pretplatom na javni prostor – možda bismo bili na tragu odgovora.

Pitanje krize Agrokora unikatno je u najmanje dva momenta

Prvi je taj da ovo nije klasičan sukob. Ovo nije sukob socijalizma i kapitalizma, prije sraz kasno-socijalističko-rano-tranzicijsko-kapitalističkog abortusa s jedne, i blijedog ufanja o nekoj zdravoj tržišnoj ekonomiji civilizacijske prirode s druge strane. Ovo nije sukob desnice i ljevice, jer je hrvatska ‘desnica’ Agrokor u ovom obliku stvorila, a hrvatska ga je ‘ljevica’ takvim održavala. Ovo nije arhetipski sukob pravde i nepravde, u slučaju puštanja Agrokora niz vodu nepravda bi se momentalno nadvila nad tisuće radnika, ovako će se možda nadviti nad stotine tisuća hrvatskih poreznih obveznika. Pitanje je ovo onkraj dosadašnjih utabanih ‘podjela’, pitanje koje ne nudi toplu sigurnost karteliziranih klastera. Istupiti u ovom pitanju za intelektualca znači izići na svojevrsnu vjetrometinu.

Drugi je moment onaj konkretnih troškova za iskazano mišljenje. S obzirom na da je Lex Agrokor čedo konkretne vlade i konkretnog premijera, istupiti protiv tog rješenja u gusto isprepletenoj mreži proračunom pogonjenih kotačića znači momentalno riskirati pozicije, sadašnje ili buduće. Nitko ne zna koliko će Plenković trajati. Istupiti pak nedvosmisleno u korist Lex Agrokora, zbog visoko-neizvjesnog epiloga – u elektriziranoj temi obasjanoj svjetlima reflektora znači po potencijalnom krahu ubrzo navući na sebe bijes nemalog broja detroniziranih ljudi.

S druge strane, docirati s katedre i kolektivnog ugovora o ‘kapitalizmu’, ‘komunizmu’, ‘Jugoslaviji’, ‘Americi’– ne nosi neke pretjerane troškove sa sobom, a koristi su – već tu.

U svakom slučaju, hrvatski intelektualac i u ovom pitanju na kraju dana – pobjeđuje. Hrvatska, kao i uvijek, gubi. Narod koji ima ovakve intelektualce, ne treba brinuti za svoju budućnost. Nema je.

Aleksandar Musić

]]>
https://arteist.hr/akrokor-i-intelektualci/feed/ 0
Što smo izgubili naprasnim ukidanjem serije Kuća od karata? https://arteist.hr/ukinuta-serija-kuca-od-karata/ https://arteist.hr/ukinuta-serija-kuca-od-karata/#respond Wed, 01 Nov 2017 17:50:03 +0000 http://arteist.hr/?p=13292 Odluka producentske kuće Netflix o ukidanju serije House of cards momentalno je izazvala salve uglavnom negativnih reakcija.]]>

Odluka producentske kuće Netflix o ukidanju serije House of cards (Kuća od karata) momentalno je izazvala salve uglavnom negativnih reakcija kako svjetske, tako i domaće javnosti.

Postrani što, po mom mišljenju, nikakvi seksualni skandali ne bi trebali utjecati na sudbinu nekog umjetničkog djela, već samo njegova kvaliteta ili nekvaliteta, sama odluka, kada se promatra u kontekstu upravo potonjeg – sasma je ispravna.

Naime, ako izuzmemo prve dvije sezone, koje su nesumnjivo primjer vrhunskog TV ostvarenja, Kuća od karata u međuvremenu se pretvorila u napornu tiradu prepunu reciklaže značajki koje su seriju isprva nosile, praćenu usiljenim kvazi-obratima i pacerskim scenarističkim rupama. Primjerice, Frank Underwood u prvim sezonama zadivljuje svojim ultrainteligentnim izvlačenjem iz situacija u kojima se činilo da mu je već presuđeno. Kada to pak radi po sedmi put – stvar izgleda otužno. Claire Underwood, čiji je lik pažljivo građen kao onaj krajnje hladnokrvne, hiper-racionalne, gotovo robotizirane žene koja bez problema gazi preko leševa, a kasnije i ubija – odjednom se ni iz čega slama na sudbini homoseksualnog aktivista zatočenog u putinolikoj Rusiji, nelogično žrtvujući sve što je dotad stvorila.

Ono što mi je osobno bilo osjetno zanimljivije od same serije jest promatrati kako je ista rezonirala u društvu. Visoka produkcija, tamni vizualni tonovi, moćni dijalozi i besprijekorni stajlinzi konačni su proizvod pretvorili u svojevrsnu masturbaciju na moć kao takvu, a solidno zatomili činjenicu da su dvoje glavnih likova – notorni degenerici, sociopati koje nitko iole zdrav ne bi trebao htjeti imati u radijusu od nekoliko stotina metara, koji na kraju nisu bili sposobni biti lojalni i iskreni ni jedno prema drugome.

Svaki submediokritet koji drži do sebe po društvenim je mrežama bjesomučno dijelio Frankove samozadovoljne rečenice, svaka aspirirajuća nesretnica koja drži do sebe maštala je kako u louboutinkama leti svijetom u Air Force One-u i dominira. Fenomen je to intenzitetom usporediv jedino sa svojevremeno metastaziranim Facebook cover slikama Marle iz Kluba boraca kako, šeretski pušeći damsku cigaru, izgovara – ‘And suddenly, I felt nothing’. Tužno je to. U prvoj instanci serija je proizvodila dojam nečega što je profinjeno, ‘cool’, u najširem smislu te riječi. U drugoj je pak instanci suptilno razvodnjavala ono što je, ogoljeno od logike radnje i vizualnog – udžbenički primjer zla.

Izvan svake je sumnje da je politika u definiciji mračan poziv. Kompleksnosti toga svijeta, prožetog morbidnim ambicijama, odnosima moći i lutkarima iz sjene – valja u svakom trenutku biti svjestan. Jedino mračnije od te i takve politike jest izgubiti onu makar nominalnu (ali itekako bitnu) misao pratilju da politika može i treba biti i nešto malo više od toga. Thomas Jefferson, a ne Frank Underwood.

 Aleksandar Musić

]]>
https://arteist.hr/ukinuta-serija-kuca-od-karata/feed/ 0