Kolumbo koji je spreman oprostiti

Kolumbo
Krležin Kristofor Kolumbo (Cristoval Colon) objavljen ratne 1918. prema podjeli Borisa Senkera spada u drugi generičko-stilski ciklus njegovih drama, ekspresionističko-scenskim vizijama.

U tome se ciklusu mladi Krleža posvećuje petorici velikana, ljudima-simbolima (Isusu Kristu, Kristoforu Kolumbu, Michelangelu te nenapisanima Goyi i Kantu). Krleža u te drame integrira avangardne elemente, a tematsko je idejni sloj povezan s velikim događajima iz povijesti, umjetničkim projektima genijalaca, ali i elementima traumatične ratne zbilje koju u stvaralaštvu gotovo nikad ne ispušta. Scene su zamišljene vizualno dinamično, s brzim kretanjima glumaca, promjenama prostora, kaotičnim zbivanjima (pijančevanje, tuče, pobune), a u didaskalijama se naznačuje intenzitet i vizualnost prostora.

Krležin život obilježavaju tri velika rata (Prvi i drugi balkanski, Prvi svjetski rat), stoga u duhu tadašnje Oktobarske revolucije (1917.), prijelomnog događaja u svjetskoj povijesti, kao posvetu čovjeku snova i ideala Kolumbu navodi Lenjina. Poslije ju briše zbog Lenjinova kasnijega pragmatičnog opredjeljenja i utjelovljenja duha kolektivizma. Simbolom Kolumba osim Lenjina za Krležu biva Max Striner (prema Plehanovu ”otac anarhije”) i Schopenhauer čija se stvar po sebi, odnosno volja, sukobljava s majmunolikom i glasnom gomilom u Kolumbu.

U Salomi (1913., 1914., 1918., a tiskana 1963.) i Kolumbu prevladava astralna strategija. Salomino vječno žensko trijumfira nad politikom, dok je Kolumbov usamljenički individualizam i izvrsnost razapeta na jarbolu Santa Marije. Uz astralnu strategiju, Kolumbom se provlače Krležine dvojbe i promišljanja o njegovim povijesnim i duhovnim učiteljima, u prvome redu Lenjina i Nietzschea, koje površno, mladenački kritizira.

U složenosti historiografskih podataka o nastanku same drame te teškoća u postavljanja Krležinih ekspresionističko-scenskih vizija leži razlog rijetkoga postavljanja tih drama. Georgij Paro 1973. na Dubrovačkim ljetnim igrama postavlja Kristofora Kolumba na brod s pedeset glumaca i publikom s Božidarom Bobanom u glavnoj ulozi. Predstava ulazi u kazališnu antologiju, ne samo zbog replike broda Santa Marija i kružnoga putovanja u kojem dramsko vrijeme od devedeset minuta odgovara realnome vremenu plovidbe Gradska luka-Lokrum-Gradska luka, nego zbog posljednjih Admiralovih riječi koje na radiju izgovara Mani Gotovac te zbog toga dobiva zabranu pisanja kazališnih kritika.

Vrijeme najpogubnije djeluje na kazališnu umjetnost. Ondašnji simboli slobode, traženja Novoga, odavno pripadaju historiografiji, a današnjica ne pruža dovoljno trajninih ljudi-simbola-ideala za koje smo se kao društvo spremni boriti. Rene Medvešek na sinoćnjoj premijeri u ZKM-u Kolumba vidi kao Sinišu Glavaševića, ”spavača koji ponekad sanja da plovi morem, usamljen i sretan”. U njegovu Kolumbu nema krležijanske mladenačke taštine i bezobrazluka, smiren je u ljubavi, zagrljanju, pomirenju i sanjaju Novoga s druge strane, ali i odlučan da se bori za oprost.

Kružno putovanje i Kolumbov alter ego nietzscheanskoga nadčovjeka koji se očituje u simboličnoj crnoj jabuci spoznaje (aluzija na nihilizam), u Medvešekovoj scenskoj viziji zamjenjuju ritmičnost i spremnost na oprost ”opicama, majmunima, živinama” koji predstavljaju gomilu. Ritmičnost predstave Medvešek postiže postupnim ubrzavanjem tijeka zbivanja koji prate udarci bubnjeva ponajprije pojedinca, zatim i kolektiva koji sugeriraju da scensku viziju ne gradi toliko na opreci ja (Kolumbo)-gomila, nego na zajedništvu.

U scenografiji Tanje Lacko razvidno je kako se s malo scenskih rješenja može postići mnogo. Scenom dominiraju četiri plava konopca, a poslije plastične bačve koje će poslužiti kao instrumenti, plahte u službi jarbola i crvena plahta kao mjesto Admiralova razapinjanja. Krležina muška drama zahtijeva barem četrdeset glumaca, Medvešek se odlučuje za njih jedanaest. Krešimir Mikić je samozatajni Kolumbo. Govori iz uglova, sjene, suptilno i smireno poništava sve genije i proroke u koje se kune naša civilizacija. Admiralska falanga (Sreten Mokrović, Zoran Čubrilo i Maro Martinović) stoji uz njega do trenutka njegove sumnje i poricanja mogućnosti Novoga. Mornari (Pjer Meničanin, Damir Šaban, Filip Nola i Kristijan Ugrina) i robovi (Danijel Ljuboja, Frano Mašković, Jasmin Telalović i Petar Levantić) su glasna, pijana i majmunolika gomila koja nema vlastiti glas. Uvijek govore zajedno i takvi razapinju usamljenoga vizionara.

Dramski antologijske posljednje Kolumbove riječi, ”Laž! Narode! Sve je to laž! Svi tvoji viceadmirali i tvoji kontinenti i tvoja kompaktna većina!”, u Medvešekovoj viziji nisu proklamatorske ili u bilo kojem smislu negativne. One su začudo pune nade i spremnosti na usamljeničko ustrajanje u borbi jer to je samo još jedna u nizu prepreka koje pojedinac treba proći da bi na teško pitanje odgovorio ”tako mudar kako si postao, s tolikim iskustvom, već si shvatio što Itake znače” (Kavafis, Itaka).

Riječ je o velikoj predstavi u ZKM-u koja na pitanje o svrhovitosti borbe za ideale pruža odgovor u ustrajnosti i nadi, u kojoj redatelj čitav ansambl i predstavu ritmički (zvukom bubnjeva) sigurno vodi od početka do kraja i u čijem se kazališnom susretu osjeća zajedništvo. U trenutku kada provokacija jedina pronalazi put do masovnih medija, prevladavati sebe, sumnjati, biti bolji jer vrijedi, pravo je osvježenje.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More