Kolumbo, jebem te radoznalog

Na kraju godine, osvrćemo se za sobom i gledamo što smo napravili u 2013. Arteistova redakcija ima razloga da se osjeća dobro: potpuno nezavisan portal za kulturu i drušvo opravdavao je iz dana u dan svoj slogan “Kultura s kičmom”, zahvaljujući gotovo manijakalnom entuzijazmu izvrsnih suradnika. U vrijeme kad izdavaštvo gleda u ralje apokalipsi, pokrenuli smo biblioteku Arteist i objavili prva dva naslova iza kojih stojimo čitavim svojim žićem – “Književnu Groupie” Pavla Svirca i “Živjet ćemo bolje” Maje Hrgović. Donosimo ulomak iz potonjeg romana.

Živjet ćemo bolje (ulomak) 

Kad bi mi netko rekao da nacrtam djetinjstvo, nacrtala bih četiri stvari: Jozino preplanulo tijelo, samo u crnim kupaćim gaćama, s motikom u ruci nagnuto nad neku biljku kao nad rijedak arheološki pronalazak; zatim, Jozin tranzistor na baterije s kojega i sad trešti talijanska kancona, izrazito popularna u osamdesetima; onda visok stog sijena s kolcem zabodenim u sredinu, i čempres na rubu polja, prvu granicu koju sam zamislila i iza koje nije, kako sam mislila, počinjalo more, nego tek još jedan vinograd.

Jozo je vlasnik polja koje se rasprostire pod našim brežuljkom. To je ogromno polje, sasvim proizvoljno podijeljeno na trapezoide, elipse i redove voćaka: na jednom je dijelu maslinik, na drugom divlje šljive i smokve, oskoruše dijele umjereno zapušten rasadnik salate i kupusa od pedantnih četveroreda kapulice. Četiri divovska stabla oraha čine okosnicu uvrnute geometrije ovog komada zemlje: oko njih se u koncentričnim krugovima šire voćke i hortenzije; po njima se sad raspršuju kapi vode koju žestoko žvače vrtaljka. Od njenog mokrog zvuka osjećam se malo svježije.

Sjedim na terasi koju bije sunce. Mamine pelargonije se povijaju, izmorene od sparine i klorofila. S nogama na ogradi, pridržavam se o kriglu limunade, škiljim ispod šilterice i tende čije modro-bijele pruge crtaju šare po mome tijelu. Iza mene u kući zvecka posuđe; otac kuha ručak, nešto s pršutom i bobom koji uzgaja u vrtu iza kuće. Dolje u vinogradu, Jozina je glava sijeda lopta koja se sagiba i okreće, zaranja u zelenilo između redova loze pa opet isplivava gore.

Dok je otac bio u zarobljeništvu, bilo je dana kad se činilo da majka neće izdržati. Bdjela je uz vijesti s ratišta, čekala izvještaje Crvenog križa koji je vodio evidenciju o zarobljenima. Raščupana i s ogromnim kolobarima – kao baba ovih dana – bila je nagnuta nad taj kazetofon kao vračara nad kristalnu kuglu, prsti su joj žutjeli od cigareta, pogled joj je umorno plutao po sobi, lijepio se za uokvirene fotografije ruševina na zidovima – rimskog Koloseuma, stare Salone, splitskog Peristila.  Nekad bi se, nakon takvog bdijenja, u ludom napadaju entuzijazma, uredila i odvela nas u grad, na sladoled ili u kupovinu, kao da prkosi onim slikama s Dnevnika, snimkama kamiona punih leševa, u koje smo Lorena i ja buljile kad god nas majka ne bi uspjela na vrijeme potjerati u drugu sobu, kao u horror filmu koji ne možeš prestati gledati iako te plaši i unespokojuje.

Jednom nas je tako povela u dućan sa sanitarnom opremom, što ga je Jozo držao u dvorišnoj zgradi u centru. Nisu ga pustili u rat zbog nečega sa stopalima pa je cijelo to vrijeme proveo ili u polju, slušajući vijesti na radiju ili u trgovini, dočekujući kupce s licem složenim u ispriku.

– Prošetajte do kioska, uzmite «Teen», dok Jozo i ja malo porazgovaramo, gurnula mi je majka novčanicu u ruku.

Vratila sam se prebrzo. Kroz staklena vrata prodavaonice vidjela sam mamu kako zatvorenih očiju ljubi tog muškarca širokih ramena s prosijedom kosom iznad ušiju. Nosio je bijelu kutu s pločicom na kojoj je – pogledala sam kasnije – pisalo Jozef. Zasramila sam se, kao da sam ja ta koja radi nešto pogrešno. Gledala sam ih poskrivećke, prigušeno dišući, još trenutak-dva. Kad se majka odmaknula iz Jozina zagrljaja, vidjela sam da joj se ruž razmazao skoro do ispod nosa. Izgledala je kao hijena koja je trenutak prije rastrgala krvavo zdravu mladu gazelu.

– Nema Babe! – rekao je otac i prenuo me iz sjećanja kojima se ionako nisam voljela vraćati. – Išao sam joj dati tablete, ali nije ni u sobi ni u zahodu, ni vani – rekao je.

– Da nije opet odlutala?!, odlijepila sam se iz plastične stolice i ustala. Otac je uzeo ključeve auta.

Prvi put kad je odlutala, Baba nije dospjela daleko. Bilo je to nekoliko dana nakon što ju je otac doveo iz Vukovara. Ustala je u zoru, u vrećicu s logom supermarketa utrpala kućnu haljinu, papuče, rolu vece papira i dvije rajčice iz vrta. Našli smo je kako ih jede, kao jabuke, na grafitima išaranoj autobusnoj stanici dolje na magistrali; crveni sok pun sjemenki cijedio joj se niz bradu i kapao joj po poprsju. Iza nje, na zidu, pisalo je: “Kolumbo, jebem te radoznalog”. Kad nas je ugledala, pomirljivo je iz vrećice izvukla papir i obrisala usta pa bez riječi ušla u Octaviju.

Ovaj put na autobusnoj stanici nije bilo nikog. Otac je polako vozio kroz centar, pa niz rijeku do zapuštene plaže na ušću, do zidina srušene crkve iz rimskog doba, do jebodroma pod željezničkim mostom. Spustili smo stakla i pogledom u grupicama ljudi na tržnici pokušavali prepoznati njezin lik, veliki valjkasti trup sapet širokom vrećastom haljinom bez rukava, i glavu s rijetkom sijedom, masnom kosom začešljanom unatrag.

Otac je bio zabrinut, znala sam to po njegovoj šutnji i po vlažnim otiscima prstiju koje su ostale na volanu kad je odmaknuo ruku da promijeni brzinu: znojili su mu se dlanovi.

– Pederov prculjak!, iziritirano je uzdahnuo.

Još smo jednom prokrstarili kroz mjesto. Onda smo odlučili vratiti se doma, pričekati da se, možda ipak, sama vrati, ili nazvati policiju ako to ne učini.

Kod kuće je nije bilo. Sjeli smo na terasu. Otac je zapalio cigaretu.

Sa zvonika je otkucalo podne. Brod je muklo zatulio u luci.

– Jebemti, uzdahnula sam, nehotice oponašajući majku.

Ocu to nije promaklo.

– Da je majka tu, sigurno bi rekla nešto u stilu “Ako si nešto izgubio, naći ćeš nešto vrednije”, rekao je i dignuo noge na ogradu.

 

Prva sam je ugledala.

– Tamo je, dolje – šapnula sam ocu.

Bila je naslonjena na deblo oraha, dolje u Jozinu polju, sakrivena iza drveta. Uočila sam je kad je izvirila da nas krišom pogleda, pažnju mi je privukao taj pokret, brz, skoro paničan. Učinilo mi se da sam vidjela šibicu kako je kresnula.

Kad je ponovo izvirila i vidjela da je razotkrivena, ustala je, pridržavajući se za deblo, pa se dala u trk. Otac je bacio cigaretu u teglu s patuljastom palmom i pojurio natrag u kuću, pa vani kroz hodnik. Ja za njim. Sjurili smo se niz brežuljak, obrastao dračom i do koljena visokom travom u kojoj su sljepići ostavljali vijugav trag. Baba je trčala, ustvari trapavo se gegala, uspuhana, prema dnu vinograda i polusrušenim kamenim kućicama u kojima je Jozo držao motokultivator i alat, okretala se i dašćući bježala, raširenih očiju, raširenih ruku, kao da je dolje kod čempresa čeka netko tko će je primiti u zagrljaj.

– Stani, baba – vikala sam. To ju je samo požurilo.

– Poljubi me u dupe! – prodahtala je i trčala dalje, iako je sad već posustajala, pridržavajući se za slezenu.

 

 

*Novi naslov biblioteke Arteist, roman Živjet ćemo bolje Maje Hrgović, naručite na info@arteist.hr uz naznaku “Arteist za bolji život” i umjesto 99 kuna, platite ga samo 69 kuna. Čitateljima iz Zagreba knjigu dostavljamo besplatno istog dana.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...