Skriven među male muke pandemijske godine i zasjenjen tragedijom koja je obilježila njezin završetak, krajem prosinca je bez puno pompe, nekako ispod radara, izveden jedan od najzanimljivijih programa što ga je iznjedrila Rijeka 2020. – predstava i izložba “Bakice”. Praizvedena u riječkoj Filodrammatici 21. prosinca, predstava o siromašnim ženama starije životne dobi koje preživljavaju skupljajući plastične boce otvorila je portal u sivi svijet kopačica po kontejnerima, svijet koji kao neka paralelna dimenzija teče ispod ugodne, urbane svakodnevice gradova.
Pogrbljene, užurbane sjene koje se nadvijaju nad kante, iskrivljene pod teretom gomoljastih vreća punih odbačene ambalaže: vidimo ih posvuda, svaki dan. No, vidimo li ih zaista? Kolektiv Igralke koji čine diplomantice studija Gluma i mediji u Rijeci (klasa Rade Šerbedžije i Lenke Udovički) – Sendi Bakotić, Vanda Velagić, Anja Sabol i Ana Marija Brđanović, poziva da sami sebi postavimo to pitanje. Tko su žene koje žive od boca, kako one žive, što im je u životu bitno? I kako mi doprinosimo društvu koje ih ne vidi, ili za njih ne mari? Stvarne žene – bakice – podijelile su svoja iskustva. Na kazališnim daskama priče gospođe Albine, Ljudmile, Marte i Suzane zaživjele su u režiji slovenske redateljice Tjaše Črnigoj.
Tko su Igralke, što vas je okupilo u kolektiv i kad, koja vas zajednička ideja ili pristup umjetnosti povezuje?
Sendi: Igralke smo zasad mi: Vanda Velagić, Anja Sabol, Ana Marija Brđanović i Sendi Bakotić, četiri kolegice s glumačke klase Rade Šerbedžije i Lenke Udovički na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Većina nas je već prije glume završila druge fakultete pa smo, kad smo diplomirale i našle se na vjetrometini tržišta, zaključile da ne želimo čekati da nas netko zaposli, da se nekome svidimo, da nam netko da priliku za naš “big break” iz američkog sna. Shvatile smo i da nas inspiriraju slične estetike i teme, i da, prije svega, jako volimo raditi zajedno. I ne samo to, nego smo i bile spremne raditi sve što treba osim glume; produkciju, PR, prodaju, dok smo na kraju došle do toga da zapravo želimo biti i autorice. Igralke znači sve to – sve što treba, uz puno igre, ljubavi, vjere i strpljenja. Kada je došlo tjedan dana pred premijeru i sve smo postale nervozne jer smo umorne i uz predstavu radimo i druge poslove, shvatile smo koliko nam je lijepo zajedno. Koliko se poštujemo i u najgorim nervozama, a taj ljudski faktor na kraju znači sve. Raditi “umjetnost” u lošim uvjetima, sa suradnicima koji te ne tretiraju s poštovanjem, gore je nego ne raditi uopće. Zato smo se mi okupile i biramo suradnice i suradnike s kojima osjećamo da ćemo plodno, nježno i inspirativno raditi!
Najviše nas je povezala ideja o društveno angažiranom kazalištu jer sve osjećamo da ne želimo biti samo izvođačice, već bismo htjele da to što radimo ima i neki širi, društveni smisao i učinak. Tako su i nastale “Bakice”.
Kako je došlo do ideje da se bakicama koje traže boce, tom prizoru koji stalno viđamo, toliko da ga više i ne doživljavamo kao anomaliju, posveti predstava? Što vas je u toj temi privuklo, dirnulo, zainteresiralo?
Vanda: Nikad neću zaboraviti kad sam s 12 godina, 2002. godine, posjetila strica u San Franciscu, tada sam prvi put u životu vidjela prizor kopanja po smeću. Ta slika mi se toliko duboko urezala u pamćenje da sam još godinama, kad su me pitali kakva je Amerika, govorila da tamo ljudi kopaju po kontejnerima za smeće kako bi se prehranili.
U Rijeci, u ulici u kojoj živim, kroz prozor mogu vidjeti kontejnere za smeće. Navečer, kad promet utihne, može se čuti samo zvuk kopanja po kanti za smeće. I sama sam prvih godina nakon što se u Hrvatskoj uveo zakon o povratnoj ambalaži mislila da to uglavnom rade nekakvi probisvijeti koji su pod utjecajem raznih opijata, no kad sam malo pozornije počela promatrati vidjela sam da postoji puno žena koje kopaju po kantama, neke su me podsjetile na moju baku i tada mi je srce puklo. Počela sam ih stalno promatrati, skoro pa opsesivno. Znala sam da ostale Igralke žele raditi društveno angažirano kazalište, a budući da smo i same žene, zanimaju nas i ženski narativi, te sam predložila da počnemo proučavati bake koje skupljaju boce. Svima su nam se odmah javile slične misli i pitanja: tko su one? Zašto su primorane skupljati boce? Imaju li one unuke i koje su njihove životne priče? Primijetile smo da to nisu žene koje imaju problema s ovisnostima kao što je uvriježeno mišljenje…
Sendi: Meni je fascinantno kako lako zaključujemo da, ako vidimo neku siromašnu osobu, da je ona to zaslužila, odnosno, sama si je kriva. Da se mogla više potruditi, više raditi, drugačije se snaći. Odgojeni smo na kapitalističkim atavizmima koji kažu da sve možemo ako dovoljno to želimo ili se dovoljno potrudimo, ako radimo više. Kad smo upoznale naše suradnice, bakice, shvatile smo koliko to jednostavno nije istina. Koliko je daleko od istine! To su žene koje su radile cijeli život, ali su ih zakinule okolnosti puno veće od njih, kao što su promjena države kada se raspala Jugoslavija, ili recimo naš mirovinski sustav. Naravno da nosimo dio odgovornosti za svoju individualnu sudbinu, ali postoji i jako velik dio šire društvene i sistemske priče koja itekako utječe na pojedinačne živote.
Kako ste uključili stvarne bakice? Kako su tekli razgovori s njima? Kakve su bile njihove reakcije? Je li bilo otpora, srama…
Anja: Jednom kada smo odlučile raditi predstavu o ženama koje skupljaju plastične boce, refleksno smo počele više promatrati ljude koji kopaju po kontejnerima kako bi pronašli boce. Neko vrijeme smo samo promatrale iz sjene, a onda smo odlučile organizirati javnu kuhinju za starije i potrebite. Tamo smo upoznale neke žene, bakice, koje su s nama uz ručak i šalicu kave podijelile svoje priče. Neke smo znale od prije, s kulturnih događanja, neke smo upoznale na mjestima gdje obično bude puno boca jer ih mladi tamo ostavljaju nakon što ih isprazne. Intuitivno smo se povezale s njima, pristupile smo im iskreno i otvoreno im rekle što radimo, tako da smo zauzvrat i dobile iskrenu komunikaciju. Puno su nam pričale o svom radu, o premalim mirovinama, društvenoj nepravdi… Ali ni u jednom trenutku nisu se postavile kao žrtve. Govorile su hrabro, bez samosažaljenja i optuživanja. Te žene nisu imale lagan život, ali su se uvijek snalazile u situacijama i borile se za sebe. Inspirirale su nas njihove priče koje čine srž ove predstave.
Ana: Podijelile su s nama priču svog života, s povjerenjem u nas i željom da i one sudjeluju u promjenama koje su važne za društvo. Ali ne samo da su pričale o sebi, njih su zanimale i naše priče i one su nama pružile svoju ljubav.
Sendi: Organizirale smo i jednu kazališnu radionicu, i to radionicu kazališta potlačenih koje je kod nas nepravedno slabo zastupljeno. Tamo smo dale i dio svog svijeta bakicama, vježbale smo s njima, dijelile, igrale se. Dirnulo me je njihovo oduševljenje zato što osjećam koliko bi one uživale u raznim aktivnostima i sadržajima koji im, nažalost, nisu dostupni. I one su jedne duše koje se žele igrati, družiti i izražavati, naravno da jesu! Pitam se kako da utječemo na njihovu bolju socijalnu uključenost, možemo li još nešto napraviti.
Hoće li projekt imati učinka i na situaciju u društvu? Očekujete li da bi se iz predstave mogla iznjedriti i humanitarna pomoć za bakice?
Anja: Da ne vjerujemo u neki učinak umjetnosti i kazališta na društvo, vjerojatno se ne bi bavile ovakvom vrstom kazališta. Utopistički je misliti kako ćemo promijeniti svijet, ali znam koliku snagu može imati umjetnički rad. Za preobrazbu je potrebno puno više od ideje i zamišljaja o boljoj budućnosti; potrebno je aktivno i svjesno djelovanje – nešto što nam svima jako nedostaje. Našim suradnicama (bakicama) ne treba humanitarna pomoć. Treba im dostojanstvena starost.
Ana: Osobno znam mnogo ljudi koji su aktivni po pitanju društvenih problema, koji mijenjaju svijet na razini svoje zajednice, koji vole i pružaju podršku pojedincima i skupinama koji su u težim životnim okolnostima. Često upravo društveno angažirani građani budu publika na predstavama, stoga nam je bilo važno ne prozivati one koji već daju mnogo, nego radije kreirati našu predstavu kao posjetnicu koju želimo spremiti svima u džep, a koja će služiti tome da nas sjeti da su ‘’bakice’’ na postaji svog životnog puta koja, vrlo vjerojatno, čeka većinu nas. Možda će sistem i dalje biti protiv siromašnijih, a možda možemo sami raditi na sistemu podrške u svojim zajednicama i okolini. Za početak je važno uperiti reflektor na one koji su često u mraku.
Vanda: Osim što bih voljela da naše bakice dobiju vidljivost, u smislu da ih prestanemo dehumanizirati. Nadam se da će ljudi postati svjesniji koliko je sustav mirovina u Hrvatskoj neodrživ te početi djelovati u smjeru da se on više propituje. Visina mirovina u Hrvatskoj dehumanizira ljude kojima je u starosti potrebno najviše pomoći. Osim što su usamljeni, zdravstveni sustav je loš, a oni si ne mogu priuštiti ni zdravi obrok i lijekove. Želim da se društvo više senzibilizira prema starijim građanima i kad god mogu ponude im pomoć, društvo ili bilo kakvu vrstu solidarnosti. Ne zaboravimo, i mi ćemo jednog dana biti stari.