Kolekcionar sam hrelićkog tipa; moj je arhiv nepresušno vrelo nadahnuća

Na prošlom izdanju festivala eksperimentalnog filma 25FPS, koji se krajem rujna održao u Studentskom centru u Zagrebu, prikazan je zanimljiv rad multidisciplinarnog umjetnika Marka Tadića.

“Borne by the Birds” predstavljen je u programu kao kratka poetska priča fantastičnog sadržaja. Riječ je o kombinaciji igranog i animiranog filma klasične strukture, a opisuje nevjerojatan život mističnog čovjeka za kojega se vjeruje da je živio nekoliko stoljeća, koja je proveo na putovanjima posjećujući gradove i mjesta povijesnog značaja i ondje uzrokovao nesvakidašnje promjene. Ključne riječi kojima bi se ovaj film mogao prilično točno opisati su: fikcionalizacija sjećanja, simboli identiteta i besmrtnosti, slikarska animacija na razglednicama.

Marko Tadić (Sisak, 1979.) diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Firenci u Italiji. Dobitnik je brojnih nagrada: treće nagrade na T-HT MSU (Zagreb, 2010.), nagrade Radoslav Putar (Zagreb, 2008.), nagrade za crtež na Salonu mladih (Zagreb, 2006.) i prve nagrade na Salonu mladih (Sisak, 2001. i 2000.).

Eksperimentalni filmovi podložni su različitim interpretacijama, tako i ovaj tvoj. U filmu se osjeća neka mistična, pomalo pradavno alkemijska atmosfera… Ona crna masa koja se lakim potezima premješta kroz vjekove… Što je ta crna masa? Mene je podsjetila na jungovsku arhetipsku parastazu…

– Ta crna masa predstavlja prilagodljivo biće koje prolazi svijetom kao prokleta protuha s početka znane nam povijesti… Eksperimentalni film vrlo je sugestivan i ne mislim da je potrebno podrobno uvoditi gledatelja u radnju. Usprkos naočigled nejasnoj fabuli, u ovom filmu prizori su vizualno i glazbeno vrlo razrađeni pa gledatelji lako kreiraju vlastitu verziju ove priče.

I u filmu, kao i u svojim prijašnjim radovima, upotrebljavaš stare razglednice, ubuđale turističke bedekere… Otkud ljubav prema tim reliktima prošlosti? Kako dolaziš do starih razglednica i što nalaziš u njima? Misliš li i ti, kao ja, da su te stare razglednice, s umjetničkog gledišta puno vještije rađene od ovih danas… Kao da su uspjele odaslati neke iskonske emocije, dok ove današnje… Pa danas više nitko ni ne šalje razglednice… Osim Josipa Vanište.

– Inače sam kolekcionar u duši i to onaj hrelićkog tipa. Već godinama radim s pronađenim objektima i materijalima, sve od starih knjiga i mapa do suvenira i razglednica. Odgovara mi ta startna pozicija gdje na već gotov predmet ubacujem neku novu priču, tada se te dvije priče vizualno i smisaono nadopunjuju i tvore nešto novo. Privlači me nostalgija tih predmeta koji su odbačeni i prljavi, pogotovo razglednice sa svojim tekstovima iz raznih perioda koji se sada čine vrlo tragičnim zbog poznatih događaja kroz povijest. Inspiraciju uglavnom vučem iz samog tog osjećaja koji stvaraju ti disparatni artefakati. Nove razglednice ni ne doživljavam.

Koje tehnike rabiš pri izradi svojih filmova, što je sve potrebno da bi se snimio jedan ovakav film, treba li se natezati s traženjem novčanih potpora ili se sve može obaviti u kućnoj radinosti?

– Zadnji film je koprodukcija međunarodnog programa Paths crossing i HAVC-a. Prošle godine sam u sklopu tog programa bio na rezidencijalnom programu HIAP-a u Helsinkiju tri mjeseca gdje sam izradio crteže za film i snimio igrane dijelove. Živjeli smo na otoku uz Helsinki koji se zove Suomenlinna i radi se o jednom vrlo osebujnom mjestu. To je stoljećima bio vojni otok, radni logor za vrijeme građanskog rata i sada napokon muzej i izletište. Jedini ostaci državnog aparata su vojna akademija i zatvor otvorenog tipa. Otok je vrlo upečatljiv i tmuran u zimskom periodu te je to svakako utjecalo na atmosferu u filmu.

Dosad sam sve radio o svom trošku, dok sam sam producirao filmove sve je padalo na moja leđa, što je dvosjekli mač kad se na kraju sve zbroji. Uglavnom, za jedan film potrebno je između šest mjeseci do godinu dana krvavog posla. Naučio sam se crtati po dvanaest sati dnevno ako je potrebno. Tehnike tijekom rada redovito izmjenjujem jer eksperimentiram s vizualnim jezikom i mijenjam estetiku od rada do rada.

Natezanja oko love uvijek ima, to se ne može izbjeći, a ujedno pojede i dosta dragocjenog vremena. Ali, na kraju se ipak isplati, jer svakako je bolje od samostalnog financiranja.

Jesu li ti pri izradi filma pomagali i kolege iz drugih umjetničkih oblasti, na primjer glazbe?

– Prije par godina na filmu I speak true things, glazbu za film radio je Damir Očko i to je bila moja prva suradnja. Nakon toga sam sam radio glazbu za film što mi je bio veliki izazov i vrlo vjerojatno ću se u budućnosti tome i vratiti. Na zadnjem filmu surađivao sam s Markom Pelaićem, prilikom čega smo iznjedrili jedan višeslojan i narativan soundtrack koji apsolutno prati radnju i glavni je faktor u stvaranju atmosfere filma.

Studirao si likovnu akademiju, izlagao na brojnim izložbama… Kako spajaš slikarstvo i eksperimentalni film, koliko se to dvoje prožimlje, i što ti je napetije?

– Meni je to ista stvar, koristim se onim medijem za koji mislim da će najbolje prikazati ideju koju imam, ne prežem ni od čega, jednako rado se koristim fotografijom i filmom kao i akvarelom i tušem. Kad završim određenu cjelinu i izložim je, možemo vidjeti film, instalaciju, crtež ili kolaž; sve u službi iste ideje i pripovijedanja priče iz raznih gledišta. Na taj način, mislim, različiti mediji nadopunjuju pripovijedanje narativa.

Gdje si se obučavao za rad na eksperimentalnom filmu?

– Jednostavno sam se počeo baviti filmom iz eksperimenta, nisam ni pomislio na nekakvu edukaciju. Samostalno sam dolazio do vizualnih rješenja kroz sistem pokušaja i pogrešaka. Crtanje je i ovdje u srži tako da nisam imao puno problema, najveća razlika je u samom pristupu radu jer za animaciju i film treba puno više strpljenja i bitno je uvesti sistem rada da bi se ubrzao proces.

Tko su ti u eksperimentalnom filmu uzori?

– Mogao bih navesti kao primjer filmove Maye Deren i Chrisa Cunninghama, zatim stop animacije Winsora Mccaya. Vizualne inspiracije uglavnom primam iz vizualnih arhiva koje također skupljam poput razglednica. Tu su crno-bijeli nijemi filmovi, razne dokumentarne snimke, raznorazni filmovi nepoznati široj publici. Tu mogu zapravo istaknuti i najvažniji utjecaj audio drama koje su nezaobilazan izvor svega što radim.

Utječe li i književnost na tvoje eksperimentalne filmove, katkad me, dok ih gledam, spopada osjećaj da si čitao dosta SF romana.

– Apsolutno, ali osim djela SF-a tu su i razni drugi žanrovi, distopije, razni trileri, horori pa čak komedije i satire. Moji filmovi plove između navedenih žanrova preuzimajući ono sto je potrebno za tvorenje priče i atmosfere.Teme su uglavnom dosta općenite i referiraju se na povijest književnosti i umjetnosti, sve i jedan film do sada djelomično se referirao na neko književno djelo, od raznih utopija/distopija do SF romana. Budući da se radi o manuelnom poslu dosta vremena provodim radeći uz radio drame i audio knjige. Dešava se nekada da radio drama napravi direktan utjecaj na rad u određenom trenutku. Taj moment rada i slušanja drama mogao bih okarakterizirati kao vizualno interpetiranje zvučnog i tekstualnog materijala.

Kako gledaš na suodnos, međusobne utjecaje tradicionalno napravljenih filmova i onih eksperimentalnih?

– Sve što je vizualno ili narativno zanimljivo ostavlja određeni utjecaj. Danas vidimo da se u “normalnim” filmovima sve više koriste eksperimentalnim tehnikama, što vizualnim što narativnim, tako da ta jasna granica polako nestaje. Između ostalog, sada svjedočimo kako video umjetnici postaju holivudski režiseri i obratno. Nekad je to dobro, a kad je loše – onda je vrlo loše.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...