U kojim bi novinama pisao Isus

Sinoć je bilo jebeno ludo u Limbu. Pred ponoć je upao Tonči Matulić unutra, to je onaj dekan Bogoslovnog fakulteta koji u Večernjem piše veće plahte tekstova nego što ih je nekad Kuljiš u “Jutarnjem”.

Svi smo instiktivno pobacali cigarete iz ruku, kao klinci kojima je direktor upao u gimnazijski, zadimljeni vece.

Sjeo je s nama za šank i rekao da se želi povezat sa najnižim, novinarskim svijetom.

– Želim biti u duhu novog pape. Dosta je zatvaranja u kulu od bjelokosti… Dosta mi je one moje sobe na Kaptolu… Dosta mi je pisanja posrebrenim naliv-perom. Želim svoje novinske zabilješke pisati izgriženom, najobičnijom kemijskom olovkom kao svi vi najniži, najsiromašniji novinari.

Izvadio je to svoje skupocjeno naliv-pero i poklonio ga šankerici. A zbunjenog Lasića je molio da se udostoji pokloniti mu svoju jeftinu, pučku kemijsku.

Lasić mu je pružio TOZ-ovu kemijsku s plavom kapicom.  Matulić nam je u znak zahvalnosti svima za šankom platio pivo. Popio je i on jedno. Nakon toga je postao još energičniji.

– Zašto su nam najtiražnije novine tako loše? Zato jer im nedostaje živa, jednostavna, istinska ljudska riječ! Da Krist danas dođe među nas u ruhu novinara umjesto tesara, on sigurno ne bi pisao u Večernjem ili Jutarnjem, nego bi izabrao neki marginalni, siromašni tjednik…

– Kao “Novosti”! – škljocnuo je Lasić slavodobitno zubima.

– Prije u “Hrvatskom listu” – ispravio ga je Matulić.

– Zašto ne u “Zarezu”? – javio sam se ja. – “Zarez” je najviše u duhu Kršćanstva. Tekstovi se pišu besplatno… A za tiskanje, koliko Ministarstvo dade, dobro dade. “Zarez” je baš kao ptice nebeske, nit ore, nit žanje, a zoba mrvice koje mu padnu sa ministričinog stola.

– Današnjim novinama, ako se žele održati među narodom, treba topla, najobičnija, živa, ljudska sudbina, malog čovjeka koji svojim djelima i dobrom voljom svjedoči nauk Krista! Nikakve ispovijesti političara, tajkuna… Treba se kao Papa Franjo vratiti najelementarnijoj ljudskoj jednostavnosti – nastavio je energično dekan i katolički novinar Matulić.

– Zvučite kao Ninoslav Pavić pred pokretanje  besplatnih novina “Metro-express”. Samo što se on nije pozivao na Krista, nego samo na tople, ljudske priče. Te su mu novine propale za manje od dvije godine – dometnuo je grafičar Egida.

Matulić kao da ga nije čuo.

– I ne želim više jesti u kaptolskom restoranu. Želim jesti istu pučku hranu koju jedete i vi najbjedniji, svjetovni novinari.

Na to mu je Lasić pružio ostatak svog sendviča sa somericom i gauda sirom koji mu je u džepu ostao još od gableca. Matulić ga je sa slašću pojeo, zalio pivom i onda za sve naručio novu rundu.

– Želim osjetiti kako je to ne primiti plaću! Želim osjetiti taj svakodnevni strah od otkaza, želim ga živo, temeljito osjetiti da onda mogu svjedočiti o svemu tome kao siromašni Papa Franjo! – sve se više ushićivao Matulić.

Oko dva iza ponoći zamijenio se s Lasićem: dao mu je svoj skupocjeni, topli, kratki kortomaltezeovski kaput od vune merino ovce za Lasićev umašćeni, bezrukavni, novinarski prsluk sa puno džepova kakav je svojevremeno stalno nosio književnik Predrag Raos. Onda se ubrzo pokupio prema Kaptolu, I to pješke, novac što ga je mislio potrošit za taksi, dao je Lasiću da si ujutro kupi topli burek u pekari preko puta redakciji.

– Doći ću i sutra ovdje, da budem među vama, braćo novinari! – izrekao je pompozno pred izlazak iz “Limba”, popravljajući svoj čuveni razdjeljak na kosi.

– Šta misliš, oće fakat doći? – pitao sam Lasića. – Djeluje mi ko okej lik…

– Ne vjerujem. Ako će fakat do Kaptola pješke hodat u tom mom bezrukavnom prsluku, prehladit će se ko morž. Neće sutra moć mrdnut iz krevet bez deset Max Flua.

 

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More