U književnosti treba napraviti korak više od pukog prepisivanja života


Đorđe Pisarev
I u Srbiji je književnost ove godine doživjela težak udarac, mnogi nekad ugledni književni časopisi morat će se ugasiti jer od Ministarstva kulture, uslijed financijske krize, nisu dobili nikakvu novčanu potporu.

Knjižnice su prestale otkupljivati nova izdanja. Žao mi je što me zapalo da donosim ovakve depresivne vijesti –  rekao je pisac i knjižničar Mirko Demić u utorak navečer u knjižnici Bogdan Ogrizović, na tribini organiziranoj povodom razmjene srpskih i hrvatskih pisaca.

Uz Demića, na tribini su gostovali i Vladislava Vojnović i Đorđe Pisarev.

Govoreći o svome opusu, Demić je istaknuo da je on kao čovjek i pisac nakon ubojstva Zorana Đinđića potpuno izgubio nadu da će u Srbiji bilo što krenuti na bolje. Pred publikom je pročitao pjesmu koju je napisao u trenutku kad se suočio s tim beznađem u sebi. Pjesma se sastoji od nabrajanja svega što ga čini posramljenim, između ostaloga, zastidi se kad vidi da posvuda glavnu riječ vode ubojice, stidi se te nemoći pred ubojicama i stidi se moći tih ubojica koja ostatak društva čini nemoćnim. Stidi se i domoljuba koji su zboga svog domoljublja spremni nekome oduzeti život.

U nastavku, Demić je govorio o svojoj prozi Molski akordi.

– Volim za likove uzimati stvarne osobe iz prijašnjih doba. Tako je na primjer glavni lik jedne moje priče zaboravljeni pisac Jakov Ignjatović koji je proglašen izdajnikom revolucije. O njemu je Krleža pisao u svojim Dnevnicima, čudeći se kako je tako talentiran pisac ostao neprepoznat u svojoj sredini. Općenito se volim baviti zaboravljenim piscima. A što se tiče Krleže, on je na mene imao veliki utjecaj, tako da me mnogi smatraju kreležijancem – rekao je Demić, inače dobitnik Andrićeve nagrade za najbolju zbirku priča.

Mirko Demić

Uz Demića, u razmjeni pisaca sudjelovala je i dramaturginja, scenaristica, filmska kritičarka, prozaistica, pjesnikinja i prevoditeljica Vladislava Vojnović. Na upit moderatorice Darije Žilić kako stigne biti sve to, od kritičarke do prevoditeljice i pjesnikinje, Vladislava je odgovorila:

– Tko je odlučio da se bavi kulturom u Srbiji, a nije u kumsko-rodbinskim vezama s bitnim ljudima, onda se mora svim time baviti da bi preživio.

Napomenula je da najviše voli pisati prozu koja ima glavu i rep, odnosno jasan uvod, sredinu i kraj, i da ta proza na čitaoca prenosi i neku pozitivnu poruku.

– Takva proza  se u takozvanim ozbiljnjim književnim krugovima odbacuje kao šund proza. Takvo pisanje jedino prolazi u književnosti za djecu, pa zato najradije pišem knjige za djecu i scenarije za dječje filmove.

Vojnović je s publikom podijelila iskustvo kada su je napadali po medijima jer je u jednoj svojoj kritici napisala da su neki filmovi u Srbiji koji se prikazuju kao umjetnički, zapravo koketiranje s  pornografijom i perverzijom.

– Da se razumijemo, ja nisam nikakva puritanka. Smatram da umjenost mora biti potpuno slobodna, slažem se s Salmanom Rushdijem da umjetnost mora biti u prilici da nekoga uvrijedi, jer ako to ne može onda nije ni slobodna… Ali što se tiče tih meni spornih filmova, tu se ne radi o slobodi. Radi se o tome da se ti filmovi u normalnim terminima prikazuju u kinima i na festivalima, a u njima vrvi od scena kao stvorenih za teške pervertite. To sam jasno napisala i navukla bijes na sebe – pojasnila je Vladislava Vojnović kojoj je pogovor za zbirku pjesmama posvećenih PMS-u PeeMeSme napisao hrvatski pisac i ginekolog Ivo Balenović.


Vladislava Vojnović

Đorđeta Pisarova moderatorica Žilić je predstavila kao zagriženog postmodernista. On se protiv toga nije bunio.

– Počeo sam pisati prije trideset godina i tada sam zatekao scenu na kojoj je vladala stvarnosna proza. Pisci poput Dragoslava Mihajlovića išli su na prepisivanje života i stvorili neka sjajna djela. Meni se ipak čini da u književnosti treba napraviti korak više. A posebno me čudi da se mnogi danas vraćaju na tu stvarnosnu prozu i pišu isto kao što se pisalo prije trideset godina, s tim da su ovi prije pisali o birtijama, tučama, a ovi današnji se trude biti politički korektni pa umjesto crnac, pišu Afrikanac,- podsmjehnuo se Pisarev, autor sedamnaest knjiga proze i eseja.

Uz to je dodao da se on  ne trudi biti politički angažiran u svojoj prozi jer to je za njega igranje na isuviše prolaznu stvar.

Tribina je završila podužim, katkad lucidno dirljivim, katkad ispresijecano zbrkanim govorom Predraga Matvejevića koji se, sad već kao po nekom uhodanom umjetničkom konceptu, za riječ javio iz publike. Svoje dojmove i misli o nacionalizmu, te o tankoj granici između izdaje i uvrede, efektno je poentirao zapažanjem kako su se nekad, kada su u Hrvatsku dolazili gostovati srpski pisci, priređivale prave orgije, peklo se meso.

– A, danas… Evo ovo malo soka u plastičnim čašama. I to razrijeđenog vodom – tugaljivim je glasom protisnuo Matvejević, upirući blago povijenim kažiprstom prema pladnju pripremljenom na stolu za doista skroman, knjižnični domjenak.

Željko Špoljar

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More