Književnost – arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Mon, 22 Apr 2019 11:50:39 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.1.1 Martina Vidaić i Robert Roklicer: Savijena leđa u borbi za ljubav https://arteist.hr/martina-vidaic-i-robert-roklicer-hdp-i-dhk/ https://arteist.hr/martina-vidaic-i-robert-roklicer-hdp-i-dhk/#respond Thu, 11 Apr 2019 17:28:41 +0000 https://arteist.hr/?p=19491 ''Mehanika peluda'' Martine Vidaić integrirano je iskustvo ljubavi, dok je Roklicerova ''Sve što sam imao reći o ljubavi'' zbir neuspjeha i razočaranja.]]>

Dva su poetska glasa, dva su naslova i dvije zbirke poezije osvanule na prijelazu u aktualnu godinu. Dva su Društva jedinstvenog književnog polja u nas, doduše odijeljena, iza poezije mlađih pjesnika.

Hrvatsko društvo pisaca, odcijepljeno od matičnog Društva književnika, pod ravnanjem glavnog i odgovornog urednika Ervina Jahića objavilo je u svojoj biblioteci Poezije kao 52. naslov 10. kola biblioteke zbirku Martine Vidaić Mehanika peluda (2018.), nagrađene Goranom ove godine za najbolju pjesničku knjigu. Autorice sada već treće zbirke i nositeljice Gorana (2011.) za pjesnički rukopis Era gmazova u kategoriji namijenjenoj ”pjesnicima do tridesete godine života”.

Drugo književno društvo, u stvari prvo i matično kako kažu, Društvo hrvatskih književnika objavilo je u svojoj biblioteci Mala knjižnica koju uređuje Ivica Matičević kao 216. naslov zbirku Roberta Roklicera Sve što sam imao reći o ljubavi (2018.). Književnik, dramaturg, glumac, novinar, scenarist, ”voditelj kultne zagrebačke tribine Jutro poezije” nažalost iste je godine preminuo. A bio je uspješan i agilan urednik naklade Jutra poezije, i dobitnik ”više priznanja i nagrada za svoj književni rad”.

Vidaić ispisuje stihove o ženi koja se jede, koju će čitatelji čitajući pojesti dok ih poetska i ženska riječ jede kao što korijenje neimenovani jedu po parkovima. Hoće li ta žena koja se jede i koja sve redom jede postati zbog toga sretna žena, dakle čvrsta žena, a možda na kraju u našim očima ostane tek nepravilno obješena žena, ili je u ovom autorskom zahvatu u pitanju tek privremena žena poput proljeća, cvjetova, kiše, kose crne i smeđe, poput mesa toplog znojem presvučenog.

U jednom će trenu autorica presjeći nagađanja ciljanim nabrajanjem i odlučno će naglasiti: žena je to koja se prepoznaje u ženama kao samoća nepregledna. Da, ona je privremena i nestalna, pojavljuje se u znaku pet krvavih makova beznadno zaljubljena u tugu, tajno, neuzvraćeno, neželjeno i nesretno. Peludi Martine Vidaić mehanikom pjesničkog subjekta poetskim žargonom ponavljaju spoznaju: neće biti cvijeća/ široka je i ružna istina zemlje. I zar to znači biti zaljubljena u život, u život koji se drži konstante: nema ništa ljudskije/ od savijenih leđa.

Roklicer se svojim stihovima poziva na sebe, opravdava se. Životu unatoč u nepovrat mu spočitava ružnu istinu zemlje. Svu je gorčinu u amanet posvetio voljenom sinu s jasnom napomenom da u životu nikome ne vjeruje jer samo tada neće biti razočaran. I za ljubav isto vrijedi, o ljubavi govoriti, istaknuo je pjesnik, jednako je kao kad se govori o besmislicama. Lirski subjekt prepoznaje se u svakom stihu u vapaju, u gorčini neispunjena i nedorečena života. Kajanje se čak nazire u čitavom pjesničkom korpusu jer se život dogodio kako se već dogodio: sigurno sam, u prošlom životu/ nešto gadno sjebao kada sam rođen/ ovdje gdje nisam trebao.

Autorsko Ja u prvom licu preispituje svoje postojanje, i taman što pokrene ključna pitanja tonus pjesme se izokrene u psovku. Ali s jakim razlogom, naime u okvirima psovke odvija se samospoznaja, u njoj se pjesnikovo Ja ogoljuje do kraja lamentirajući: cijeli život sanjam da upoznam tebe, no odmah potom slijedi preokret: iskreno, i meni se pomalo jebe za tebe. I sve se autoironijski urušava: oprosti, ljubavi, ostalo mi je još malo/ i više ne želim igrati pokvareno.

Takvi se obrati, u maniri žargonske igre, događaju u svojevrsnom zajebu. Zajeb počinje u zoru i ne staje, već traje i traje. Povrijeđeno Ja duboko uzdiše ne mareći što u njegovim plućima izgara onaj dim zadnje cigarete/ vonj jedne od one kojoj ne upamtih imena. I preostaju samo udarci zadobiveni u suludim bitkama alkohola i života. Provlači se čitavom zbirkom kratka i lapidarna sinteza o životu s kojim /autor/ već odavno ne ide(m) u korak.

Njegova je poezija zbir neuspjeha i razočaranja u ljubavi, a nepovjerenje u ženu je konstanta. U svakom stihu prevladava duboka sumnja u snagu erosa, a ljepota i dobrota svedena je na psovke i prijekore izrečene uličnim jezikom kakav se rađa samo u alkoholnim parama. Za lirski subjekt jedno obično danas protječe kao jučer, i kao sutra, svejedno. Rezigniran, nezadovoljan i razočaran nabraja stihovima svojim život u jednom danu po točkama: kuham grah/ pijem hladno pivo, ubijam muhe/ … znojim se../ … razmišljam o samoubojstvu../ veleumno promišljam s kim se sada jebeš./ Sve u svemu, kako mi i priliči.

Zna on sebe, oduvijek mu je tako jer sam život je takav i zato mora ići protiv struje, uvjeren je u svoju spoznaju pasivne rezignacije. Otkad zna za sebe njegov je osmjeh bio osmijeh mrtvog labuda. Stoga nije nimalo čudno kada se autor predstavlja kroz patrijarhalni obrazac: Ja sam stara garda, …/ jesi ili nisi, mogu li ili ne mogu;/ ne volim kad te netko kara da je ljubav sišla s neba/ samo zato jer te drži za nogu i priča o zvijezdama/ kad god ti to treba.

Glas Martine Vidaić život promatra fragmentarno u pjesničkim slikama, ispisuje dio po dio, asocijativno niže segmente koji se u poetskoj riječi transformiraju oslikavajući zadane trenutke na osobit i neuobičajen način. U tom nesvakidašnjem kontekstu život /je tek/ jedna scena, sav se u stih pretače. Autorica ne ispušta iz riječi fragment, niti fragment iz riječi ispušta koji život nosi pritiskujući pri tom stop, stop, stop/ da ne iscuri život taj u beskraj. No, napetost raste da se ne dogodi najgore, zato i ponavlja u stihu ne dam da me poništiš. Borba se odvija u stihovima. Kad već nezaustavljivo sve prolazi, zadovoljstvo i radost, tuga i bol, kao što i dani opuštanja odlaze: još malo i nestat će …/ sunce će u skrivenim kutcima kostima/ ostaviti sjenu od koje drhti dubina. I što nakon svega preostaje, nakon svakodnevnih iskustava, samo zlo, a ono će svakog usputnika i prolaznika gledati ravno u oči/ i dan neće moći više ništa/ učiniti…

Lirski Ja u Mehanici govori o ljudima, pojavama, slobodnim stvarima nevezanim stihovima jer izvan rukopisa nema slobode, nema je tko unijeti, izreći i nedvosmisleno ispisati. Naime, jezik Martine Vidaić postaje olovan … No on o sebi ne zna ništa reći, lirski subjekt unutar takvoga jezika ne razumije i ne zna što su i gdje završavaju/ ovakvi kao ja?/ Koji shvatili su da je u kipovima i tijelu/ samoća jednako teška. U situacijama u koje se ipak prepoznaje pruža se drukčiji uvid, no samo naizgled i ubrzo se rađa jedna spoznaja: što se više uspinjem, neba je manje. Ta očita transformacija u dijalektičkoj igri očišta uzdiže pjesničko Ja visoko iznad pojavnosti. Tek eho rečenice ostao je u zraku da svi čuju duboku, široku i visoku utjehu: jednoga dana bit ću opet šuma/ trava u ustima ovaca/ miris početka/ govno u kojem sve počinje i sve završava.

Poezija je to fragmenata, koja se žargonom poigrala kao slikovitim i živim jezikom. Iskidano tijelo riječi, fonetski izmješteno, pregnantno izlomljeno brojnim asocijacijama do besmisla samo da bi se cjelina života zdrobila, usitnila do njezine predmetnosti i potom vratila u prapočetke. Mehanika peluda kao integrirano iskustvo ljubavi, života i svijeta i samoga Ja sustavno dezintegrira stih po stih, riječ po riječ. Mehanika čitanja verziranog čitatelja zakazat će već u počecima. Hitno nešto treba mijenjati, za početak mehaniku navike.

Robert Roklicer ostao je duboko usađen u labirintu prezira i autodestrukcije, svakim je stihom odbacivao nit vodilju, nikako nije želio biti vođen višim redom razumijevanja. U pozi inata ukopavao se sve dublje, i na kraju je utonuo, i potonuo u istini neistine. Glasno se narugao čitatelju i u lice se nacerio svakom znatiželjniku: Ovo je posljednja pjesma koju sam napisao/ … za vas koji kmečite nad sudbinom. Neka prvi od čitatelja riječ baci u stih, onaj koji nad vlastitom sudbinom nikad nije zakukao, koji se nije razočarao nad riječima života.

Prvi glas i drugi glas, Martina Vidaić i Robert Roklicer, Mehanika peluda naspram trećega, koji se zamišljeno pita zar je to sve što sam imao reći o ljubavi i životu udvoje bez trećeg…

Miroslav Artić 

]]>
https://arteist.hr/martina-vidaic-i-robert-roklicer-hdp-i-dhk/feed/ 0
Stihovi Josipa Severa pljuska su ravnodušnosti https://arteist.hr/josip-sever-hommage-teatar-poezije/ https://arteist.hr/josip-sever-hommage-teatar-poezije/#respond Fri, 05 Apr 2019 15:25:25 +0000 https://arteist.hr/?p=19428 Brisao je granicu između poezije i života, oslobodio je riječi i stvorio zvukovne obrede. Neumorno je tesao svaki doživljaj i svaku neizgovorenu riječ.]]>

Hommageu tog neobičnog fantasta ove su godine prionuli njegovi bliski suradnici i poštovatelji, u prvom redu Sanja Pilić, Lidija Dujić, Ludwig Bauer i Goran Matović. Jednostavno, nisu mogli dopustiti da Severova poezija ostane bez glasa, a njegovo djelo bez odjeka jer taj osebujan lik, pjesnik vrhunaca, svakako je zavrijedio mnogo više. Sve u svemu Severov se stih u Jutrima poezije usred Teatra poezije probio do svih nas između majmunskih zidova, i zasjala je i zazvonila njegova riječ u punom poetskom sjaju.

Severova je poetska maksima poznata i naizust se ponavlja – zvuk diktira smisao. I danas jednako uvjerljivo odzvanja u stihovima njegove prve davno objavljene zbirke Diktator (1969.), u drugoj zbirci Anarhokor (1977.) potvrdilo se čudo poetskog zvuka i raskoš pjesničke igre zvukovima, i sve je to rezultiralo Nagradom grada Zagreba. U njegovom je profesionalnom životu to bilo sve, ništa više nije objavio.

Bauer, Sever i Matović predstavljaju prijevod Majakovskog.

Sever je slijedio put imaginacije poznatog ruskog trolista Kručoniha, Hljebnikova i Majakovskog, te u njegovu cjelokupnom pjesništvu dominira ”kult ruskog utjecaja”. U moru riječi i zvukova zaplesao je, zavrtio se u imaginaciji – ja plešem, ja tešem/ veslam i veslam – do kraja. U svakom njegovu stihu odzvanja čuvena poetska mantra unutar samih riječi i iskovanih stihova, odzvanja radost pjesnikova zaigrana: ja plešem. Plešući zanosno, dugo i neumorno jednostavno je izmaknuo iz okvira uobičajenog i očekivanog, i svom silinom zaronio s druge strane riječi. Pjevao je sebi i svakom čitatelju govorio kao uputu svuci svoj pristojni izraz. Poezija koja razotkriva i razodijeva bezuvjetno zahtijeva iskorak iz zadanih okvira pristojnog i očekivanog. U toj pjesničkoj pozi, uvjeren je Sever, događa se preobrazba jer sve znano što je čitatelju životom dano u stvari je naopako i sam će uvidjeti da je na kraju i njegovo rođenje /naopako/ prikazano.

Severa se danas može naći u zatišju hrvatske poezije, u niši, u kojoj gurnuti i odloženi ili eutanazirani na određeno vrijeme borave mnogi hrvatski pjesnici. No snaga njegovih stihova,  zvučnost i bliskost, ne daju se ušutkati tako lako, traže oni svoj put do čitatelja. Jedan od tih poticajnih puteva je u najboljoj maniri dramatična interpretacija njegovih stihova u izvedbi Gorana Matovića. Uz njega su se prisjećali Sanja Pilić, Lidija Dujić i Ludwig Bauer te kratkometražni dokumentarni film Adija Imamovića ”Nema povratka” (1987.).

Protagonisti Josip Sever i Vanja Matujec u filmu atmosfere izvode inicijalni obred posred zelenih proplanaka. Isprepliću se, mimoilaze, susreću i razilaze u samo njima znanim plesnim ritmovima. Cijeli kadar ispunjavaju prizori pitome šume, dok se raskošne krošnje nadvijaju i u stopu ih prate tražeći koga da zamiluju. Djevojčica iskače u prvi plan, razigrano sve oko sebe dodiruje, diže i pokreće, a ispred nje na stolu izazovno stoji košarica puna crvenih i sočnih jabuka. Dugom plavom kosom mijenja se fokus. Djevojčica razuzdano trči između krošnji kao što pjesnik ples svoj izvodi u riječima dovršavajući životnu igru jednom i zauvijek. Miran i spokojan prati razigranu djevojčicu dobrohotno i bez nelagode.

Pjesnikova duga sjeda brada kao pandan njezinoj raskošnoj plavoj kosi ističe radost mogućeg susreta pružajući ruke prema tom čistom i nevinom licu djevojčice. No, ona ne staje i ne zaustavlja se već igra neku svoju igru dok u jednom kadru, u tom ključnom momentu, spozna sebe kao odraslu i zrelu djevojku, zatečenu i začuđenu. Traži pjesnika, traži ono dobrohotno lice duge brade i topla čeznutljiva pogleda. Nema ga s lijeva, nema ni s desna, ni sprijeda i ni straga, samo ostatke pronalazi, violinu s kojom se za života družio. Traži ona i dalje, i odjednom ispod lišća jesenskog nazire se lice pjesnika, mirno i spokojno duboko uronjeno u lišće, za svagda. I samo što mu ne šapne hoće te riječ/ ali ti jezik visi.

Matović je svojom moćnom interpretacijom otjelovio glasni i sudbonosni pjesnikov uzvik toliko poznat i neposredan, uzvik u kojem se dijalektika afirmacije i negacije istodobno stapaju i razilaze ispriječivši se na kraju krajeva svakom čitatelju, usputniku i prolazniku iznoseći radikalnu spoznaju: ”a kad smo poraz razglobili jako/ i protumačili sve znano/ našli smo da je naopako/ naše rođenje prikazano”. Kako se nositi s tom činjenicom koju samo pjesnik može jasno i nedvosmisleno konstatirati i pretočiti u skladan stih, koji svojim ritmom i svojom rimom pronosi tu bremenitu činjenicu.

Sve što ritmični zvukovi bilježe, oživljavaju i odašilju čitatelju namjerniku, sve se to na kraju pretvara u sjećanje i poprima novi oblik. Nešto se pridodaje, a nešto oduzima, što i kako teško je odrediti. Jedino preostaje slijediti njihov zagonetni ritam, život njihov koji se u drugome nastavlja. Jedan od takvih je hrvatski pisac i pjesnikov prijatelj Ludwig Bauer. Kaže da je Sever bio neobičan čovjek, do kraja neobičan. Od gimnazijskih dana đaci su ga zadirkivali dosjetkom ”Sever Joža kost i koža”.

Njega to nije smetalo. Izrastao je suhi i mršavi mladić u vrsnog prevoditelja poezije s ruskog i kineskog jezika. Profesor Flaker pohvalio je njegove iznimne prijevode ruske poezije dok je još bio student. Taj talentirani mladić, pjesnik po vokaciji, toliko je toga htio. Cijeloga je života tragao za novim mogućnostima, novim izrazima i formama kako da riječi koje su navirale u retoričkoj pozi, a po tome ga mnogi pamte, kako da ih pretoči u zvuk i poetski ozvuči u izgovoreno tijelo riječi jer prema njegovoj sintagmi zvuk diktira smisao.

Sanja Pilić svoja sjećanja donosi osobno, vrlo intimno i blisko, u prvom redu kao kći književnice Sunčane Škrinjarić. Pjesnik je njezinoj majci jednom zgodom darovao stručak ljubica, bio je ponesen njezinim likom i djelom. Svojim dolascima i gotovo svakodnevnim druženjima približio se Sunčani i njezinoj kćeri Sanji, redovito im je čitao svoju poeziju ili bolje reći interpretirao je stihove glasom i gestom. Kad god je izgovarao svoju poeziju naglas, sjeća se Pilić, bilo je to u punom emotivnom naboju, i svaka bi riječ nanovo zaživjela u njegovu ozvučju – neponovljivom i jedinstvenom.

Pamti zaokružen i potpun doživljaj žive poezije, pamti taj stvaralački trenutak nastanka i rasta glasovnih i govornih transformacija kojima je gradio stih po stih strukturirajući gotove izražajne forme. Prijateljstvo sa Severom, smijeh i zadovoljstvo, briga i čežnja zaživjeli su između njih do kraja bez zadrške. Zatečeni u međusobnom razumijevanju bliskog, a nepoznatog ostali su skupa jedno uz drugo Sunčana i Josip, književnica i pjesnik, Škrinjarić i Sever.

Lidija Dujić gotovo svakodnevno crpi inspiraciju iz vlastitog oduševljenja pjesnikom dječačkog lica. Posebno je bila dirnuta simbiozom dviju spomenutih srodnih duša. Tako je i nastala u suradnji s Bauerom Knjiga o Sunčani i Severu (2010.), a ubrzo i kazališna predstava posvećena slavnom ljubavnom paru. U njoj su brižno sakupljene riječi i na osobit način oživljene zvukom i glasom autentične bliskosti izrasle iz njihove nemjerljive žudnje i očaranosti. Bili su njih dvoje opčinjeni jedno drugim, onim suprotnim i neuhvatljivim.

Josip Sever brisao je granicu između poezije i života, oslobodio je riječi i stvorio zvukovne obrede. Njegova je poezija u cijelosti pljuska građanskoj ravnodušnosti i pobuna protiv služenja formalnim obrascima koji često diktiraju život. I danas se za uho lijepi poetska slika a kada tamo/ pronađeš svoje lice/ daj mu šamar/ da šuti. Poput zaigrana dječaka plesao je s riječima i u njima je izvodio svoje obrede. Neumorno je tesao svaki doživljaj i svaku je neizgovorenu riječ držao u zagrljaju držao dok nije bila spremna za ples.

Zato je ushićeno pjevao u sebe zagledan izgovarajući svoju mantru neumorno Ja plešem, ja tešem – bez prestanka. Odjekuje njegov snažni zahvat, ali nježan veslam i veslam. A kada će stati, ne zna se jer nastavljaju veslači brojni i već su na putu u zagrljaju s riječima, veslaju morem riječi. Kad će stati, ne zna se…

Miroslav Artić

]]>
https://arteist.hr/josip-sever-hommage-teatar-poezije/feed/ 0
Stoljeće prije Molièrea Držić je napisao Skupa: odnedavno ga mogu čitati i Francuzi https://arteist.hr/drzicev-skup-citaju-i-francuzi/ https://arteist.hr/drzicev-skup-citaju-i-francuzi/#respond Mon, 18 Mar 2019 18:03:38 +0000 https://arteist.hr/?p=19271 Nakon engleskog prijevoda Dunda Maroja i Držićev Skup je preveden na francuski. Predstavljen je i na međunarodnom sajmu knjiga u Francuskoj. ]]>

Kada smo prije točno godinu dana pisali o prvom integralnom prijevodu Dunda Maroja na engleski, nismo mislili da ćemo kroz tako kratko vrijeme pisati i o prijevodu Držićeva Skupa na francuski. Dom Marina Držića na čelu s ravnateljem Nikšom Matićem izdao je u periodu od godinu dana prijevode dva Vidrina djela na dva svjetska jezika. Zavidna je to statistika za gabaritno najmanju ustanovu u kulturi Grada Dubrovnika.

Osječanin Filip Krenus preveo je za DMD Uncle Maroye od prvog do posljednjeg retka (uključujući nedovršeni peti čin koji je nadopisao Mihovil Kombol), a Nicolas Raljević, po majci Francuz, po ocu Hrvat preveo je Skupa, također u cjelovitoj verziji. Raljević je do sada posve samostalno preveo 53 hrvatske drama na francuski, a samoinicijativno se uhvatio i prevođenja Držićevih dijela. Živi i radi u gradu prijatelju Grada Dubrovnika Rueil Malmasionu u blizini Pariza. Krležini Glembajevi jedan su mu od najdražih prijevoda, a uživao je i u poetičnosti Vojnovićeve Trilogije. Raljević je do sada na francuski preveo i Strozzija, Begovića, Šoljana, pa i suvremene autore kao što su Tena Štivičić i Miro Gravran. Prije dvije godine otvorio je i svoju nakladničku kuću Prozor-éditions. Brojčano male naklade većim dijelom daruje specijaliziranim knjižnicama i publici koju zanimaju hrvatska kultura, književnost i / ili kazalište.

Lani, kada je izdao Krležinu Golgotu, tjednik Globus ga je kontaktirao za intervju. Tada je od novinarke Karmele Devčić doznao da je Dundo Maroje preveden na engleski u izdanju DMD-a. Odlučio je kontaktirati ravnatelja Nikšu Matića i nepunu godinu nakon njihovog prvog susreta u Dubrovniku je svečano predstavljen prvi prijevod Skupa na francuski i to u nazočnosti prevoditelja Raljevića, redaktorice i autorice predgovora Lade Čale Feldman, zamjenika gradonačelnika Rueil-Malmaisona Philippea Trotina, gradonačelnika Grada Dubrovnika Mata Frankovića i ravnatelja Doma Marina Držića Nikše Matića.

U pogovoru je Raljević naglasio da je redovito tijekom rada na prijevodu iščitavao i Plautovo i Molièreovo djelo. Za ovog posljednjeg mnogi bi se Francuzi zakleli da je nastao ex nihilo. Istina je da se Držićev Skup po prvi put izveo 1555., odnosno cijelo stoljeće prije Molièreovog Škrtca. O vezi s Plautom Držić otvoreno govori u predgovoru Skupu gdje naglašava da je komedija „sva ukradena iz njekoga libra starijeg neg je staros, – iz Plauta“. Osim toga, Raljević je istaknuo kako su mu od velike pomoći bili brojni komentari Frane Čale koje je slavni držićolog zapisao u svome izdanju Držićevih djela. Te su bilješke uvelike pomogle Raljeviću u razumijevanju većine nejasnih rečenica. Premda do samog kraja nije bio siguran u značenje pojedinih dijelova, profesorica Lada Čale Feldman koja je provjerila prijevod uvjerila ga je da nije puno pogriješio, a kada je trebalo napravila je i pokoju intervenciju.

Iako je ova vijest sama po sebi lijepa i za našu književnost itekako značajna, ponekad se i na našoj kulturnoj sceni zareda nekoliko dobrih vijesti. Tako je Skup Marina Držića predstavljen na najvećem međunarodnom sajmu knjiga u Francuskoj “Livre Paris” gdje se Republika Hrvatska ove godine predstavila prvi put. Nastup na pariškom sajmu knjiga koji se održao od 15. do 18. ožujka organiziralo je Ministarstvo kulture u suradnji s hrvatskim i francuskim partnerima.

“Od iznimne je važnosti prevoditi cjelovite verzije Držićevih djela na najveće svjetske jezike jer je najautentičniji način približavanja našeg najvećeg komediografa strancima upravo preko prijevoda Držićevog bogatog i jedinstvenog opusa. Upravo to jest naša zadaća danas, brendirati Držića kao jednog od najistaknutijih hrvatskih pisaca uopće i najvažnijih autora europske renesansne komediografije. To je mjesto koje mu nedvojbeno pripada i upravo s ovakvim izdavačkim projektima, mi čuvamo Držića od zaborava, ovakvi projekti su prozori u svijet i afirmacija hrvatske kulture kroz Marina Držića.”

Ravnatelj DMD-a, Nikša Matić

Anita Ruso

]]>
https://arteist.hr/drzicev-skup-citaju-i-francuzi/feed/ 0
Sarajevo i Bookstan te zovu! https://arteist.hr/bookstan-poziv-za-kriticare/ https://arteist.hr/bookstan-poziv-za-kriticare/#respond Sun, 03 Mar 2019 20:28:23 +0000 https://arteist.hr/?p=19198 Tema ovogodišnje radionice je ''Književna kolumna'' a vrijeme održavanja je od 30.lipnja do 6.srpnja. Prijave se šalju do 1. travnja 2019.]]>

POZIV ZA STIPENDIRANJE MLADIH KNJIŽEVNIH KRITIČARA/KI, KOLUMNISTA/ICA, NOVINARA/KI I STUDENTA/ICA

Izdavačka kuća Buybook će za Četvrti internacionalni festival književnosti Bookstan, koji se ove godine održava od 3. do 6. jula/srpnja, dodijeliti dvadeset stipendija za učešće u radionici. Tema ovogodišnje radionice je ”Književna kolumna” a vrijeme održavanja je od 30. juna/lipnja do 6. jula/srpnja.

Aplikacije je potrebno poslati na e-mail adresu radionica@buybook.ba do 1. aprila/travnja 2019. i trebaju sadržavati prijavnicu, biografiju i dva autorska rada iz oblasti književne kritike, esejistike, znanstvene publicistike, a u obzir dolaze i stručni i naučni radovi, te književne i/ili novinarske kolumne. Nakon pregledanih aplikacija, ubrzo nakon posljednjeg roka za prijavu, odabrani kandidati će biti pozvani na online intervju s koordinatorima radionica nakon kojih će se obaviti finalna selekcija.

Stipendija je namijenjena studentima/cama i književno-umjetničkim kritičarima/kama koji aktivno govore engleski jezik, pišu na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom ili srpskom jezik te imaju od 21 do 30 godina. Sudionici/e koji su sudjelovali na prethodnim radionicama imaju ponovno pravo prijave.

Zadaci za kandidate koji prođu selekciju bit će podijeljeni u tri segmenta:

Prva faza je pisanje teksta koji se treba dostaviti do 18. juna/lipnja, a zadatak će biti naveden u pozivnom pismu.

Druga faza podrazumijevat će zadatke koji se tiču praćenja događaja Festivala; navedeni tekstovi bit će objavljeni na društvenim mrežama i web-stranicama Buybooka i Bookstana te odabrani na stranicama medijskih partnera.

Treća faza je pohađanje predavanja i radionica s uglednim predavačima.

Voditelj ovogodišnje radionice je Vladimir Arsenić, a pored njega će biti još sedam predavača.

Stipendija pokriva troškove radionice, smještaja u hostelu (hostel Franz Ferdinand), hranu u dogovorenim restoranima te troškove puta. Molimo sve zainteresirane da pročitaju pravilnik učešća koji se nalazi u dokumentu s prijavnim obrascem.

Stručni žiri će odabrati dvadeset polaznika/ica programa kojima će po realizaciji zadatka biti dodijeljena priznanja, a najboljima i nagrade.

Nepotpune prijave neće biti razmatrane. Koordinatori radionica će objaviti popis odabranih kandidata za online razgovor do 10. aprila/travnja 2019. godine, a zvanične potvrde učešća poslat ćemo odabranim kandidatima najkasnije do 18. aprila/travnja 2019. godine, uz detaljniji program rada i potrebne logističke informacije.

Link za preuzimanje prijavnice i pravilnika sudjelovanja je tu.

Sretno!

]]>
https://arteist.hr/bookstan-poziv-za-kriticare/feed/ 0
Valentinovo s Čehovom https://arteist.hr/valentinovo-s-cehovom/ https://arteist.hr/valentinovo-s-cehovom/#respond Thu, 14 Feb 2019 07:30:00 +0000 https://arteist.hr/?p=19151 Brak pisca i glumice bio je sve samo ne jednostavan - obilježen bolešću i aferama. Tko bi se danas u doba sveopćeg cinizma usudio voljeti?]]>

U vremenu sveopćeg cinizma, donosimo vam jedno od mnogih Čehovljevih pisama supruzi Olgi Knipper. Nije to bio pretjerano sretan brak, ustvrdili su biografi. Bila je to komplicirana i na njihov svojstven način predana ljubav do njegove smrti.

Pismo O. L. Knipper

Jalta, 23. kolovoza 1900.

Mila moja, zdravo! Ti se u svojem pismu ljutiš, što ti pišem pomalo. Ali ja zato tebi pišem često!

Jučer je kod mene bio Aleksejev. Sjedio je do 9 sati uvečer, zatim smo krenuli (ili, točnije, ja sam ga poveo) u žensku gimnaziju, upraviteljici. U gimnaziji je ljepuškasta Mađarica, koja veoma smiješno govori ruski, svirala je na harfi i zabavljala nas. Prosjedili smo do 12 sati.

Danas sam išao poslom u grad, sreo sam tamo Vjeročku i doveo je k nama na ručak. Ta je Vjeročka doputovala iz Harkova. Bogata udavača. Vidiš, kakav sam don Juan!

Pišem dramu, ali se bojim, da će biti veoma dosadna. Napisat ću je i, ako mi se ne svidi, odložit ću je, sakriti do naredne godine, ili onog vremena, kad mi se opet prohtije da pišem. Jedna će sezona proći bez moje drame – nije to nevolja. Uostalom porazgovarat ćemo o tome, kad budem u Moskvi.

A kiše nema te nema. U našem dvorištu grade šupu. Ždralu je dosadno. Ja te volim.

Hoćeš li doći preda me na stanicu? A gdje da odsjednem? U kakvom hotelu – udobnom, koji je blizu i nije odviše skup? Razmisli o tome i napiši, mila moja.

Kod nas je u kući sve tiho, mirno, s majkom sam u slozi, ne svađam se.

Ideš li s Višnjevskim u operetu? Hm…

Piši mi češće, ne škrtari. Za to ću te nagraditi, voljet ću te divlje, kao Arapin. Zbogom Olga, budi zdrava i vesela. Ne zaboravljaj, piši češće i sjećaj se tvoga

Antoine

]]>
https://arteist.hr/valentinovo-s-cehovom/feed/ 0
Liebe Kunst. Liebe Zwei. Liebe Status abnormal. https://arteist.hr/umjetnik-vs-zakonodavstvo/ https://arteist.hr/umjetnik-vs-zakonodavstvo/#respond Mon, 11 Feb 2019 13:26:17 +0000 https://arteist.hr/?p=19107 U veljači je izašao novi Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti s brojnim problemima za samostalne umjetnike.]]>

Važeći Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva usvojen je 1996. godine. Svi pokušaji njegove reforme ostali su u ladicama uglavnom nailazeći na protivljenja iz strukovnih krugova. Tako je 7. veljače 2019. izašao i novi Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti.

Ponovno se nakon 2011. uvodi nova kategorija – stručnjaka u kulturi, koja obuhvaća sve one koji nisu umjetnici, a obavljaju djelatnost u kulturi te se određuje minimalni dohodak za ostvarivanje prava uplate doprinosa.

Vesna Vuković je još u srpnju 2018. ukazala na te probleme u bilten.org:

  • stručnjak u kulturi

”Jedna je činjenica da je u institucionalnom smislu umjetničko polje duboko transformirano i da mnogo stručnjaka – među kojima se izdvaja figura kustosa, nekad ključna funkcija svake izlagačke institucije – danas radi u prekarnim uvjetima, bez stalnog zaposlenja i – bez institucije. Nadalje, u devastiranom medijskom polju bez redakcija i časopisa, a s njima i stalnih zaposlenja, ostali su brojni umjetnički kritičari. Pribrojimo li im fotografe, snimatelje, grafičke urednike itd. slika će postati još kompleksnija, a neprepoznavanje stvarnosti rada u polju dobit će drugu dimenziju: onu (realnog) straha od rastuće konkurencije.”

  • uvođenje minimalnog dohotka

”Po prvi put uvodi se minimalni iznos ukupnog prosječnog godišnjeg dohotka koji obavljanjem umjetničke djelatnosti godišnje mora ostvariti samostalni umjetnik da bi mogao steći pravo na uplatu doprinosa iz državnog proračuna”, koji je u Nacrtu Zakona određen visinom dvije prosječne neto mjesečne plaće zaposlenih u Republici Hrvatskoj godišnje.

U Nacrtu prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti u članku 18. stoji:

”Samostalni umjetnik ne može steći pravo na uplatu doprinosa za obvezna osiguranja iz sredstava državnog proračuna ako je u tri godine koje prethode godini u kojoj podnosi zahtjev za uplatu doprinosa ostvario ukupni bruto prihod od samostalne djelatnosti u iznosu manjem od 18 prosječnih bruto plaća po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske, koju je odredilo nadležno tijelo za godinu koja prethodi godini u kojoj samostalni umjetnik podnosi zahtjev za uplatu doprinosa.”

Na takvu odluku zanimljivo nije dopuštena žalba, a donositelj odluke je ministar, kako stoji u članku 20:

”O stjecanju prava na uplatu obveznih doprinosa iz sredstava državnog proračuna odlučuje ministar nadležan za kulturu rješenjem, na prijedlog Stručnog povjerenstva za priznavanje prava na uplatu obveznih doprinosa iz sredstava državnog proračuna (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo). Protiv toga rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.”

Mnogo je tu profesionalnih problema za samostalne umjetnike, ali i unitarnosti u odlučivanju. Jedna od strukovnih udruga, HDLU Zagreb poziva na 1. okrugli stol samostalnih i profesionalnih likovnih umjetnika. Dobrodošli su samostalni umjetnici, članovi HZSU-a iz drugih profesija, koji žele razgovarati s kolegama o svojim iskustvima u struci, posebno pred donošenje novog Zakona o umjetnicima, u svrhu boljeg samoorganiziranja i samoosnaživanja samostalnih hrvatskih umjetnika.

Prijedlog Nacrta je tu, radna je skupina tu, čitajte, informirajte se i solidarizirajte.

Marin Raster

]]>
https://arteist.hr/umjetnik-vs-zakonodavstvo/feed/ 0