Književnost u 2019. – od egzila, autofikcije do klimatskih promjena

Dino Staničić donosi iscrpan pregled hrvatske i svjetske književnost s trendovima koji nas očekuju u budućnosti.

Weltliteratur o kojoj je govorio Goethe, kao da je istovremeno nikad bliže i nikad dalje od ostvarenja. S jedne strane, globalizacija potpomognuta teorijskim iskoracima druge polovice 20. stoljeća (osobito postkolonijalnom kritikom) otvara nevjerojatan recepcijski potencijal ”manjim” književnostima, a s druge, dominacija engleskog jezika i (žanrovska) hiperprodukcija otežavaju snalaženje i uočavanje (drukčijih) stabala u literarnoj šumi. Vrednovanje aktualnog u književnosti sve je više uvjetovano osobnim preferencijama sudionika književnog polja. No, utjecaj anglofone književnosti govori ponešto i o velikoj tradiciji, položaju književnosti u društvu, kontinuiranom radu na prestižu i dostupnosti časopisa – dakle – o tom kako se ozbiljne države odnose prema književnosti i njezinim pregaocima. Ipak, brojni nam primjeri pokazuju da i tzv. ”male književnosti” itekako mogu pokretati i mijenjati svjetske trendove. Norveška književnost, primjerice to radi od Ibsena, preko Hamsuna, pa sve do Knausgårda danas.

Važnost književnog prevođenja

Kad govorimo o važnim prijevodima, u 2019. stigao je i konačni, šesti dio romanesknog opusa koji stoji na samom vrhuncu književnosti dvadeset prvog stoljeća. Knausgårdova Moja borba neizbježno postaje borba svih nas koji smo ga čitali (ovaj čitatelj još nije spreman za posljednji obračun s autorom); iako će iz njegovih razmišljanja možda najviše izvući ostali potencijalni skribomani, beskompromisnost i brutalna iskrenost par tisuća stranica koje je na hrvatski tijekom ovih pet godina prevela Anja Majnarić, prisiljavat će nas da se Knausgårdu iznova vraćamo. Ista prevoditeljica donijela nam je i Proljeće, treći dio tetralogije njegovih eseja.

Željka Somun na hrvatski je prevela Patriu, velik roman o nekoliko desetljeća baskijskog iskustva dvadesetog stoljeća, značenju domovine i posljedicama djelovanja ETA-e. Autor, Fernando Aramburu, gostovao je na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu. Veliki mađarski književnik, i mogli bismo reći, veliki hrvatski prijatelj, László Krasznahorkai, u prijevodu Viktorije Šantić objavio je Dalmacijom nadahnutu novelu Uvijek za Homerom, popraćenu ilustracijama slikara Maxa Neumanna i glazbom bubnjara Elija Keslzera. Velika je čast da je taj tekst objavljen na hrvatskom, prije nego na mađarskom i engleskom jeziku.

S europskog istoka stiže nam prijevod važne ruske autorice Ljudmile Ulicke, također ovogodišnje gošće FSK-a. Roman Jakovljeve ljestve, obiteljska saga u središtu koje stoji pitanje ljudske slobode, izvorno je objavljen 2015. godine, a za hrvatski prijevod zaslužan je Igor Buljan. Ukrajinsku književnost predstavlja Jurij Andruhovyč kojeg smo također mogli uživo slušati u Puli i Zagrebu, gdje je u prosincu predstavljao Leksikon intimnih gradova: Slobodni priručnik iz geopoetike i kozmopolitike, neobičan, višežanrovski tekst koji su za Frakturu preveli Ana Dugandžić i Darija Pavlešen.

Surovost ličke šume i sablasti kapitalizma

U protekloj su godini nove knjige, između ostalih, objavili Miljenko Jergović (Herkul), Josip Mlakić (Evanđelje po Barabi), Goran Tribuson (Otac od bronce), Ivica Prtenjača (Plivač) i Mani Gotovac (Rastanci); od mlađih s novim zbirkama javljaju se redom pjesnici, Alen Brlek (Sang), Monika Herceg (Lovostaj), Mateja Jurčević (Žene iz Altamire) i Lara Mitraković (Dva puta za jug). Debitantsku zbirku priča objavljuje Luiza Bouharaoua (Jesmo li to bili mi), a debitantski roman pjesnikinja Martina Vidaić (Anatomija štakora). Marko Tomaš, bosanskohercegovački književnik (odnedavno naseljen u Zagrebu), uz novu zbirku pjesama objavljenu u Hrvatskoj (Trideset deveti maj), napisao je i prvi roman (Nemoj me buditi), kojeg (zasad) nemamo u izdanju hrvatskih nakladnika.

Ovdje ćemo posebno izdvojiti dva naslova koja su obilježila prethodnu godinu: riječ je o knjigama Damira Karakaša (Proslava) i Maše Kolanović (Poštovani kukci i druge priče). Brojni su kontrasti između ovih djela: Karakaš se približava naturalističkom pogledu na svijet, svojim nas romanom vraća u prvu polovicu dvadesetog stoljeća, kratke priče Maše Kolanović seciraju realnost sadašnjeg trenutka potencirajući njegovu grotesknost. Proslava predočuje ruralno iskustvo, silinu prirode, Poštovani kukci provlače se gradskim stanovima i trgovačkim centrima; Karakaš piše duge rečenice preciznim, nevjerojatno izbrušenim stilom, Mašin je izraz konvencionalan, gotovo svakidašnji; a takva su i iskustva likova čije živote ispisuje (pa joj se povremeno omakne i pokoji klišej).

Prikazujući pukotine i frakture konzumerističkog društva, autorica se ne suzdržava od kritičke pozicije i često ćemo se prepoznati u crno-bijelim ilustracijama kojima je popratila priče. Iako se i Karakaš bavi utjecajem ideologije na ljudski život, sudbina njegovih protagonista uvjetovana je ponajviše surovošću kraja u kojem žive; bijeda tih ljudi proizlazi iz neimaštine i gladi koja dovodi do očaja: ”(…)jedino je na ovom svitu zla i nevolje u izobilju…” Nedaće ljudskog postojanja mijenjaju formu, poručuju nam ovi tekstovi, ali nit kontinuiteta ne prekida se. Proslavimo – poštovani kukci – književnost stvarniju od života!

Putovima europskih književnih nagrada

Osim Nobelove nagrade koja je (i) ove godine izazvala daleko najveću pozornost u svijetu književnosti, presedan se dogodio i prilikom dodjele nagrade Booker, koji je otišao dvjema autoricama. Nagrađen je roman The Testamants (nastavak izrazito utjecajne knjige The Handmaid’s Tale) čime je Kanađanka Margaret Atwood postala četvrta osoba koja je tom nagradom ovjenčana dva puta (prvi je dobila 2000. godine za roman The Blind Assassin). Poprilično slobodno strukturiran roman, Girl, Women, Other, britanske autorice Bernandine Evaristo drugo je nagrađeno djelo, uglavnom usmjereno na suvremeno britansko iskustvo tamnoputih žena.

S novim djelima u 2019. javljaju se i sjajne britanske književnice: Zadie Smith sa svojom prvom zbirkom kratkih priča (Grand Union); i Ali Smith, s romanom Proljeće (Spring), trećim dijelom svojih godišnjih doba (prijevod prvog dijela, Jeseni, izašao je na hrvatskom jeziku ove godine).

Za svoj debitantski roman Idaho, američka je književnica Emily Ruskovich dobila International Dublin Literary Award, jednu od najizdašnijih književnih nagrada. Specifičnost ove nagrade jest da kandidate predlažu javne knjižnice diljem svijeta. Autorica je tako osvojila impozantnih sto tisuća eura na temelju jedne jedine prijave, pristigle iz belgijskog Bruggea (hrvatski predstavnik bila je Gradska knjižnica Rijeka). Iako nije osvojila nagradu u svojem gradu, irska literarna senzacija Sally Rooney može biti zadovoljna recepcijom romana Normal People, koji će se naći vjerojatno na svim književnim listama engleskog govornog područja za 2019. godinu. Inače, Rooney će u veljači napuniti tek dvadeset devet godina.

Najprestižniju francusku književnu nagradu Prix Goncourt dobio je Jean-Paul Dubois za roman Tous les hommes n’habitent pas le monde de la même façon. Treba vidjeti hoće li nagrada probuditi interes za tog pisca. Ovu mu je dvadeset druga knjiga, a samo je jedna prevedena na engleski jezik (A French Life), dok ga na hrvatskom još nismo imali priliku čitati. Recepcija nikad nije bila problem dobitnika Goncourta 2010. godine, Michela Houellebecqa, koji je u 2019. objavio roman Serotonin, u kojem ostaje na području dosadašnjih svojih literarnih preokupacija.

Deutscher Buchpreis, nagradu za roman na njemačkom jeziku objavljen u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj, dobio je Saša Stanišić za roman Herkunft (Podrijetlo). Stanišić, inače rođen u Višegradu (od 1992. godine živi u Njemačkoj), u svojem je govoru povodom primanja nagrade na Frankfurtskom sajmu knjiga oštro progovorio protiv dodjele Nobela Peteru Handkeu. Hrvati koji čitaju već su mogli upoznati njegov rad u ranije prevedenim romanima (Kako vojnik popravlja gramofon, 2013; Uoči slavlja, 2018).

Neki novi klinci u američkoj priči

Na drugoj obali Atlantika, u Sjedinjenim Američkim Državama, popis velikih književnih nagrada daleko je iscrpniji, pa će samim tim više tog ostati ”prešućeno”. Jasno, i gornji osvrt na europsku književnost ograničen je na nekoliko nagrada i nekoliko književnosti. Uz već navedeno, posljedica je to i sporije recepcije. Nije rijetkost da sjajne europske autore upoznamo tek posredno, prijevodima na engleski, odnosno, uglavnom kasnije, na hrvatski jezik. Tako i naš uvid u stanje europske književnosti u određenoj godini nužno kasni. S druge strane, kultni časopisi poput američkog The New Yorkera ili sjajnog internetskog portala The Millions imaju izrazit utjecaj na formiranje književne suvremenosti, jasno, s naglaskom na engleski jezik.

Pulitzerova nagrada koja pokriva niz područja, između ostalih i fikciju (roman, novela, kratka priča), dramu i poeziju, važan je indikator o stanju trenutačnog američkog bića. Laureati nagrada za dramu i poeziju izvanameričkoj čitateljskoj publici uglavnom su manje (ili uopće nisu) poznati, ali djela dobitnika ”središnje” nagrade uglavnom izazivaju veliku pozornost. Richard Powers, nagrađen je za svoj dvanaesti roman The Overstory (objavljen još 2018.), koji se može svrstati u brzorastući žanr, Climate Fiction (cli-fi). Možda ga uskoro i dobijemo u hrvatskom prijevodu, a to dosad nije bio slučaj s njegovim djelima, iako je njegov roman iz 2006. godine, The Echomaker, dobio National Book Award For Fiction, sljedeću važnu američku nagradu, koju je ove godine zaslužila Susan Choi za roman Trust Exercise. Choi, koja predaje kreativno pisanje na Sveučilištu Yale, objavljuje zapaženu prozu duže od dvadeset godina. Iransko-američka književnica neobična imena, Azareen Van der Vliet Oloomi, nagrađena je PEN/Faulkner nagradom za svoj neobični prošlogodišnji roman Call Me Zebra, zbog kojeg su neki američki kritičari povlačili paralele s imenima kao što su Borges, Bolano i Cervantes.

Na nešto drukčiji način nego Azareen, iskustvo egzila istražuje još mlađi Ocean Vuong, vijetnamsko-američki književnik dosad uglavnom poznat kao pjesnik. Njegov debitantski roman, On Earth We’re Briefly Gorgeous, piše Jia Tolentino za The New Yorker, ”(…)imigrantski je roman i djelo autofikcije; to je i epistolarni roman napisan kao pismo pripovjedačevoj majci, koja ga nikad neće pročitati” Ocean, inače prvi u obitelji koji je naučio čitati, i to s jedanaest godina, radi i kao sveučilišni asistent.

S novim romanom u 2019. javio se i nekadašnji Oceanov predavač, Ben Lerner, koji se također afirmirao poezijom, da bi njegovi romani iz 2011. (Leaving The Atocha Station) i 2014. (10:04) izazvali sjajne reakcije kritike. U novom romanu The Topeka School, Lerner ostaje na području autofikcije, toliko prisutne posljednjih nekoliko godina. Ove godine dugoiščekivani drugi roman objavila je i Tea Obreht, koja iz rodnog Beograda preko Cipra i Egipta stiže u SAD, 1997. godine. Literarni svijet bolje ju je upoznao 2011. godine kad joj izlazi izrazito hvaljen debitantski roman The Tiger’s Wife. Za razliku od prvijenca čija se radnja odvija na Balkanu, Inland se bavi područjem Arizone za vrijeme ekspanzije prema Zapadu. Američku prošlost (i sadašnjost) romanom Nickel Boys nastavlja istraživati Colson Whitehead, čiji je prethodni roman iz 2016. (na hrvatski preveden kao Podzemna željeznica) dobio Pulitzerovu nagradu i National Book Award.

Desetljeće izbjegličke krize

Na tragu razmišljanja Edwarda Saida o intelektualcu u egzilu teme progonstva, imigrantskog iskustva i višestrukih identiteta u suvremenoj književnosti izrazito su važne. Naposljetku, i zbog tragične geopolitičke situacije dalo bi se raspravljati o 2010-im kao desetljeću izbjegličke krize. Nastavlja se tendencija pisanja autofikcije, a izgledno je da će Knausgårdov primjer još dugo utjecati na autore (a možda i neće, uistinu se ne usudim biti prorok u svijetu koji se tako brzo transformira).

S pogledom usmjerenim na crveno australsko nebo, u novom desetljeću s nešto većom sigurnošću možemo govoriti o opstanku one književnosti koja se od samog čovjeka okreće propitkivanju njegova utjecaja na prirodu. Kao i u historiografiji, definitivno će se nastaviti i interes za manje poznate povijesti, perspektive potlačenih, prešućenih i zaboravljenih. Što se hrvatske književnosti tiče, proza Maše Kolanović tematski je otvorila nove putove, no, kad netko piše poput Karakaša, nemamo ništa protiv tradicionalnosti.

Dino Staničić

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More