Književna grupa 90+: Inatljivi i hiroviti stihovi otpora plošnoj stvarnosti

Književna grupa 90+: Netko podvikne, djeca odrastu – poezija. Lara Mitraković, Vigor Vukotić, Ema Pavlović, Lana Bojanić. Zaprešić: Fraktura 2018.

Odjednom usred grada pojavi se Grupa entuzijasta i razigrane djece s naramkom poezije, na to netko odmah podvikne grleno i glasno, netom iz njihovih glasova ta čudna poezija izraste, i djeca preko noći i za dana postadoše Književna grupa 90+ koju potom zapazi vrijedni nakladnik iz Frakture, brzo ih okupi i u knjigu ukoriči. Kako je sve to počelo, što je tu djecu pokrenulo, tko je podviknuo i kako su odjednom odrasli u poete prvoga reda? Zar je bilo dovoljno da Netko podvikne,/da ta/ djeca odrastu i da tek tako nastane poezija?

Članovi te entuzijastične Grupe rođeni su između 1990. i 1995. godine, njih šestoro okupila je u Književnu grupu 90+ Lana Bojanić, diplomirala psihologiju na Filozofskom fakultetu, vodila ih je i predstavljala na književnoj tribini Poezija u Kavezu. Redom:

– Martin Majcenović, završio kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom, zasad piše samo kratku prozu,

Lara Mitraković, studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom,

– Ema Pavlović, studira novinarstvo u Zagrebu,

– Josip Razum, apsolvent psihologije na Filozofskom, piše samo prozu,

Vigor Vukotić, završio je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Našli su se kao studenti otvoreni i slobodni u poetskom izrazu, isto tako spontani su i u proznom izrazu. Sve to vrijeme pisali su u kontinuitetu, okupljali se i ohrabrivali, međusobno se čitali i slušali, bolje reći, osluškivali su jedni druge, pohranjivali doživljaje i dojmove, naravno poetizirane. Nastupali su po klubovima ovdje u Zagrebu i šire u okružju. Pokazali su u nedjeljno predvečerje bez nelagode svoje stvaralačke dosege u gradskoj knjižnici Bogdana Ogrizovića pod vodstvom Ivice Prtenjače u okviru talk showa Kava i kolači.

Hrabro su ta djeca stala usred poetskog odrastanja, i podviknuli ispred djece u zreloj dobi, govorili su djeci opterećenoj i preopterećenoj kojekakvim historijskim podvizima, no i ta je dob željna inatne i hirovite poezije.

Zbirku otvara poezija Lare Mitraković s trideset i tri pjesme, to je zaista prava erupcija riječi. Lara gradi svoj stih na proturječnostima, inzistira na inatu i negacijama, njezin je pjesnički doživljaj nestalan i provokativan, pojačava ga mi formom osobito kada ljuto podvikuje ”Uvijek smo znali kako se zabaviti/ Nikad se nismo znali zabaviti”. Iz strofe u strofu okreće se vlastitim doživljajima, nejasnoćama, iznosi neslaganjima unutar sebe, i stih se sam sebi okreće, u sebe uranja, i kroz izražajnost preispituje svoje Ja tragajući za granicama izdržljivosti intimnog i vlastitog u stihu, pitajući koliko toga riječ može istrgnuti iz nutrine da posreduje drugom.

Uporno se želi iseliti iz sebe, izaći iz trenutačnog stiha kako bi se u novi jezik uselila i zaživjela napokon u novoj snazi provokativnog.

Lara svoj stih gradi razgradnjom istodobnim samoporicanjem, na kraju se antagonistički sebi okreće ”I htjela sam ti otkinuti glavu/ onda sam se pogledala u ogledalo/ I shvatila da sam luda”. Kažu u Grupi za njezinu poeziju da ima ”bogovska muda”. Beskompromisna je njezina poezija, izazovna i provokativna, stihovi idu do kraja i sve dovode u pitanje, svaki samosvjesni Ja koji se sobom ponosi stjeran je u kut jer poetsko Ja ne oklijeva ni kada ”Kažu da je svemir bezgraničan/ glas u stihu podvikne i zaprijeti Izbrisat ću svemir/ Izbrisat ću svijet.” (Crvene hlačice).

Njezin lirski subjekt reći će u stihu sve što ima izravno u lice ili neka to poetsko Ja zauvijek šuti, nema mu druge. Možemo se složiti s Grupom i potvrditi da Lara svojom poezijom ”sravnava svijet pred sobom.” Osobito je dojmljiv njezin generacijski vapaj ”jer smo se rodili točno tada/ da se nismo mogli sjećati koliko je to loše”, stih je to koji ne da mira i koji pita kako su ta djeca odrastala i kakvom poezijom progovaraju, i što nam to dovikuju (Stolac).

Stihovi Vigora Vukotića, njih dvadeset, progovaraju mirno, staloženo, uređeni su i zaokruženi u svom poetskom izrazu. Njegove su dvojbe univerzalne, poetsko Ja u njima se prepoznaje, podrhtava nad kontingencijom riječi, pojmova i slika, nužno participira u njima i baš zato ih promatra sa sigurne distance. Kolektivno iskustvo nepostojanosti i upitnosti nad životom odjekuje bajkovito, no završava u apsolutnoj nedorečenosti i neiskazivosti ”Prešli smo sve granice,/ i na kraju smo tražili nove./ Kako daleko sloboda vodi?” (Kažu da ovo nije pjesma).

Česta ponavljanja njegovoj poeziji daju ritam i čuvaju okosnicu stiha da se ne rasprši i ne razvede asocijativne nizove mimo tjeskobnih misli, doživljaja i posebno naglašene patetike. Sve ima svoj kraj, ali kakav kraj, no imaju li njegove pjesme kraj, dapače imaju kraj, ali ne završavaju, i njegovo Ja u njima ostaje nedovršeno i nedorečeno. Možda zato ”svi odustanu od mene” kako bi ostali samo stihovi jer oni će se pobrinu sami za sebe neopterećeni, no sve će u njima strepiti i zjapiti u ”tri točkice” (Vigore, napiši pjesmu o šumi i ovci). Dakle, nastavljaju ti stihovi i te priče svoje trajanje u neizvjesnosti poetskog izraza, i koliko god ih se čita ostaju neiščitani.

Vrlo je živa pripovjedna supstanca, protkana je ludim, pomaknutim, ustvari osebujnim slikama kako ističu u Grupi za njega. On ih ritmično niže jednu za drugom, izvodi jednu iz druge s lakoćom, i zato može čitatelju stihom reći ”rekli su mi/ da gledam planine/, (pa još jednom) rekli su mi/ i pokazali prstom na vrhove/, (pa opet) i rekli su mi/ da ću grepsti glavom po oblacima/ i kucati na vrata raja/ i povući Boga na zemlju.” (Zakopano u sjeni biblijskoj – Ararat 5137).

Još kažu da je on ”prozaik koji se boji izaći iz ormara”, no on je poetskim slikama bogatim asocijativnim nizovima sigurno i odvažno izašao iz ormara.

Značajna je i autorefleksivna nota Vigorove poezije, glasna je i neposredna. On u svojim stihovima s cjelokupnom poetskom strukturom polemizira, prebire po njoj i proziva samo pjesmotvorstvo, pjesničko umijeće otvoreno ironizira, odjeci se očekuju. Već se u naslovima poigrava, osobito u pjesmi Aplauz molim, barem reda radi. I tko u toj pjesmi ”ne zatvara oči” shvatit će, samo ako to želi da je pjesnik ”vješt s riječima”. I zato njegova publika ”zna da ona ni ja iz ovog susreta/ ne možemo izaći isti”. Može li se na kraju reći da iz ovog susreta vi čitaoci i ja s vama ”izlazimo sjedinjeni zauvijek,/ kao nešto potpuno novo”.

Za Emu Pavlović, najmlađu članicu Grupe, kažu da ”ne piše puno”, zaista samo je devet njezinih  pjesama uvršteno u zbirku. No to nikako ne umanjuje poetsku snagu izabranih pjesama. Sentencijalna igra u stihovima jako je istaknuta, na momente gotovo imperativna ”budi hrabra i ne boj se/ – papir pokoru ne zadaje”, i ta ritmična igra s tjelesnim sokovima udara u najvitalnije točke egzistencije. U ”prekidima stvarnosti” nezaustavljive i bezidejne intervenira ritmom, stih je sentencijalno ucijepljen u tijelo, poetsko Ja usklađuje misao i dah, duh stvaralački i dah tjelesni. Dakle, u Prekidima upućuje glas poetski udahni – izdahni, udahni – izdahni, udahni – izdahni, udahni – izdahni i nakon zadnjeg udaha ”sve je jedno i sve/ svejedno je”. (Prekidi stvarnosti).

Uronjen u sebe i nad sobom zatečen poetsko Ja izvlači opće i praiskonske strahove i kolektivne tjeskobe usred prolaznosti i kontingentnosti. Otvara se vidljivom, prolaznom i nestalnom, i zahvaća u dubine doživljaja stvarnosti izravno jednostavnom i jasnom formom kada izriče strahove: ”Strahove spremam u imaginarnu kutiju prolaznosti/ onako kako ona skuplja mrvice s poda”, no uvijek ih nešto ostane, dovoljno za poeziju kojoj nema kraja. I gotovo poslovično u stih postavlja definitivnu sentencu: ”Moje tijelo je nijemo./ Zapečaćeno tišinom” (Bojim se). Jaka je žudnja njezina poetskog izraza za samoiskazivanjem, totalnim rasterećenjem, naime stih se želi iskupiti tako da sve osobno, kontingentno, stisnuto i nijemo, iznese iz pojedinačnog, i usred udaha distancirano rezimira vlastiti doživljaj:

”Ponekad imam osjećaj da bih mogla/ izdahnuti sebe/ servirati se na papiru”, ali na kraju tišina prekrije sve što jedna egzistencija u sebi nosi. Ostaje tek pjesma, na kraju svih krajeva tek skovani stih kao ”sveprisutno – ništa” (Ništa).

Je li Emina poezija rođena iz straha, ili od strahova oslobađa, ili je strah tek poetski uokviren? Kolektivno Ja u njemu se svakako prepoznaje, a stih jednostavno izriče strahove jasno i beskompromisno, u toj se poeziji gledamo oči u oči kako već u stihu stoji: ”Ako pišemo ono što se bojimo izgovoriti/ moje ruke govore nepostojećim jezikom” (Bojim se). Poezijom otvara Pandorinu kutiju, pače kopa u njoj sve dublje i sve šire, i sve iz nje iskopano u stih pretače nepostojećim jezikom jer u pitanju je u ono što čini srž poezije, ”ono što se bojimo izgovoriti”.

Lana Bojanić traga za jezikom uspona jer zna da je poetski subjekt svjestan kako će doći dan i onda kada se to zbude ”jednom ću se uspeti” i zahvatiti u nepostojeći jezik koji između prstiju klizi ”kao pepeo pokojnika”, a to može samo poetsko Ja pustolovno i do kraja oslobođeno. Lana prolazi čistinama i procjepima, i dok čeka nepostojeću riječ ne stoji na sigurnom i zadanom mjestu, ona je u pokretu, piše o putovanju i ispisuje svoj poetski put. Iskušava novu abecedu kojom stvara autentičnu poeziju stvarajući sebe.

Njezini su stihovi organizirani i uređeni, besprijekorno posloženi u strofe, naizgled sve je baš kako treba biti u modernoj i oslobođenoj poeziji metričkih i još niz drugih uzusa. U Lane je snažan simbolički govor, u prvi mah začuđuje neprozirnost asocijacija, slojevitost i skrivenost poetske intencije, sve su to ustvari odlike autorice s trideset ”svojih sitno narezanih pjesama” (Pjesma kojoj je trebala pomoć) u zbirci. Sve one redom traže pomoć i nalaze je u detaljima, svakodnevnim crticama, osobito u nijansiranim opisima običnih predmeta, ljudi i situacija.

Toliko su uobičajeni da ih se i ne primjećuje, no u njezinoj poeziji postaju u svojoj neizglednosti i gotovo činjeničnoj faktografiji poput onostranih fantazija, ona vidi i čuje i osjeti da u jednom trenu:

”Ispred moje zgrade na klupi/ Umočen u mrak stoji dječak,/ Do nogu bicikl kao stari, sivi pas,/Praznom kutijom cigareta gađa kontejner/ I promašuje”.

Slike obične i svakodnevne transformira u jezik začudni u kojem još ”Nitko nije došao na još toplu večeru raznih boja”. Imaginacijom u svakodnevnom i jednostavnom prepoznaje i osjeća poetsku prirodu stvarnosti i u tom istom jeziku rađa ”u grlu pjesmu kao pjegavo jaje” (U ulici punoj bicikala s pomoćnim kotačima). Iz nebitnog, prolaznog i nevidljivog stvara i gomila smisao u jeziku koji istodobno po sebi je i nije, vidljiv, ali neproziran, slojevit i skriven, no čeka svoj cvat. Koliko god ga grozničavo gura ”nazad u sebe”, toliko on postaje vidljiv, glasan i naočigled jest po autorskoj snazi lirski subjekt – poetsko Ja.

Poezija odrastanja ove razigrane, nesputane do kraja spontane djece, poezija lutajućih lirskih subjekata pronalazi u poetskom izlaz iz ”zarobljenosti u svijetu bez prave ideje”, i autentičan govor o ljubavi otkriva u beskompromisnom vapaju samoogoljenja, i tim hrabrim iskorakom otkrivaju smisao inatnom artikulacijom pobune, neslaganja, žudnje i strasti, izravno i otvoreno u svijetu kakav god on jest.

Oni ne žele ostati zarobljeni u takvom svijetu, kako se sugerira na ovitku zbirke, oni jednostavno ne prihvaćaju bezidejnost, prazninu i posluh. To je jaka i glasna poeziju da je svi čuju i da osluhnu te lirske glasove koji unose nemir jer ne žele živjeti zatvoreni u jednoobraznoj i plošnoj stvarnosti. Generacijska bespomoćnost koju izdavač ističe u stvari je oslobodila prolaz fiksiranim i neupitnim formama poetskog izraza prema novim svjetovima i razinama jezika započevši stih u svakodnevnom, jednostavnom i uobičajenom, u onome što se po sebi podrazumijeva. Ni stvarnost, a ni život svagdašnji, ništa nije više tako kako se uglavnom misli da jest.

Miroslav Artić

Fotografije: Martina Petrić (KSET)/Marina Jončić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...