Književna groupie: Utikači dolaze!

Pred vikend sam se otišao ošišati u frizerski pored željezničkog kolodvora. Zamolio sam frizerku da mi napravi laganu “kokoticu”. S novom, kako Zagrepčani kažu, zurkom, vratio sam se u Plitvičku, lagano ispijao Simfoniju i čekao hoće li me nazvati mladi pisac Srđan Sandić da me odvede navečer na tulum kod Mani Gotovac kako je obećao.

Shvatio sam i da mi je ponestalo love. Uznemirio sam se.

Nazvao sam staru u Đakovo i tražio je da mi uplati na račun bar tristo kuna da imam za vikend, navečer idem kod Mani Gotovac, rekao sam, moram imat za buket nekog cvijeća.

– Bolje se ti primi knjige, nervozno je otpovrnula. Stara  je bila raspižđena – stari  se opet urokao na tašte.

U pozadini sam čuo pijanog oca kako se nešto dere, htio me na telefon.

– De si, kurcoglavi – veselo je zagrmio u slušalicu. – Jebeš li šta dolje u Zagrebu ili i tamo snaše bježe od tebe kao kokoši od tekuti?

Baš sam mu htio odgovoriti da nije ni njemu baš u životu trebala ona nakupina smežurane kože nazvana muško spolovilo koje sam toliko puta mimo svoje volje morao gledati dok sam ga pijanog iz «Hajduka» vukao kući, a on svako malo zastajao, vadio tog prignječenog Štrumpfa i pišao uz tarabe, ali majka mu je otela slušalicu i još mi nekoliko minuta prepričavala kako je u emisiji Doktor Oz čula da su kokice pune vitamina i neka ih što više jedem.

Srđan Sandić nazvao me kad sam već izgubio svaku nadu da će mi se javit, oko sedam navečer. Neka se brzo sredim, on i još jedan mladi pjesnik dolaze taksijem po mene, idemo na Cro-a-porter u Westgate.

–         Kakav Cro-a-porter… Pa šta ne idemo kod Mani Gotovac na tulum?

–         Nažalost, ovaj put ništa od toga. Mani je još shrvana viješću da su redatelj Oliver Frljić i voditeljica Danijela Trbović prekinuli. Raskidi velikih ljubavi uvijek je tako potresu, kao dijete kad pročita da je Bambi ustrijeljen lovačkom sačmaricom između tek izraslih, mekih parožaka.

U Cammeo taksiju sa Srđanom je bio neki povisoki mladić.

– Ovo je nova zvijezda časopisa «Poezija», Aleksandar Vinko Hut Kono – predstavio mi ga je Srđan.

– Skoro pa ima duže ime i prezime od Slobodana Prosperova Prosperovog Novaka – rekao sam.

Taksi nas je vozio kroz noć, po auto-cesti prema Zaprešiću. Da malo razlabavi zategnutu atmosferu, pjesnik Aleksandar Vinko Hut Kono izvadio je iz dizajnirane torbe nekakavu japansku rakiju od riže. Svi smo otpili po malo, fakat je žarila, kao da je radioaktivna.

U dvorani u kojoj se održavala modna revija, u prvom redu, odmah uz modnu pistu, ugledao sam onu Dalmošicu Franku zbog koje nakon one bruke u pijanstvu čitav tjedan nisam išao na predavanja. Sledio sam se od nelagode. Srđan joj je pohrlio u zagrljaj. Teški neugodnjak. Kad me spazila, sijevnula je očima kao što je jednom na areodromskoj presici sjevnuo prvi hrvatski predsjednik Tuđman na novinara Borisa Vlašića koji ga je pomalo bešćutno i jutarnjelistaški provokativno pitao da li je istina da se u Ameriku zapravo odlazi liječiti od raka.

Ukopao sam se u mjestu. Mrzio sam Danijelu i Frljića. Da su se potrudili nadići razmirice i ostati skupa, mogao sam sad biti u raskošnom salonu Mani Gotovac, uz francuski konjak slušati Ray Kudera i smišljati književna imena za mačiće iz novog nakota njezine mačke mezimice: Ibsen, Agatha, Robert, Miroslav, August, Fjodor, Franz, Virginia, Sibila, mačić Jaroslav… A onda bi poslije, u nedjelju, te mačiće išli udomljavati kod osoba iz zagrebačkog kulturnog i medijskog miljea: kod Dubrakva Merlića, Nedžada Haznadara, Jelene Hekman, Dimitrija Popovića, Mire Glavurtića, Predraga Matvejevića, Mirka Fodora, Velimira Viskovića, Tomislava Kurelca, i na kraju kod Filipa Šovagovića, u slučaju da bi mu mama kod koje se nedavno opet doselio dozvolila da doma donese mačića o kojem će trebat svaki dan skrbit.

– Ti poznaš ovog štracuna? – Pokazala je Dalmošica Srđanu na mene.

– Što ti on smeta? Pa on će pisat kritike, panegirike našoj novoj literarnoj skupini, za sada nam je radni naziv Utikači, ako smisliš koji bolji naziv reci.

– Utičnice, u svakom slučaju provokativnije nego Eventualisti ili Plimaši – frknula je Franka. – Reci mu da mi se ispriča – rekla je Srđanu dalmoški autoritativno.

– Ispričavam se – rekao sam. Nisam bio pri sebi… Ono odvratno vino Simfonija…

– Jel se sićaš, lapane, da si pokojnog Smoju nazva «gušavim».

– Ne… To sam valjda zbog onog njegovog podbratka….

– Nije važno zbog čega! To ti neću oprostit ni da klekneš tu prid mene ka ona tamo novinarka Nove TV šta s mikrofonom kleči isprid Zalepuginove žene.

Pogledao sam iza sebe. Na suprotnoj strani novinarka je fakat klečala ispred neke gospođe kao Severina u spotu „Virujen u te“ i s obje ruke držala mikrofon kao neku poveću, duguljastu hostiju.

–         Pa nemoj da baš mora klečati… Neka bolje na onom nekom portalu za koji piše, napiše opširnu, pohvalnu recenziju tvog modnog bloga, kako si ono rekla da se zove?

–         Lešada. U stilu, iza mojih razornih modnih kritika ostaju samo leševi. Zadnje sam raščerupala Ivicu Skoku…

Onda je na moje olakšanje zaorila glasna muzika, neki ruski štih. Manekenke su u bundicama i minjacima počele iscurivati na pistu. Nakon njih pojavili su se i manekeni u kratkim, pripijenim hlačicama i sa šubarama na glavama

– Kako su FAK-ovci naspram ovih ljepotana bili turbo ružni, kao Perišićeva sparušena proza naspram bujne Fabrijeve. One njihove odurne retro-zurke… Nitko od njih nije koristio konac za zube. Ne bi ih zažvalio ni sa prezićem navučenim na jezik – zgađeno se namrštio Srđan.

– Od svih njih najjadnije su se oblačili Neven Ušumović i Stanko Andrić. Jednom sam ih na špici ispred Golfa vidio u skijaškim Yassa-jaknama, sjedili su ko dva zadnja provincijska štrebera i uz čaj od mente blebetali o važnosti Kiševog «Časa Anatomije», rekao je Hut Kono, nasmijavši se poput japanske bube.

– Meni su još otužnije one spisateljice koje su se prošle godine kao izazovno slikale za Globus, navješćujući drčno da je sad došlo njihovih pet minuta u hrvatskoj književnosti.

– Joj, fakat… – prihvatio je Aleksandar Vinko Hut Kono. – Maja Hrgović je u onom Djuran-Djuran minjaku izgledala kao šibenska pjevačica nekog terasa-benda. I još je na fotki stisla kao molitvenik uz prsa onaj neki laptopić, kao ona je ful moderna, piše na laptopu, a guste šiške na čelu začešljala je do očiju kao Java iz nekad popularnog stripa Martin Misterija… Garbiđ.

– A Ivana Bodrožić Simić je u onoj svojoj haljinici na cvjetove izgledala kao da je iskočila iz Severirinog spota «Djevojka sa sela» – nadovezao se Srđan. – A frizura joj je bila nešto u stilu HTV-ovog Martina Misterije, Krešimira Mišaka. Samo su joj još falili dugački, elvisprisli zulufi.

Sad sam se i ja napokon malo opustio.

– Da, sjećam se te grupne fotke u Globusu. U sredini je dominirala pjesnikinja Dorta Jagić. U onoj nekoj samuraj kumica, plac-suknji i s babskom torbom podsjećala me na nabrijane, snažne sufražetkinje koje su u doba Divljeg zapada upadale u krčme i tukle s tim torbetinama kakvu je držala Dorta na fotki, muškarce koji su lokali viski – rekao sam. – A Sibila Petlevski je u crnoj večernjoj haljini izgledala kao majka ona dva gabora napaljena na Pepeljuginog princa – dodao sam.

– Ali nisu svi Fakovci bili ružni – naglo će Vinko Hut Kono. – Roman Simić je bio kjuti. Sve dok nije dobio djecu i ošišao onu svoju grunge zavodljivu poludugu blago kovrčavu kosu. Danas izgleda kao dobroćudni Čeh koji u pivnici ispija limunadu, a poslije čita gomilu sudskih spisa u policijskoj perfekturi tamo negdje u Češkoj. Pogotovo izgleda ko Čeh kad s Festivalom kratke priče ode na dva dana u Split ili Zadar pa tamo nabrzinu i bez kremne zaštite pokuša osunčati od stalnih obaveza ublijedjelo lice.

– A Olju Savičević je pak ubila ona turska stipendija. Čini mi se da se dosta razdebljala od istambulske masne hrane. Sad mi liči na neku mama situ – ubacio se Sandić.

– Ja ipak mislim da od svih muških pisaca najviše stila u odijevanju ima Robert Perišić – rekao je Aleksandar Hut. – On jedini osviješteno prati modu, uvijek je imao namodernije jakne, prvi je počeo nositi jaknu sa okruglim ovratnikom. Sunčane naočale zna odabrat skoro isto tako dobro kao Mani Gotovac. Jedini prigovor mu mogu dati na ljetnu obleku. Tada oblači preuske majice, takozvane kurtonke, a nema dovoljno dobro građen torzo za njih. Preuska su mu ramena, a preizražen trbuščić. Na takvu građu bilo bi mu bolje da nosi neke košulje šarolikih uzoraka. U tome ga je, ako u ničem drugom, pretekao pisac Gordan Nuhanović.

– Ne znam, meni je ipak uvijek najbolje odjeven bio klasik Nedjeljko Fabrio – uživljeno će Srđan. – On uvijek fura baš onaj klasičan stil koji je u svojoj najboljoj fazi isfuravao David Bowie. I kod Fabrija mi se sviđa što uvijek ima njegovanu, poludugu frizuru, baš se osjeća da čovjek miriše na neki podatni prašak za pranje rublja. Nije ni čudo da su sedamdesetih za njim ludile novinarke i urednice kulturnih rubrika. I valjda su im one njegove naočale debelih stakala budile povjerenje, u stilu, ovaj nas plahi maestro erotike, pera i povisilica, neće povrijediti, samo će nas blago isisati kao leptir peludna zrnca.

– Ti se fakat ložiš na Fabrija – primjetio sam.

– Obožavam njegov opsežni roman Trimeron, satima bih se mogao naslađivati njegovim dugim, baroknim rečenicama, kao japanski školarac lilihipom.

– Moj stari je pak obožavao odijevanje Ivana Aralice, ono po ruski, kratki mornarski kaput, kaljače i staljinovski brkovi i staljinovski počešljana valovita kosa prema gore – rekao sam.

– Jergović ga je po novinama olajavao da mu užasno smrde čarape – rekao je Sandić.

– A meni je jedan grafičar iz EPH-a, Egida ga zovu, u Limbu rekao da Jergovićeva brada vonja po skorenoj kajgani – prisjetio sam se.

– Daj, dosta više s tim garbiđ gadarijama – prekinuo nas je Aleksandar Vinko Hut Kono. – Kako god uzmete, najbolje se odijeva pjesnikinja i bivša tajnica Društva pisaca, Sonja Manojlović. Uvijek je sretnem po fensi buvljacima. Ona u ekstravagantnom odijevanju nimalo ne zaostaje za Josipom Lisac. Svim ovim mlađim spisateljicama trebala bi napisati brevijar mode. I Ivana Šojat Kuči puno bi profitirala kad bi se bar malo ugledala na Manojlovićku, kraljicu svilenih marama.

– Da, šteta, ona i Fabrijo moglu su biti prekrasan par, da su zajedno, bili bi neka retro inačica Branđeline, sjetno će Sandić.

Promatrao sam te dugonoge manekenke u minjacima i mislio sam, gledaj koliko krasnih djevojaka, a ja godinama hodam po svijetu suhokaran, bez trunka ženske ljubavi. Da mi je bar jedna od njih, kako bi moj stari bio ponosan, kako bi se  dostojanstveno vratio u Đakovo.  Zašto postoje ljudi predodređeni da nikad ne mogu biti s manekenski građenim djevojkama u finim hulahupkama? Zar je sve čemu se mogu nadati neka studentica slavistike u onakvom njihovom razvučenom tamno-smeđem džemperu? To je valja zato što sam u vrijeme kad sam se trebao baviti sportom i jebati, čitao Krležine Zastave u kojima glavni lik Kamilo Emerički u svih pet tomova potorba samo jednu jedinu žensku i to nekog poetesu, babu rasturenog krvožilnog sustava, koja mu je po godinama mogla biti mama, ako ne i baka.

U pauzi revije prišla mi je Dalmošica i rekla:

– Oli znaš da se sviđaš onoj purgerici Stojki, rekla je da joj se pariš ka smišan momak. Dobro moj ćaća kaže da su svi purgeri poremećeni i da im je smog progriza mozak…

U Plitvičku sam se taksijem vratio sretan. Pozdravio sam se sa Srđanom i Aleksandorom Konom. Stojka nije, mislio sam na izlasku iz taksija, kao manekenke koje sam vidio na Cro-a-porteru, ima salaste, spuštene guzove i jedan joj je prednji zub toliko kriv da liči na otvarač za konzerve, ali ako mi pođe za rukom ući s njom u ljubavni odnos bit ću sretniji nego pisac Drago Glamuzina kad je dobio nagradu T-portala za najbolji roman godine.

Nije mi se još dalo doma.

Ušao sam u Limb. Tamo je za šankom neki likovni umjetnik, Marko Tadić, slavio rođendan. Svima je plaćao cugu. Tvrdio je da će svojim umjetničkim radovima dokazati da se iznad Zemlje nalaze dva mjeseca, a ne jedan. I da će, kad to dokaže, totalno nadjebat vodeće hrvatske likovnjake, Kožula i Fiolića. Svi smo mu to odobravali jer je, što se tiče rundanja, bio fakat široke ruke.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More