Književna Groupie specijal: Ima nade za književne nomade

Noc knjigeUšao sam s povjesničarom umjetnosti Feđom Gavrilovićem u knjižnicu Vjekoslav Majer da i ja svojim gostovanjem dadem obol manifestaciji Noć knjige čiji je cilj približiti Hrvatima knjigu, čitanje i ostale smorane vezane uz to.

S pitomim knjižničarkama popili smo u stražnjoj prostoriji nekoliko čaša vina za bolje raspoloženje. Urednica i predstavljačica moje knjige Maja Hrgović po običaju je kasnila. To je valjda nobl, uvijek dvadeset minuta zakasniti. Tamo u glavnoj prostoriji publika je postala nervozna. Mi smo tu imali bocu vina, oni ništa. Željeli su da više počne ta gnjavaža. Feđa, glavna knjižničarka Nada i ja premjestili smo se za stol u tu glavnu prostoriju sa stolicama, policama knjiga. Kratko sam ispod oka odmjerio publiku. Uglavnom su bili starije životne dobi. Neka mlađa ženska isprsila se i sjela u prvi red kao da buntovno želi pokazati: mladost ima prednost, nije ovo tramvaj!

Uvijek se nelagodno osjećam kad dođem na gostovanja u knjižnice, iako ovu tu u Zapruđu dosta volim. Dobila je ime po Vjekoslavu Majeru, on je i živio tu blizu u nekoj od ovih neuglednih limenki di ne moraš ni vodit ljubav jer čuješ kako to susjed radi… Skoro isto kao kad se ja doma u Plitvičkoj priključujem na susjedov nezaštićeni internet. Osjećam dosta srodnosti s Vjekoslavom Majerom, pomislio sam preletajući pogledom po njegovim knjigama izloženim na počasnom knjižničnom pultu… Ovo što ja pišem, ovi moji zapisi dosta su slični njegovom Dnevniku puža. Pa i ja sam kao neki puž, samo više onaj sluzavi, bez kućice. Gmizim od knjižnice do knjižnice do knjižnice. Majer je isto dosta pio, to nas isto veže.

Prošli put sam se lagano osramotio u ovoj knjižnici jer sam se pred gostovanje dosta olešio tamo u onoj stoljetnoj birtijusini u Utrinama, Konjušnici. Koja je otvorena maltene na dan kad je osnovan Novi Zagreb. Poslije sam se pomokrio na travnjaku ispred knjižnice. Kao pas koji želi obilježiti teritorij – neka svi pisci koji će ovdje gostovati nakon mene znaju da je ovo moj teritorij i neka se tako ponašaju.

Možda bih frojdovskom metodom mogao dokučit zašto se tako nelagodno osjećam na gostovanjima u knjižnicama… Možda je svemu kriv Nedjeljko Fabrio. Moj prvi susret sa živim piscem od krvi i mesa bio je upravo s njim. Gostovao je u knjižnici naše đakovačke gimnazije. Moderirala je moja profesorica hrvatskog Suzana Marjanić. Fabrio je čitao poveći ulomak iz romana Berenikina kosa. Bilo je to grozno iskustvo za jednog petnaestogodišnjaka… To da pokušavam uhvatit smisleno provarit one Fabrijeve kilometarske, barokno naparfemirane rečenice. Kao kad se neka zagrebačka frajla naparfemira bečkim parfemom pa prošeta Dolcem, a kumicama se na taj nepoznat miris šire nozdrve kao dvorišnim psima kad im se novi, mladi poštar naviri nad ogradu. Tako su mi zvučale te njegove rečenice. Na kraju svog izlaganja Fabrio se gospodski pognuo i poljubio ruku našoj profi koja se zajapurila u licu; to da se ženama ljube ruke valjda je zadnji put vidjela u Viskontijevom filmu Smrt u Veneciji. Onda smo se mi iz literarne sekcije trebali svaki ponaosob doć upoznat s piscem. Ja seljak, htijući isto ispast pred voljenom profom fin kao Fabrio, dok mi je taj isti Fabrio pružao ruku da se upoznamo, ja sam se pognuo i snažnim cmokom mu poljubio ruku. On ju je gadljivo povukao, u nevjerici. Valjda nije znao da li možda aludiram na to da je previše ženskast kao neka dama pa mu zato posprdno ljubim ruku… Ili sam jednostavno puknut u glavu, kao i mnogi muški po tim literarnim sekcijama.

Profa me kasnije korila zbog toga, da sam je osramotio pred tako velikim piscem… Da sam im svima uništio tu prekrasnu promociju u knjižnici… Izražavala se maltene kao da sam mu se popišao po ruci, a ne je poljubio. Kad razmislim, i taj me događaj povezuje s Vjekoslavom Majerom, odnosno njegovim Očenašekom.

Ne osjećam se dobro kad gostujem u knjižnici. Moji najbolji nastupi su kad gostujem po birtijama s čašom u ruci, kao ono u Potepuhu na Dolcu, tamo sam rasturio. Gazda birtije ponudio mi je da za određenu svotu novca tamo jednom mjesečno održavam šou. Nisam pristao, to bi mi narušilo zdravlje. Ipak je lakše u knjižnici zaradit honorar, nekako je mirnije. Ja u knjižnice na promocije dolazim kad sam usamljen i kad nemam love za birc. Tu se onda bar malo podružim s ljudima, poslije popijem i koju čašu vina, zasladim se nekim kolačem. Iako je sve manje vina i kolača na promocijama, samo neke šugave štapiće stave u čašu. Ali ovdje u Zapruđu je u knjižnici sve uvijek na visini. Pa Letica je čitav odlomak u Hrvatskom listu posvetio baklavama što ih je ovdje kušao dok sam imao predstavljanje svoje prve knjige Književna grupi.

Sad sam relativno trijezan. Moram ovo nekako skurčit, a da ne bude dosadno. U ovoj knjižnici naslušao sam se teških smorova. Najgore mi je kad krenu čitat iz tih svojih knjiga. Tu ne znam šta bih sa sobom, to mi je kao da mi netko zubarskom bušilicom svrdla po mozgu. To mi je najgori dio.

A najbolji dio su mi poluštreberasta pitanja piscima voditeljice Maje Hrgović. Ono kad ispituje pisce o njihovim knjigama, a onda naglo počne govorit o svom pisanju, svojim knjigama i u tome je uvijek još dodatno potakne voditeljica knjižnice Nada, kao da su u talu u toj besramnoj samopromociji.

Ako sad meni pokuša ufurat tu spiku, ako mi, ispitujući me o mom pisanju, počne govorit o svom, naglo ću je prekinut i iskreno joj reć što mislim o tim njezinim militantno proženskim škrbljotinama koje u meni bude osjećaj kao da u Kozmopolitenu čitatelji u celofanu umjesto labela ili olvejz uloška dobiju na dar iznošene bablje gaće. Zapravo već sam u intervjuu u Novostima rekao da je meni njezina proza Julijana Matanović u trapericama. Možda će mi se zbog tog pokušat osvetit, nabacit neku zlobno-feminističku iluziju da se u mojoj prozi osjeća mizoginija i nepoznavanje žena. Možda će mi prigovorit da moju curu Stojku previše prikazujem kao patnicu. Ma, zaboli me, samo da skurčim, ovo pojedem baklavu i honorar odem zapit u Limb, ali na način da nikog ne častim, nego da taj honorar rastegnem na više dana.

Samo da ovom Feđi Gavriloviću još kasnije ne moram poslije plaćat taksi. Njemu je s Gornjeg grada doć tu u Novi Zagreb ko da ide u Ugandu. Već mi se žalio da kako će se on vratit doma, hoće li ga neko napast, hoće li se izgubit ili utopit u močvari oko Bundeka. Najbolje, pomislio sam, nek prespava kod redatelja Petra Krelje, redovitog posjetitelja svih događanja u ovoj knjižnici. Nek mu Krelja pred san zamuti kakaovac pa nek se u zoru vrati na Gornji Grad kad sva opasnost mine. I nek kod Kamenitih vrata poljubi hladni palac Dori Krupićevoj što ga je štitila, živog i zdravog ga vratila iz Novog Zagreba koji je u doba Šenoe bio sinonim za močvaru.

Previše razmišljam, previše analiziram. Bolje bi mi bilo da se skoncentriram i pokušam ovu publiku bar malo zainteresirati za svoje djelo. Možda poslije i odvoje koju kunu od svojih teško stečenih mirovina i kupe neku od mojih knjiga. To bi mi bio dodatni ubod uz knjižnjični honorar, onda bi se večeras baš mogo zapit. Uostalom, Noć je knjige, to je kao neki knjižni Helouvin, možda bih poslije mogo i do noćnog kluba Jabuka zbarit neku žensku, tamo mi se ono jednom posrećilo. Ako ne mogu na Noć knjige kao pisac zbarit neku žensku, kad ću onda moć? Na Oluju sigurno ne. Jedino da obučem tada uniformu od starog koji je još tamo u šatoru u Savskoj.

Ovdje je publika starije životne dobi, moram pazit da se ne izražavam isuviše vulgarno, to bi ih moglo odbiti od mojih knjiga. Furat ću se na Hrgovićku i Julijanu Matanović. Ono, kao, dijelim s  publikom svoje intimne zebnje i jako sam zainteresiran za probleme umirovljenika i svega ostalog što sačinjava ovo društvo. Možda da im malo nabacim udicu o partizanima i ustašama, to uvijek upali, povede se žučna rasprava, publika postavlja pitanja, razvije se dinamika. Ljudi poslije odu doma s osjećajem da su uz desertnu baklavu pojeli i obilan, masan obrok kulture od kojeg će im se do dugo u noć podrigivati. Bumo vidli, kako kažu stari Zapruđanci.

Nakon promocije čak sam i prodao nekoliko knjiga. Dobre knjižničarke nisu na pladnju iznijele baklave kako sam očekivao, ali su zato pred nas stavile ništa manje ukusne zagorske štrukle. Feđa me stalno uznemireno pogledavao kao Ježurko Ježić koji vidi da se spušta noć, a on još nije krenuo prema svojoj kućici. Srećom, prišla mu je neka ženska i počela ga zašprehavati intelektualnom spikom, govoriti mu da ju on s tom svojom bradicom jako podsjeća na Vlahu Bukovca. Na kraju ga je odvela da prespava kod nje jer ona živi tu blizu. U staračkom domu u Sopotu. Izborila se da ima pravo dovoditi goste.

A ja sam otišao sa Stojkom tu kod nje u Zapruđe. Njezina stara je u drugoj sobi gledala duel u „Tri, dva jedan, kuhaj“, a Stojka i ja smo na portabl televizorčiću u njezinoj sobi gledali na trećem emisiju Knjiga ili život, ovaj put posvećenu Noći knjige. Svi gosti u studiju složili su se da je sve u vezi izdavaštva, knjiga, pisaca u teškom, skoro pa nepopravljivom kurcu. Milana Vuković Runjić rekla je da smatra hitom knjigu koju uspiju prodati u petsto primjeraka. Pa onda sam ja napisao hit, pomislio sam. Od svoje prve knjige Književna groupie na biciklu sam prodao sedamsto komada. Mogao bih taj svoj bicikl preurediti u malu putujuću knjižaru. I tako odjebat knjižare, nakladnike, sve… Uzet sudbinu nakladništva i knjige u svoju ruku kao što napola već i jesam. Po ljeti bih na tom biciklu mogao pičiti od plaže do plaže, kao što one babe idu i prodaju krafne, maslinovo ulje. Lijepo bih preplanuo, smršavio. Tako ću i napraviti. Ima nade za knjigu u Hrvatskoj. Kao što ima te knjižničarke Nade za baklave i štrukle. Knjižničarke su štrukle pekle, meni nisu nikaj rekle.

Književna Groupie

 

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanje na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 69 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 130 kuna.

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...