Kolumnist i pisac Pavle Svirac, u narodu poznat i kao Književna Groupie, u svemu uspijeva pronaći razlog da se sladostrasno izruga svemu i svima oko sebe (a samome sebi osobito) – a u tome ga nije smelo ni pandemijsko “novo normalno”. Ne samo da život u doba korone dobro podnosi nego u njemu, bože prosti, i uživa. Evo šest razloga zašto.
1. Dugo sam ovo čekao – da se ljudi prestanu rukovati, grliti, ljubiti povodom raznih blagdana, rođendana, obljetnica. Sve dočeke Novih godina zagorčavalo mi je to čestitanje u ponoć, kad moraš svakome pružit ruku, poljubit se u obraze, gledat ga u oči dok mu govoriš “Sretna Nova godina”. I tako po dvadeset, trideset puta. Nekad bih se na tim dočecima pred ponoć znao sakriti u vece, imao sam i neugodnosti kad bi netko skužio da se skrivam, osuđivali bi to kao nešto psihopatsko… Utjecalo mi je to i na karijeru. Kad bih s novinarima na nekom tulumu slavio Novu godinu, pa se skrivao u klonji prije ponoćnog čestitanja, moglo se to shvatit kao da ih prezirem jer mislim da sam književnik, a oni samo novinari. Zato će moj idealni doček Nove godine biti ovaj idući, koronaški – svima će biti zabranjeno zagrlit se, poljubit prilikom čestitanja, svi će morat držat razmak.
2. I nošenje maski ima svojih prednosti. Ujutro više ne moram prat zube. Dok s nekim pričam, loš dah se ne može osjetiti, maska štiti. Dobro je i to što se u liftu više ne moram voziti s vonjavim starcima. Oni čekaju da ja sam uđem u lift i odvezem se na željeni kat, a oni pričekaju dolje jer ne žele riskirat da ih zarazim koronom koja za njih u večini slučajeva znači smrt.
3. Više ne dolazim u iskušenje da odem na neku kazališnu predstavu pa si poslije jebem mater i zaklinjem se da više nikad neću u kazalište, pa nakon par mjeseci ipak ponovo odem. Sad je s tim gotovo. Nakon premijera više nema domjenaka, iz epidemioloških razloga. Ista stvar je i s otvorenjima izložbi, promocijama knjige. Od kulture je ostalo samo ono najbolje – sama srž, gola produkcija.
4. Iz dosade izoliranog života uz klasike sam počeo čitat i takozvanu lakšu književnost. Pa sam tako uzeo Stivena Kinga. Izdavačka kuća Lumen ovih je mjeseci počela izdavat Kingove bestselere iz nekih davnih vremena, iz sedamdesetih, osamdesetih. Uložio sam sto kuna u roman Mizeri. I pronašao u tom romanu veliki užitak. Nema tu nikakvih čudovišnih klauna iz kanalizacije, sotonskih kornjača iz svemira, spuštenih kupola iz istog tog svemira – samo jedan pisac i jedna opasna šizofreničarka koja je tog pisca nakon prometne nesreće zatočila u kući na planini i tjera ga da za nju napiše još jedan roman o Mizeri, njezinoj omiljenoj junakinju. A njemu se gadi ta Mizeri. Pišući sedam knjiga o njoj zaradio je hrpu love, ali toliko mu se to gadilo pisat da ju je, tu svoju junakinju, nakon sedme knjige odlučio ubit. I sad ga luđakinja u kući na planini tjera da je oživi u novom, osmom romanu.
Mogu se u to uživit, korona je moja luđakinja koja me tjera da po čitave dane, noći boravim sam u stanu i pišem priče o sebi. Pritom, ja sam sam svoja Mizeri, jer pišem isključivo autobiografiju. Ja sam zapravo Mizerija. I ne mogu ubit svog junaka, jer bih u tom slučaju u stvarnom životu morao ubit samog sebe, a sekundu prije samoubojstva ispisat to kako ću se ubit. Dakle, ako je korona moja luđakinja koja me zatočila, ona me može i ubit – na vijestima govore da sad i mlađe osobe razvijaju teške simptome, neki kad obole, udari im na noge i ne mogu hodat. Prošli tjedan me ubijala bol u desnoj nozi, nisam mogao spavat ni hodat. Čitao sam Mizeri i takav, s tom trulom nogom, potpuno se uživio u tog Kingovog pisca kojem je luđakinja polomila noge. Nisam mogao ni do dućana. Ležao sam u krevetu i nakon čitanja Kinga tipkao sam na laptopu o tome kako me boli noga i kako ne mogu iz kreveta.
5. Sviđa mi se to što je u koroni Glovo počeo dostavljat novine, časopise na kućni prag. Ja preko Glova sad svaki tjedan naručim tjednik Nacional za koji pišem kolumnu. Kad mi Glovo dostavljač donese Nacional, zahaltam ga da malo ostane, da zajedno pročitamo moju kolumnu i da mi iskreno kaže što mu je dobro, što loše. Često mi se potrefi da mi tjednik dostavi baš neki student novinarstva ili diplomirani novinar. I onda uđemo baš u kvalitetnu raspravu. Prošli tjedan čuo sam kako jedan Glovo dostavljač dolje ispred zgrade govori nekom na mobitel, curi možda: “Jesam se zbog toga mučio dobit diplomu novinarstva? Da ovom debilu od Svirca dostavljam Nacional? Ma, pun kurac mi je više svega, idem u Irsku. Ti ako hoćeš idi sa mnom ili ostani u ovoj kaljuži isušenoj.”
6. U koroni sam se na pravi, iskonski način sjedinio s radom nedavno preminulog Ivana Kožarića – s njegovim kipom Matoša, točnije. Kad me samoća previše pritisne, sad kad se kafići zatvaraju u jedanaest i kad u kafićima nikog skoro i nema jer boje se zaraze, a ni noćnih klubova nema, niti ljudi komuniciraju – dakle kad mi samoća baš preteško padne, popnem se na Gornji grad i sjednem na klupu do Kožarićevog Matoša. Njemu pričam, njemu čitam odlomke iz knjiga koje uzimam na buvljaku. Prije neku noć čitao sam mu odlomak iz Kamovljeve Isušene kaljuže, odlomak koji zapravo ide u korist korona izolacije, pokazuje da je za pojedine duhove zapravo blagotvorno što im je korona oduzela napast da odlaze među ljude, jer Kamovljev alter ego Arsen Toplak kaže:
Ljudi… Što me zove k njima? Uvijek se uvjerim da sam u njihovom društvu rekao više gluposti u jednoj minuti negoli bih mogao zamisliti u tri mjeseca… A glupost je u društvu strašnija od one na osami – jer si ju rekao i jer se čula.
Onda sam s Matoševim kipom monologizirao kako su tužni svi ti životi hrvatskih pisaca, stalno neke nevolje, poniženja, besparica, nepriznatost, umiranja u mukama po bolnicama. I neka jarost me uhvatila, a Matoševe očne duplje samo zure u panoramu Zagreba, a ja sam htio reakciju nekakvu, da ne govorim u vjetar, pa sam pljunuo u Matoševu očnu duplju, slina mu je curila niz obraz te se činilo kao da je suzu pustio i da je kip oživio kao oni kipovi Gospe kad u nekim zabitim crkvama puste krvave suze. Onda mi je, kad sam izašao iz afekta, neugodno bilo naspram preminulog akademika Kožarića, u djelo njegovo sam pljunuo… Onda sam pak pomislio da je Kožarić baš to i htio, da njegove skulpture uzađu iz okova umjetnosti i postanu napola žive, zato je stalno te svoje skulpture gurao u vrevu ulice, doslovno je želio da ih ljudi diraju, šaraju, pa i pljuju, samo da izazivaju neku životnu reakciju… Možda mu je ideal bio napravit Golema, izvajat skulpturu od običnog blata, pa da oživi kao Golem. I ja sam Matoša na trenutak oživio kamovljevskom pljuvačkom. Da, imaju pravo psiholozi razni kad na televiziji govore da ljudi lagano pucaju slijed epidemijske izolacije i počinju se ponašat nesvakidašnje. Danas sam ja Kožarićevom Matošu pljunuo u oko, a sutra će možda meni netko u dućanu jer sam zaštitnu masku nepropisno spustio ispod nosa.
KUPI KNJIŽEVNU GROUPIE! Komplet knjiga Pavla Svirca, Književna Groupie i Strovaljivanje, kupi samo sada za 140 kuna. Dostava je besplatna i ekspresna, kao i Arteistov blokić koji ide uz svaku narudžbu. Naruči na info@arteist.hr