Klasici u doba zaglupljivanja

­Svjesni da živimo u vrijeme homo consumensa, oslanjajući se isključivo na Baumanove pobjedničke formule koje se na pozornicama uglavnom ogledaju u kaosu, nasilju i pokušajima politizacije, hrvatska su kazališta uspjela u programima punim kritike kapitalizma posve izostaviti četiristotu obljetnicu Shakespeareove smrti.

Tu obljetnicu ne slavi samo Ujedinjeno Kraljevstvo, nego i čitav zapadni civilizacijski krug. Osim Kazališta na filmskome platnu u kinu Tuškanac, jedinoga ste Shakespearea mogli vidjeti prošlu subotu u ZKM-u. Riječ je o Romeu i Juliji u režiji Mikija Manojlovića Narodnoga pozorišta u Beogradu čijom ću se politizacijom, koja je sasvim u skladu s trenutačnim projektima Des Union Theatres de l’Europe o terorizmu i sukobljenim zonama, pozabaviti u idućoj kritici.

Četiristo godina nasljeđa, čitava godina posvećena Shakespeareu, a u hrvatskim kazalištima prevladavajući strah od klasika koji se očituje u umjetničkoj praznini i/ili nepromišljenosti.

Stvarnost jest uznemirujuća i valja je propitivati. To će vam slikovito servirati gotova svaka predstava prevladavajućega trenda propitujući isključivo kazalište, a ne nužno stvarnost. U tim će se propitivanjima počesto izgubiti svrhovitost traženja novih narativa i formi koji na kraju krajeva postaju sami sebi svrhom, a pritom imaju malo sluha za gledalište i za građenje odnosa utemeljenog na povjerenju. Slikovitost ili eksplikacija nije boljka isključivo suvremenoga repertoara, ona je vidljiva i u preradbama klasika. Stoga se čini očitim zaključak mnogih kako živimo u vremenu zaglupljivanja.

Likove jednoga od najvažnijih autora starije američke subverzivne drame, Tennesseeja Williamsa, može se pfisterovski okarakterizirati kao individue – jedinstvene i neponovljive, one koji nadilaze okvire društvene, psihološke i ideološke tipičnosti. Ženske individue poput Blanche DuBois ili Maggie (the Cat) odavno su nadživjele autora. Moja očekivanja od gostovanja Državnoga akademskog kazališta Mossovet iz Moskve u zagrebačkome HNK-u, s predstavom U prostranstvu Tennessee W. prema motivima Tramvaja zvanoga čežnja i romana Shugoroa Yamamota, Grad bez godišnjih doba, bila su daleko od skromnih s obzirom na bogatu rusku tradiciju umjetničkih škola i pravaca.

Svaka preradba Williamsove drame ne nosi samo filmski teret, u ovome slučaju Elije Kazana, nego i pitanje dopušta li produkcija i režija razumijevanje svake individue i njezin položaj? Odgovorom se razjašnjava u kojoj je mjeri riječ o velikoj predstavi. U moskovskome Tramvaju Blanche (Jevgenija Krjukova) nosi čitavu predstavu te ostale likove čini na trenutke nevidljivima u vlastitoj melodrami.

Ansamblu ujednačenome do gotovo savršenstva ipak nešto nedostaje. Ne samo liku Stanleyja (Valerij Jaremenko) na kojem se najlakše okliznuti jer njegova animalnost i emocionalnost u nama zapravo ne smiju izazvati nikakvu sućut. Nedostaje im snažnija, ali ujedno i suptilnija dramaturgija koja bi sukobljenost lirizma i materijalizma u Blanche i Stanleyju naglasila bez nepotrebne slikovitosti. Tako bi važnost njihova sukoba i osobna nesreća manje dolazili do izražaja u ponavljanjima, a više u dubokoj i jasnoj potpori u ipak sretnijem izvornome dramskom tekstu, a ne preradbi za koju ne mogu biti sigurna koliko se uopće temeljila na Yamamotovu romanu s obzirom na nedostupnost izvornika.

Jasnoću u izvedbi, jednu od najvećih kvaliteta istočnoeuropske i ruske kazališne tradicije, zasjenila je nažalost pitkost i plitkost dramskoga teksta koji su jedinstveno i neponovljivo mnoštvo bogatstva Williamsovih individua produkcijski uspjeli izgubiti u slikovitosti i ponekad nepotrebnoj melodramatičnosti. No, i takvo moskovsko gostovanje za trenutačnu je kazališnu ponudu zapravo bogatstvo izvrsnih glumačkih kreacija čitava ansambla u ujednačenoj i preciznoj izvedbi – unatoč uočljivim banalnostima i ponavljanjima.

           Anđela Vidović

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More