Glazbena 2012. Maria Dominikovića: kitovi ubojice, povrijeđene žene i shoegaze dizalice

Napisati par crtica o tri albuma koja su po meni obilježila ovu godinu? Težak posao.

Neki moj čudni unutarnji mehanizam presložio je sve preslušane glazbene specijalitete i tri naslova su isplivala na površinu. Sada je na meni da vam u idućim crticama pokušam pojasniti zašto su me baš ta tri albuma opčinila. Krenut ću obrnutim redoslijedom od trećeg mjesta prema prvom, iako to nema nikakve veze sa rangiranjem po kvaliteti, već zato što novine čitam od zadnje stranice ka prvoj.

BROJ TRI
Na treće mjesto sam smjestio glazbenicu iz New Jerseya Sharon Van Etten i njen album Tramp.

Iskreno, njenu glazbu nisam slušao dok nisam naišao na treći album izdan u veljači ove godine. Među hrpom izdanja na nekom glazbenom portalu privukao me omot Trampa; monokromatska fotografija njenog lica. Otkrivši da je omot nastao kao posveta albumu John Calea Fear iz 1974., iz znatiželje počinjem slušati materijale koje je do tada snimila: Because I was in love iz 2009., Epic iz 2010. i, naravno, Tramp iz ove godine.

Zanimljivo je kako se kroz njen napredak na ova tri albuma točno vidi s kim je surađivala. Prvi album joj je producirao Greg Weeks iz benda Espers, pa i ne čudi što je previše jednoličan, siromašan instrumentima, ali nikako suhoparan, jer ga toplina njenog vokala, kojim komunicira sa slušateljem, diže na jednu višu razinu. Strašno me podsjeća na Cat Power iz svoje rane faze. Na tom debitantskom albumu snažno se osjeća trauma koju nosi sa sobom iz bolne petogodišnje veze sa čovjekom koji ju je psihički maltretirao i od kojeg je pobjegla iz Tennesseeja (gdje je studirala) u New York (Brooklyn), gdje započinje svoju glazbenu karijeru koja ju je nakon trećeg albuma dovela do svjetske turneje i statusa glavnog izvođača u mjestima gdje nastupa.

Drugi album (Epic) puno mi je bolje legao. Sedam raznovrsnih živih, bogatih instrumentima pjesama. Njen vokal je drugačiji, dublji, jasniji. I dalje se razračunava sa istim čovjekom koji joj je nanio bol, ali iako u melodijama prevladava neka vedrina, njeni tekstovi su puno oštriji; kao da je čvrsto odlučila kroz pjesme istresti sve što mu nije imala snage reći u lice.

Zadnju stvar sa njenog drugog albuma Love more na turneji često izvode bendovi Bon Iver i The National. Sa The National 2011. ide na turneju, a Aaron Dessner iz navedenog benda joj producira ovogodišnji album.

Sharon treći album naziva Tramp (skitnica) jer je u procesu njegovog nastajanja toliko vremena provodila na turneji da je zaboravila gdje joj je dom i ima li ga uopće.

Kada slušam neki album, jako mi je bitno kakva je uvodna pjesma. Tramp otvara pjesma Warsaw čije me uvodne gitare podsjećaju na He war od Cat Power, a način pjevanja na Kristin Hersh sa albuma Hips and makers, što uopće nije loše. Druga i treća pjesma Give out i Serpents imaju jako ugodnu Midlake atmosferu, dok u nastavku albuma istinski slušatelj zatvara oči i nošen njenim neodoljivim glasom pristaje na jedno kraće tjeskobno putovanje. All I can počinje sneno baš kao Fake plastic trees od Radioheada, a onda se negdje oko sredine gitare pojačavaju, ona te izgubljeno gleda u oči dok se budiš i govori ti “I do all I can, but who is my man?”.

We are fine je jedna jako uspješna vokalna suradnja sa Zach Condonom iz Beiruta, dok mi je Magic chords najbolja pjesma sa albuma i spada među najbolje pjesme koje sam čuo ove godine. Album završava sa Joke or a lie i stihovima “I am alone in this room with you / call it a joke or a lie / put your coat on / than believe me / I tried”.

Savršeni stihovi za kraj ove priče koja se provlači kroz sva tri albuma. I nije mi bitno hoće li Sharon nastaviti prekapanje po istoj prošlosti ili će pronaći neke druge teme, jer ono što ona svojim glasom pripovijeda puno je više od puke ispovijedi jedne povrijeđene žene.

 

BROJ DVA 

Na drugom mjestu se nalazi moj omiljeni bend Dirty Projectors. Oni nisu morali, poput ranije spomenute Sharon Van Etten, putovati u Brooklyn da bi započeli glazbenu karijeru, jer su se već nalazili tamo. U zadnjih deset godina izdaju sedam albuma i dva EP-a. Najnoviji njihov album Swing Lo Magellan toliko me je oduševio da sam ga morao ubaciti na ovu listu.

David Longstreth s još pet ljudi sačinjava trenutnu postavu benda, a u proteklom desetljeću je kroz ovaj eksperimentalni pop bend profiliralo više od dvadeset ljudi, ali unatoč mnogim promjenama uspjeli su očuvati prepoznatljivost zvuka što je odlika velikih bendova.

Nekako imam dojam da su širem krugu slušatelja postali “probavljiviji“ izlaskom albuma Bitte Orca prije 3 godine. Stillnes is the move je pjesma koja im je definitivno donijela puno veću popularnost na svjetskoj glazbenoj sceni. Naziv Bitte Orca David je pojasnio kao igru riječi : Bitte (njemački molim) i Orca (kit ubojica), što me podsjetilo na naziv albuma grupe U2 Achtung Baby iz 1991. godine.

Te iste 2009. godine surađuju sa David Byrneom na pjesmi Knotty Pine za odličnu kompilaciju Dark was the night, a suradnja sa Bjork rezultira albumom Mount Wittenberg Orca 2010. godine. Za opsesiju Orcom “kriva“ je Amber Coffman koja je ploveći morem uz kalifornijsku obalu blizu mjesta Mount Wittenberg promatrala koloniju kitova koji su se tamo zatekli i kako je znala da National Geographic imaju zakladu za očuvanje međunarodnih zaštićenih zona koje uključuju staništa za životinje vodenog svijeta, nagovorila je Davida da naprave neki glazbeni projekt na tu temu kako bi potaknuli svijest ljudi na očuvanje takvih staništa. David je napisao sedam pjesama, a Bjork gostuje na tri gdje tematski preuzima ulogu majke kita, dok tri člana benda igraju ulogu njene mladunčadi.

No, vratimo se na njihov ovogodišnji projekt Swing Lo Magellan. Konačno album s pjesmama, rekoh sebi. Imao sam osjećaj kao da sve te prethodne godine svog rada namjerno žive u nekoj vrsti organiziranog nereda. Ovaj put nema pogrešaka, niti pretjerivanja sa spontanim eksperimentiranjima. Ovaj put su se istinski potrudili napraviti album koji će kvalitetom tekstova, svirkom, produkcijom i iskrenošću prenijeti snažnu emociju koju su uvijek imali u sebi, ali kao da su je čuvali baš za ovaj album. I uspjeli su. Impresivan Davidov vokal kojeg ženskim višeglasjem prate Amber, Haley i Olga idealan je za slušanje u ovo praznično vrijeme dok se spokojno voziš nekom sunčanom cestom i ne razmišljaš ni o čemu, već samo uživaš i slušaš na repeat.

 

BROJ JEDAN

Ako sam i imao neke sumnje koje albume svrstati po kvaliteti u one najbolje iz ove godine, onda nikakvih dvojbi nije bilo koji mi je najdraži i u isto vrijeme najbolji. Radi se o albumu Bloom benda Beach House. Na sceni su aktivni od 2004. godine, a od 2006. godine do danas izdali su četiri studijska albuma.

No, prije svih hvalospjeva vezanih uz Bloom, vratio bih se na trenutak kroz sjećanje na ovogodišnji Terraneo gdje sam gledao Future Islands koji dolazi iz istog grada kao i Beach House – iz Baltimorea. To mi je najdraži odgledani nastup na festivalu, a kako sam zaljubljen u njihovu scenu, evo da navedem par zanimljivih aktualnih izvođača od tamo: Dan Deacon, Ed Shreader`s Music Beat, Lands & Peoples, Lower Dens, itd.

Početkom godine sam ovo mjesto br. 1 unaprijed rezervirao za album Coexist benda The Xx, ali gadno sam se prevario. I baš na ovogodišnjem Terraneu sam zakasnio na njihov nastup jer sam ostao do kraja gledati koncert Swansa, ali nije mi žao. The Xx su prvim albumom postavili visoke standarde koje drugim ostvarenjem nisu dosegli. Oni su mi uz Cat Power najveće razočaranje godine.

Ali pustimo sad razočaranja. Najbolja glazbena ostvarenja su tu da nas dignu na kraju ove tmurne svjetski krizne godine i izvuku nam osmijehe na lica. Beach House su pravi bend za takve stvari; oni su laganija verzija shoegaze bendova od prije dvadeset godina.

Treperavim i grandioznim melodijama ovaj sintetički pop duo podsjeća na Cocteau Twins, Mazzy Star, Drugstore, pa čak i na Mercury Rev ako se dublje zagledamo u glazbu koju stvaraju. Pitao sam se nakon Teen Dreama mogu li oni više, jače, bolje. Sada znam da mogu. Mnogi zamjeraju bendu što novi album zvukom dosta podsjeća na onaj prošli. Alex Scally bi poludio na takve površne analize. U vrijeme Beatlesa nitko nije pitao trebamo li još jedan takav njihov album, rekao bi. Smeta ga što se ljudi uglavnom baziraju na neki osnovni ugođaj pjesama, a ne čuju o čemu Victoria pjeva i ne uspijevaju primijetiti sve te glazbene fragmente koje su njih dvoje pažljivo ugrađivali u svaku pjesmu. Ne znaju čuti u određenim trenucima Cureovske gitare i Victorijin Siouxie Sioux glas. Ali ima nas koji slušamo, Alexe, ne brini.

Beach House se nisu bitno promijenili u samom zvuku od prvog do zadnjeg albuma, ali tko smo mi da im govorimo da se mijenjaju i kada da se mijenjaju. Radiohead su nakon albuma OK Computer učinili veliki zaokret u svom glazbenom izričaju, što je jako iznenadilo publiku i kritiku. Šokiralo bi bila prava riječ. Ali to je njihov put. Beach House će vjerojatno raditi zaokrete kada po njima za to dođe vrijeme. Zato ih pustimo da rade ono što vole najbolje što znaju, a na nama je da shvatimo kako je ovaj album pravo malo remek-djelo i trebamo se pokloniti tome.

Mario Dominiković

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More