Kinoprikazivači nisu fer prema hrvatskom filmu

january jones smokingPrije desetak dana, na okruglom stolu o tretmanu hrvatskog igranog filma, filmaši su optužili medije za potpirivanje mita o nepopravljivo dosadnoj hrvatskoj kinematografiji: misle da bi se mediji, umjesto da obeshrabruju gledatelje strogim kritikama domaćih filmova, trebali priključiti kampanji regrutiranja gledatelja u kina.

Ali taj je apel nepošten jer uključuje neizgovoreni zahtjev za olabavljenjem kriterija prema domaćem filmu. Novi film redateljice Ivone Juke Ti mene nosiš, na kojemu je talentirana redateljica radila šest godina, argument je kontra tog zahtjeva za primjenu kritičarskih olakšica za domaći film. Nikad nismo lakše došli do konsenzusa da je ovo stvarno dobar film. Kojemu ne trebaju olakšice, koji zaslužuje stroge kriterije i može ih podnijeti.

Okrugli stol o dva lica hrvatskog filma – pod čime su organizatori iz Pulskog filmskog festivala mislili na njegov inozemni festivalski uspjeh s jedne, a nezainteresiranost domaće kino publike s druge strane – pokazao je da stvari s filmom nisu crno-bijele, da o njemu ne možemo razmišljati kroz krute, strogo suprotstavljene binarne parove. A primjer filma Ti mene nosiš pokazuje sve „nijanse sive“.

Napokon, dakle, imamo film koji je pametan i ambiciozan i dobro odglumljen i dobro snimljen. Imamo odlične glumce i odličnu muziku. Imamo snažnu i zanimljivu priču – o tri žene, o problematičnim i traumatičnim odnosima, o roditeljima i naslijeđu. Drugim riječima, imamo potencijalni kino hit koji ne igra ni na jeftini humor ni na brzopotezne provokativne društvene teme.

Ali negdje zapinje. Još se čekaju brojčani rezultati kino uspjeha, ali s obzirom na prazne dvorane i loše termine koje su filmu dodijelili prikazivači, nitko se neće čuditi podbačaju.

Uzmimo samo za primjer riječki Cinestar. Tamo se „Ti mene nosiš“ može pogledati u dva jednako neadekvatna termina – u 16 sati i u 21.35. Onaj u 16 sati zaobići će svi zaposleni ljudi, onaj u 21.35 je naprosto prekasno preko tjedna, s obzirom na film traje dva i pol sata. Isto je tako u osječkom Cinestaru. Čak i netko neprijemčiv za paranoje rekao bi da je posrijedi zavjera.

– Ne možete hrvatski film staviti da se tuče u Cinestaru s američkim blockbusterima, kaže Ognjen Sviličić, zagovornik inicijative da se cijena ulaznica za domaći film smanji.

Ivona Juka i njezina producentica, Anita Juka iz tvrtke 4film, na tragu tog zahtjeva osmislile su akciju nagrađivanja gledatelja – uz svaku kupljenu ulaznicu za ovaj film, dobit ćete i poklon.

Nije neka utjeha, ali veseli znati da dobra umjetnost može i bez masovne publike. Na tu je činjenicu ovog tjedna podsjetio britanski The Guardian, objavivši dirljiv i zanesen prikaz Enciklopedije mrtvih Danila Kiša, knjige koju u tom uglednom listu nazivaju izdankom „humanijeg Borgesa“. Prije nekoliko godina Mirko Kovač je s velikim žaljenjem govorio o tome kako je Kiš zaboravljen čim je umro, da je zanimanje za njegove knjige splasnulo. Kundera je za Kiša rekao da je bio najnevidljiviji pisac u Parizu. A eto, par desetljeća kasnije, slavimo Kiša kao veličanstvenu kulturnu činjenicu. Možda će i Jukino djelo preživjeti nevidljivost.

Još jedna stvar koja budi optimizam – ovo je film koji je napokon probudio mašineriju usmene predaje. Čak i ako su dvorane prazne u „gluhim“ terminima, snaga preporuke stalno ga gura naprijed; neki ga idu pogledati dvaput. Sad je vrijeme da prikazivači postanu partneri hrvatskom filmu. Ili da ga, za početak, prestanu sabotirati.

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...