Ken Loach upire prstom u svaku anomaliju suvremenog društva

''A large part of 21st-century capitalism does something less visceral but still devastating: it pumps you full of dreams of self-realisation even as it destroys your deepest notions of who you are.''

Umjetnost koja se na promišljen način bavi životima običnih ljudi, gdje se tijekom svih ovih godina nije našlo mjesta patetici, kiču i ostalim oblicima eskapizma je socijalni realizam Kena Loacha. U toj kinematografiji surove stvarnosti boli je i preko čaše.

Njegovi prvi igrani filmovi Poor cow (1967.) i Kes (1969.) ubrajaju se u kitchen sink realizam (uz tada aktualne redatelje poput Tonyja Richardsona, Lindsaya Andersona i Johna Schlesingera) te su dijelom britanskog novog vala (1959. – 1963.). Na njegov stil također utječe i dokumentaristički pokret free cinema iz sredine pedesetih. Dirljivu dramu smještenu na sjever Engleske o dječaku Billyju, žrtvi zlostavljanja, koji pripitomljava i brine se o sokolu Kesu Britanski filmski institut uvrstio je na sedmo mjesto najboljih filmova XX. stoljeća.

Zaključno s aktualnim Oprostite, mimoišli smo se taj udarnik britanske radničke klase ostaje dosljedan svojem tematskom području, unutar kojeg na posve naturalističan način radi napete filmove čak i od najsitnije socijalne teme ili događaja. Kaže da u socijalnim kao i političkim situacijama leži ogromna dramska vrijednost i napetost, koju svojim prepoznatljivim dokudramskim stilom nemilosrdno prenosi na velika platna. Za uloge često odabire naturščike, poluprofesionalne glumce i razne druge djelatnike na filmu. Njegove filmove publika nerijetko izbjegava jer se opiru gromoglasju neoliberalističke trke za novcem.

Na početku karijere radio je kao kazališni glumac te režirao u kazalištu. Početkom devedesetih javlja se s odličnim trilerom Skrivena namjera (1990.), te s povijesno-ratnom dramom retrospektivne naracije Zemlja i sloboda (1995.), koja prati mladog aktivista Davida iz Liverpoola u borbi za komunističke ideale u Španjolskom građanskom ratu. Film dotiče pitanja kolektivizacije osvojenog zemljišta te jasno upućuje na naklonjenost svećenika fašizmu. Tu iskazuje simpatije anarhizmu i iznosi svoje protivljenje Staljinu. Sporednu ulogu odigrao je i budući Loachev scenarist Paul Laverty. Tu zapravo počinje njihova dugogodišnja suradnja koja traje i danas.

Za mnoge njegove filmove upečatljiv je sociolekt nižih slojeva Londona, cockney. Time njegovi uradci oprimjeruju tezu da je čovjek u današnjem svijetu znatno označen, te u određenoj mjeri i karakterno oblikovan dijalektom koji koristi. U Loacha je svaki karakter s najsitnijim osobinama pomno organizirana cjelina koja radi unutar nepredvidivog svijeta realnosti najbanalnije situacije.

Povijesna drama o odnosima u Irskom građanskom ratu Vjetar koji povija ječam (2006.) postala je popularna u Britaniji tek nakon što je osvojila Zlatnu Palmu u Cannesu. Jedan je od snažnijih ratnih filmova ovog stoljeća. Preispituje razloge pojedinca za odlazak u borbu za domovinu, zajedništvo, odanost i povjerenje. Drugu Zlatnu Palmu dobio je za Ja, Danijel Blake (2016.), ironičnu dramu o mukotrpnom procesu prilagodbe radnika starije generacije na nove birokratske mrežne i uredske sustave sprovođenja pravila i ostvarivanja prava u društvu neosjetljivom upravo na probleme najugroženijih. Sustav je to u kojem su ljudi tek brojevi u tablicama. O tom se filmu govorilo čak i u Parlamentu Ujedinjenog Kraljevstva.

Većina Loachevih filmova plastično prikazuje odnose među ljudima u izazovnim situacijama. Često oslikava istinska prijateljstva kao nešto posve prirodno svakom ljudskom biću te se bavi pitanjem kakvo je prijateljstvo uopće moguće ostvariti u okolnostima nestabilne egzistencije. Taj intelektualac-anarhist koji za svoje roditelje kaže da su bili torijevci, upire prstom u svaku anomaliju modernog društva iščašenih prioriteta beskompromisno braneći humanost. Dosad je primio više od stotinu nagrada za preko pedeset ostvarenja i svoj veliki doprinos u pet desetljeća filmskog stvaralaštva. Režirao je i velik broj televizijskih drama, dokumentaraca, dok u igranom filmu želi zadržati vjerodostojnost dokumentarizma smatrajući da tako najstvarnije oslikava realnost.

Iva Sirotić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More