Keith Flint – dinamo koji je gurao The Prodigy

Samoubojstvo Keitha Flinta tragično je skrenulo pozornost na najveće zvijezde stadionske elektroničke glazbe devedesetih – The Prodigy. Bend je tijekom posljednjeg desetljeća funkcionirao kao neosporna živa atrakcija, a krajem prošle godine izdali su i solidan studijski album ”No Tourists”. Najveće dane slave doživjeli su sredinom devedesetih kad su, barem nakratko, pretvorili rave u ”novi punk”. Zasluga za to pripala je upravo Flintu i njegovoj dobroj volji da utjelovi novu metu javne sablazni.

Osnovani 1990. u Essexu, The Prodigy su u čisto glazbenom smislu pokrenuti kao samostalni projekt producenta i DJ-a Liama Howletta. Rani singlovi poput ”Charly”, ”Jericho”, ”Out of Space” bili su jako dobar primjer u to vrijeme popularnog breakbeat techna, a Howlett je u startu pokazao da ima uho za stvari puno pamtljivije od jednokratnih klupskih hitova kakvi su dominirali u žanru. Debi album ”Experience” (1992.) odjeknuo je izvan kruga rave i techno publike polažući temelje za daleko širi uspjeh koji će uslijediti u drugoj polovici devedesetih.

Formalno Howlett nije bio sam u bendu jer je u živoj varijanti njegov nastup uključivao plesače Keitha Flinta, Maxima, Leeroya Thornhilla i, na samom početku, plesačicu Sharky. Već se na ”Experience” od spomenutih pojavljuje samo Maxim kao vokal na živoj verziji ”Death of the Prodigy Dancers”. Natruhe zvuka po kojem će The Prodigy postati najpoznatiji postale su izrazite na drugom albumu ”Music for the Jilted Generation”(1994.), svojevrsnom protestnom ostvarenju koje se na nekoliko pjesama referenciralo na Criminal Justice and Public Order Act 1994, zakon koji je branio održavanje rave zabava na otvorenom. Pjesme poput ”Their Law”, ”Break and Enter”, ”No Good (Start The Dance)” i ”Voodoo People” pršte buntovnom energijom i zvukom koji bez problema spaja techno, jungle i rock/punk utjecaje. Ne računajući Howletta, ponovno je Maxim Reality jedini vokalno prisutan na singlu ”Poison”.

Stvari se značajno mijenjaju s ”Firestarter”, prvim singlom tad još uvijek nadolazećega trećeg albuma. Tragovi gitarskih utjecaja s ”Their Law” i ”Voodoo People” gurnuti su u prvi plan, ritam je zarazni hip hop breakbeat napuhan do nevjerojatnih razmjera, a na scenu stupa Keith Flint naoružan pankerskim vokalom i imidžem koji djeluje kao sinteza Johnnyja Rottena i Sida Viciousa za devedesete. Dopunjen efektnim crno-bijelim spotom Waltera Sterna, ”Firestarter” je The Prodigy iz obećavajućeg britanskog electro fenomena pretvorio u globalne superzvijezde. Drugi singl ”Breathe” ponovio je istu formulu još snažnije i zacementirao status nadolazećeg ”The Fat of The Land” kao sigurna hita. Objavljen sredinom ljeta 1997., album je prodan u zavidnih deset milijuna primjeraka, od čega je 2,5 milijuna otpalo na Britancima često, a elektroničkim izvođačima gotovo uvijek, do tada nedodirljivu Ameriku. S Fat Boy Slimom i The Chemical Brothers, The Prodigy su prepoznati kao predvodnici Big Beata, populističke techno fuzije koja se uspješno obraćala publici u širokom rasponu od ljubitelja elektroničke glazbe, hip-hopa preko alternativnog rocka do popa.

Zlatno doba elektroničke glazbe nije dugo trajalo. Nakon što se do kraja devedesetih učinilo da svaki filmski soundtrack, reklama za žvakaće gume, glazbena tema videoigre i sve između ima visokooktansku glazbenu podlogu koja bi se zvukom mogla povezati s ”The Fat of the Land” ili ”Dig Your Own Hole” od The Chemical Brothers, početkom nultih su se stvari potrošile. Trebalo je desetak godina da elektronička glazba kroz EDM ponovno postane velika komercijalna sila. Sami The Prodigy nisu si olakšali stvari u tom razdoblju. Posljednji singl s ”The Fat of the Land” – ”Smack My Bitch Up” – podigao je prašinu zbog naslovne fraze pokupljene iz pjesme ”Give the Drummer Some” Ultramagnetic MCs i kontroverzna videospota Jonasa Åkerlunda, koji je zbog brojnih eksplicitnih detalja bilo praktično nemoguće emitirati.

Nakon petogodišnje pauze bend se 2002. vratio sa singlom ”Baby’s Got a Temper”, agresivnim komadom alter electro rocka, koji je trebao najaviti njihov novi album. Nepromišljene reference na ”drogu za silovanje”, Rohypnol u tekstu pjesme uzrokovale su nove kontroverze i lako moguće utjecale na odnos Howletta i Flinta jer je sljedeći album ”Always Outnumbered, Never Outgunned” bio povratak Howlettova solo pristupa, bez upliva Maxima i Flinta koji su zamijenjeni brojnim gostima. Očekivano, album koji je izašao punih sedam godina nakon superuspješnog prethodnika nije uspio ponoviti niti desetinu njegova uspjeha. Howlett je, baš kao i Flint, koji je tada pokušao pokrenuti alternativni rock solo projekt, morao razmisliti kako će nastaviti s bendom.

Od 2005. The Prodigy ponovno tvore Howlett, Maxim i Flint, bez Leeroya Thornhilla koji je bend napustio nakon izlaska ”The Fat of the Land”. Nove diskografske okolnosti i stilske preferencije publike pretvorile su bend primarno u živu atrakciju, polivalentni hibrid rave i rock prošlosti od kojeg se više nije očekivala evolucija sa svakim novim albumom kao u devedesetima. Tri posljednja albuma – ”Take Me to the Hospital”, ”The Day is My Enemy” i ”No Tourists” – jasno reflektiraju činjenicu da je bend toga itekako svjestan. Pjesme su funkcionalne, vidljivo napravljene s namjerom da se dobro uklope u živi set, i pažljivo balansirane između rejverskog ushita i pankerske energije.

Upravo su živi nastupi, uz klasične singlove s ”The Fat of the Land”, razlog zašto ljudi percipiraju Flinta kao frontmena benda, bez obzira na ograničen autorski doprinos. Skriven iza brda opreme, Howlett je od samog početka znao ono što su brojni izvođači elektroničke glazbe naučili s godinama, da mu za upečatljiv živi nastup nedostaje dinamični vizualni element. To je prvo nadoknađeno spomenutim trojcem kao plesačima, a potom Flintom i Maximom kao klasičnijim vokalistima i frontmenima.

Vođen maničnom energijom i neprekidnim, bezbrojnim varijacijama na ikonični imidž iz videa za ”Firestarter”, Keith Flint je tijekom posljednjih petnaestak godina postao dinamo koji je gurao The Prodigy naprijed, ako već ne u budućnost, onda sigurno u bolju prošlost u kojoj je bend naoružan naramkom klasika iz devedesetih i dovoljno dobrim novim materijalom privlačio pozornost i razgalio mase gdje god bi se pojavio.

Autorstvo je čudna stvar jer ponekad ima više veze s percepcijom i imidžem, negoli sa stvarnim stanjem stvari. Howlett i Flint nisu mogli funkcionirati samostalno i to su s vremenom prihvatili, zakoračivši u srednju dob kao dobro uigran plesni stroj. Jedan je predstavljao audio okosnicu, a drugi vizualnu. Flintovim odlaskom ta ravnoteža je narušena. The Prodigy nisu samo ostali bez zaštitnog lica, nego lako moguće i bez razloga za postojanje

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More