Kazalište Ulizis postavlja Becketta na jakuševačkom smetlištu

Odlučio sam: igrat ću na sve ili ništa! Okušat ću sreću kod Milana Bandića, pokušat ću od njega izvući neka novčana sredstva, na primjer za seriju tribina na temu “Avanturisti u novijoj hrvatskoj književnosti”. Ako holivudskom boemu Radetu Šerbedžiji nije takvo nešto ispod časti, zašto bi bilo meni!?

Uostalom, čuo sam od dosta njih da je Bandić široke ruke i da će uvijek dati neku lovu ako ga lijepo zamoliš. Doduše, teško je nadjebat Šerbedžiju. Ono njegovo bolećivo pjevanje na koncertu u Lisinskom “Ajoj Liko, voli li te iko”, samo za ličanina Ljuštinu koji je sjedio u prvom redu… Kad je kamera u krupnom planu snimila suzu u Ljuštininom oku, bilo je jasno da će se većina gradskog proračuna za kulturu preliti u vagabundsku korpu Šerbedžijinog putujućeg kazališta “Ulizis”.

U zgradi poglavarstva nisu me mogli spojiti ni s Bandićem ni s Ljuštinom. Dobrohotni portir odveo me Bandićevoj pomoćnici Jeleni Pavić Vukićević. Primila me u svom uredu. Odmah sam pohvalio njezinu vitkost.

– Vidi se da radite na sebi – rekao sam. – Niste kao one žene koje misle da se nakon tridesete mogu opustiti… I kojima je vrhunac političke karijere to kad se na predizbornim lokalnim skupovima grabaju za besplatne kiflice sa sezamom.

– Po mom mišljenju žena zrije tek nakon tridesete – Jelena je spokojno odvratila na ova moja zapažanja. – Pogotovo mi koje smo pubertet proživljavale sušnih devedesetih. Nismo tada po buticima imale na raspolaganju hrpu najrazličitije robe kao danas… Ja sam u gimnaziji stalno nosila nekakavu šugavu sivkastu miki maju, oblačila sam se gore od one dvije nakaze iz “Neki to vole vruće”, benda koji najbolje simbolizira onu specifičnu prazininu devedesetih u Zagrebu koju još niti jedan suvremeni pisac nije uspio vjerno prenijeti na papir. U razredu sam bila gotovo neprimjetna. Odlično sam učila, ali nisam se voljela previše isticati svojim znanjem. Što se tiče fizičkog izgleda, Inke tvrde da svaki čovjek liči na neku životinju i utjelovljuje njezine osobine… .

– Istina! – složio sam se. – Reži me ako Milanovića u močvarnom mraku, s onim njegovim razvodnjenim očima, ne bih zamijenio za krokodilsko mladunče izleženo iz jajeta na kojem je mjesecima ležao bezizražajnog, predatorskog pogleda i kao brižna ga – ali i okrutna majka – grijao ministar Linić. Zato volim vašeg šefa Bandića. On me svojom fizionomijom i snenim, vizionarskim pogledom podsjeća na pitomog, dobrog rakuna… A vi me u licu, na primjer, podsjećate na dražesnu koalu koja samo želi nekog zagrliti i ušuškavati ga pred san… A to je tako umirujuće naspram svih tih gmazovskih fizionomija.

– Koale! Obožavala ih je moja najbolja prijateljica iz gimnazije, Sunčana iz Velike Gorice. Iako je bila pankerica, prolazila je sa samim peticama.

– U koju ste gimnaziju išli?

– Gornjogradsku. Bili smo prva generacija nakon Šuvarovog sistema. Ta je škola dotad bila ugostiteljski smjer, mi smo bili prva gimnazijska generacija. Morali smo bubati i bubati da se dokažemo…  Evo, imam tu u ladici jednu razrednu fotografiju… – Pružila mi je fotku preko stola.

– Ajme, stvarno ste svi bili ružni… – otelo mi se. – Skoro svi muški nose odvratne bordo “Dieselice”… Pogledaj ovog s rokabili frizurom…  – Upro sam kažiprstom u sredinu grupne fotogafije.

– To je Zaviša Šimac. S njim sam nekoliko puta izašla petkom na Blue Moon u Kulušić. Ne znam što je danas s njim. Sigurno me često vidi na televiziji i grize se što nije pokušao nešto ozbiljnije sa mnom, što nije malo upornije ašikovao…

– Sve to djeluje kao neki američki san… Dobra, marljiva djevojka iz susjedstva koja najednom postaje glavna pomoćnica karizmatičnog gradonačelnika koji će očito na poziciji biti duže od Tita… – protrkeljao sam.

– Milana Bandića sam upoznala mimo mladeži SDP-a. Ta nazovi mladež okupljala se u nekoj prostoriji u Folnegovićevom naselju. Tamo su se uglavnom opijali, slušali “Zabranjeno pušenje” i “Majke”, predvođeni lijenim Danom Špicerom kojem je glavni program i politička opsesija bilo kako istrijebiti štakoraške golubove sa Jelačić placa. Valjda zato što je s onim svojim podbratkom i sam podsjećao na dobro uhranjenog goluba… Jednom ih je u tu “mladež” došao posjetiti Milan. Kad ih je vidio takve pijane i raskalašne, u svom stilu im se zdravoseljački popišao po drvetu ispred prostorije… Tada još nije bilo zabranjeno mokrenje na javnim mjestima. To mu ta razularena ekipa iz mladeži nikad nije mogla oprostiti, tu uvredu…

– Palo mi je na pamet… – promrmljao sam. – Možda danas taj vaš rokabili Zaviša živi negdje u Novom Zagrebu. Možda mu se danas njegova kokotica skroz osmudila od otrovnog smrada sa Jakuševca, pa sad podsjeća na pijetla kojem se po krijesti, u Bandićevom stilu ispišala neka krava…

– Je li vi to pokušavate nešto alegolizirati? Nešto u stilu Orwelove “Životinjske farme”? Zašto bi Zaviša bio osmuđen?

– Ne podnosim alegorije, ni basne. Iznosim živu činjenicu. Prije neki tjedan bio sam u Utrinama. Tamo to smeće sa Jakuševca vonja gore od Superhikovog daha… Majke sjede u parku i hrane djecu slancima i smokijima u tom smradu. Onda dođu i očevi. Njih taj smrad toliko baci u depresiju, da odmah trče u vinariju kod tržnice po litru i vodu… Lako moguće i da je taj vaš Zaviša završio među tim osmuđenim očevima… Možda već ima i smradne naslage na jeziku od sveg tog lošeg gemišta…

– Ne vjerujem. – Jelena je odlučno zavrtila glavom. – Poznavajući Zavišu, on se sigurno sa suprugom i djecom skrasio negdje na Jarunu i redovito vesla, održava kondiciju. Stalno priželjkujem da me netko iz gimnazije pozove na godišnjicu mature, pa da sa Zavišom kao nekad u Kulušiću, otplešem na pjesmu “Blue moon”. Stvarno sam voljela rokabili. U rokabiliju su djevojke bile baš kao ja… Neka jednostavna bejzbol, neističuća jakna i čestito plesanje sa svojim odabranikom. Volim kad muškarac nosi kokoticu… Volim kad je onako malo razmetljivi pjetlić, a opet da ne gubi vezu sa svakodnevicom…

– Baš kao da ste opisali Bandića. Iz onog vremena dok mu se još tjeme na zatiljku nije opustošilo od čestih posjeta građanima Jakuševca, s kojima je valjda, u pobratimljujućoj atmosferi, mazohisitčki samopožrtvovno jeo i radioaktivnu ribu kod Toplane upecanu direktno iz Save – promrsio sam.

– Što se tiče Jakuševca, imamo već neka sjajna rješenja… – bodro će Jelena. – Šerbedžija se dosjetio da bi on i njegova kazališna družina tamo na smetlištu ljeti mogli održati Beckettovu predstavu “Kraj igre”. To je svakako sjajan ambijent za Beckettove besprizornike…. Uz tu predstavu Novozagrepčani bi mogli postati ponosni na svoje smetlište kao Dubrovčani na Lovrijenac gdje je Rade u mladosti nenadmašno igrao Hamleta… Jakuševačko odlagalište otpada moglo bi postati izvozni brend… Šerbedžija bio doveo i Breda Pita koji bi u Beckettovom “U očekivanju Godota”, mogao glumiti samog Godota, svi ga čekaju, a on se ne pojavljuje nikako, čak ni nakon predstave…

– Znači, Bred ne bi morao dobiti ni honorar… Možda bi onda Grad od tih sredstava mogao financirati moje tribine o avanturizmu u hrvatskoj književnosti, od Jagode Truhelke pa do Hrvoja Šalkovića – ufurao sam je naglo u svoju spiku.

– Zanimljivo… Obožavam Šalkovićeve knjige, pogotovo ovu zadnju, “Ovdje nema mjesta za vilenjake” koju je čak i Jagna Pogačnik na ovitku ocijenila visokom ocjenom, i tako se posula pepelom po glavi za sve one prijašnje zlobne kritike uperene protiv Hrvojevog pisanja… – oduševljeno će Jelena. – Sa Hrvojem me upoznala Petronila Neuner, ona je jedno vrijeme vodila treći Dnevnik na HTV-u… U gimnaziji smo išle u isti razred i jednom smo se ozbiljno pokoškale oko Zaviše. I Petronila je bila rokabili…

– U tom slučaju, mogu računati na financijsku podršku grada? – Ponadao sam se. – Ja bih te tribine održavao u Udruzi Utrinjana, “Utrinapolisu”… Novom Zagrebu itekako nedostaje kulturnih događanja… Otac od moje kolegice sa fakulteta svirao bi violinu, Paganinija… Možda i taj vaš Zaviša dolazi na subotnja druženja u “Utrinapolis”… Vidio sam tamo jednog s kokoticom, još uvijek neosmuđenu jakuševačkim isparavanjima… Sad se ne mogu zakleti jesu li ga zvali Zaviša, ili samo prozaično, Ivan…

Jelena je rekla da joj se javim nakon drugog kruga izbora za gradonačelnika, pa će vidjeti. Za sad su sve pare potrošili na pjesničke tribine Gorana Matovića na kojima ovaj, kao od Mario Kovačeve ruke podrapana vinilka, stalno iznova povišenim tonom recitira Ujevića, uz gitarističku pratnju Arsena Dedića koji pak nakon svakog imalo potresnijeg stiha uzdiše i puše poput ribicama preuhranjenog, vremešnog morža iz zagrebačkog ZOO vrta.

Na izlasku iz Jeleninog ureda ugledao sam na hodniku Poglavarstva ministricu Zlatar i intedanticu HNK Anu Lederer. Držale su se ruku pod ruku. Bile su mi okrenute leđima. Čuo sam Zlataricu kako govori Ani:

– Ne znam što mi je bilo da Viskovića pokušavam ugurati na tvoje mjesto intendanta… Mi žene, kako kaže Nataša Govedić, trebamo održavati sestrinstvo. A ja se kao zadnja neosviještena tuka, primila tog pohotljivog Viskovića koji se mizogino mužjački zajapuri u licu čak i na odlomak iz autobiografske knjige Irine Aleksandrove u kojem ova intimistički opisuje kako se jako uzbudila kad joj je jednom prilikom Bela Krleža maglovito dala natuknuti da su ona i Miroslav svingeri.

– Bilo pa prošlo – pomirljivo će Ana Lederer. – Ajmo sad da te konačno upoznam i izmirim s Milanom. Vidjet ćeš, on nije nimalo mizogin ni pohotljiv… On ženama u maniri starih kavaljera samo svira gitaru i poklanja ruže.

– Divno je znati da u ovoj kaljuži postoje i takvi muškarci. – Uzdahnula je Zlatarica.

Mreža se širi, pomislio sam. I Zlatarica je skužila da se treba povezat s Bandićem… Valjda će se i za dunavskog, slatkovodnog kedera poput mene naći koji milmetar prostora u toj prostranoj mreži.

Navečer sam zadobio težak udarac: na Trećem programu nije bilo emisije “Peti dan”, očito je ukinuta do jeseni! I to baš sad kad sam se počeo platonski, na daljinu zaljubljivati u voditeljicu Ankicu Čakardić… Čitavo poslijepodne nakon Poglavarstva zamišljao sam kako Ankicu odvodim u “Utrinapolis”, pod izlikom da ćemo tamo osnovati teroristički odred, nešto kao hrvatsku inačicu “Crnih pantera”. A onda je tamo oblijem lokalnim, neglavoboljnim vinom “Bartolajner” i čitavu noć plešemo na rokabili muziku. Čakardićka stepuje pod mini stroboskopom s crvenom rokabili mašnom na svježe opranoj kosi, dao sam joj to umjesto teorističke, izviđačke beretke… Stojka nas gleda i izgriza se od ljubomore, baš kao što sam se ja grizao onog petka kad je ona  plesala stiskavac s onim tipom s kokoticom za kojeg moram provjerit je li mu ime Zaviša ili Ivan. Ako je Zaviša, imam Jelenu Pavić u šaci. Jest će mi iz ruke ne bih li joj s njim namjestio susret u “Utrinapolisu”. Još kad joj napomenem da mu jakuševački otrovni smrad nije gotovo ni malo naudio besprijekornoj, poput gustog nabujka nabuhloj kokotici…

Književna Groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More