Kazalište u 2018: Izvan zone komfora

Sunce žarko sjeda i skoro će sjest. Stalna na tom svijetu samo mijena jest. Petar Preradović, Mujezin

Iako živimo u iznimno zanimljivim vremenima, kazalište je u protekloj 2018. od Broadwaya, West Enda do Schaubühnea mirno plovilo ustaljenim komercijalnim vodama – nešto vike, malo šljokica i mnogo načelnoga bunta. Otkad Lyn Gardner više nije jedna od Guardianovih kazališnih kritičara, veteran Michael Billington nije se pomaknuo dalje od Manchestera i vrijedne britanske tradicije promidžbe domaćega dramskog pisma. Za razliku od lanjskog slavljenja zajedništva, Brexitova godina protekla je u znaku eskapističkih oživljavanja mjuzikala, epova i već zamornoga trenda političke korektnosti.

Na Broadwayu je pak jedna od najvećih premijera bila – lutkarska. Dramaturg lanjske megauspješnice Harry Potter i ukleto dijete, Jack Thorne, od King Konga iz 1933. načinio je mjuzikl te je s rijetkom korištenom animacijom Gavina Robinsa u komercijalnom kazalištu ponovno nevjerojatnom lakoćom i s velikim budžetom proizveo hit.

Onkraj produkcijskog bogatstva, hrvatsko je kazalište glavne struje i ove godine na solidnome putu prema dnu. Nije tu riječ o financijskim neprilikama, pokojem skandalu ili nedovoljnom korištenju tehnologijskih dostignuća, nego o već ustaljenom nedostatku vizije onih koji bi mogli i trebali kreirati repertoar. HNK Zagreb, ZKM i Gavella nemaju predstave značajnijeg umjetničkog proboja. Splitsko ljeto i Dubrovačke ljetne igre bez obzira na sve nominacije i nagrade ne nude relevantan repertoar i viziju festivala u budućnosti koji neće uzmicati pred turističkim kičem. Rasplet s nezavisnom scenom u &TD-u još čekamo. Nekad se zbilja čini kako se naši autori rijetko zapitaju – zašto baš ta predstava i zašto baš sada?

U vremenu posvemašnje brzine i monokulture, kao da smo zaboravili da je kazalište tu kako bi nas usporilo, zamislilo, potaknulo na rasprave, ali i po potrebi zabavilo. Koliko god dokolica i dosada bile važne za krepak duh, u kazalištu gdje prosječna minuta daleko sporije prolazi, PR spinovi možda mogu namamiti publiku u kazalište, no upitno je kako će je dugoročno zadržati. Valja napomenuti kako su pojedine kazališne ulaznice sve teže financijski dostupne građanima i postaju rezervirane za ionako ustaljenu ”elitu”. Dijalog između različitih slojeva društva tako postaje sve udaljeniji.

No, da je stanje stvari ipak za klasu optimist, dokazuju maleni, nezavisni i rubni, ali i oni nešto veći raspršeni na istočnoj obali Jadrana. U godini Shakespearea i romana na sceni, predstave koje su najviše propitivale naše mnogobrojne identitete i bile izvan zone komfora jer su zrcalile naše pukotine i krhkosti, samo su naoko malene i udaljene. Nekad su fikcijske, nekad dokumentarne, dramske i na rubu performansa, a njihovi su prostori nerijetko uvjetno izvedbeni. Predstave su to u kojima su naši lomovi najveća snaga i gdje se još osjeća puls i dekor Mediterana – metež običnog života uz pazarsku dreku.

Povlačenje u sebe

Tri su nezavisne i komorne produkcije – Susret Nine Mitrović (Exit), Duet za jednog Toma Kempinskog (Točka na i) i Ni prijatelj, ni brat Marine Petković Liker (Četveroruka) – skrenule pozornost na važnost introspekcije, nemogućnost komunikacije, ali i potrebu za intimom i bliskošću u svijetu koji nas na svakome koraku bombardira ambalažom pritom ne nudeći sadržaj. Posve različitih izvedbenih formi i dramaturških šavova, dokaz su da i u vremenu plićine postoje autori iznimna senzibiliteta i publika koja na prvi znak nevolje neće gurati glavu u pijesak, nego će biti dovoljno jaka za različita udaljavanja i zbližavanja. Ako ste ljubitelj istinske drame odmjerenih rečenica, ne propustite.

Ni prijatelj ni brat TEASER from Cetveroruka on Vimeo.

Mediteran jučer, danas, sutra

Pokojni je Predrag Lucić u scenskoj preradbi Goldonijevih Ribarskih svađi, Barufama, na neiscrpnoj i bogatoj tradiciji oblikovao četverojezični sustav u multikulturalnoj Savudriji gdje se isprepliću istarska čakavština, slovenski, talijanski i njemački jezik. Redatelj Vito Taufer u koprodukciji Gledališča Koper, SSG Trst, INK Pula i SNG Nova postavio je predstavu velikih glumačkih dosega u kojoj mlada Nika Ivančić posebno briljira. Za godinu tužnih odlazaka velikih pjesnika Mediterana, ta je nešto starija predstava (premijerno izvedena 2017., a gostovala na Danima satire 2018.) ujedno posveta i nostalgija te neizbježna za svakog s imalo juga u srcu.

Za jedan drukčiji, brži i hohštaplerski Mediteran te buđenje iz podužeg sna HNK-a Split, zaslužne su mlade snage ansambla i redatelj Ivan Plazibat. Njihovo bezobrazno duhovito ”Kroćenje goropadnice” uza sve dramaturške nesavršenosti, svježe je čitanje klasika i otvorena ruka ulasku u kazalište nekih novih generacija.

Odgoj djevojaka u Hrvatskoj

Renata Carola Gatica kontinuirano pokazuje kako se rade predstave za djecu i mlade bez podilaženja i zamorne prašnjave didaktičnosti. Kad je školski psiholog jedan od zaposlenijih u obrazovnom sustavu, britko dramsko pismo Vedrane Klepice u Našem odgoju (HNK Rijeka) vječno je na rubu bezobrazluka, vulgarizama i kolokvijalizama, a odrasli su rezignirano srasli sa sustavom u koji prešutno vjeruju. Nedovoljno suvremenih dramskih tekstova problematizira adolescenciju, sve krhkosti otkrivanja tijela i seksualnosti, ali i potištenosti, uživanja u sadizmu moći i stvaranju različitih identiteta. Ovo je jedna od takvih kazališnih poslastica, no njezin punokrvni punk nije za svakoga.

Anđela Vidović

Foto naslovnice: HNK Ivan pl. Zajc Rijeka

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More