Sedam ključnih kazališnih trenutaka u 2019.

Anđela Vidović i Leon Žganec-Brajša izdvajaju najbolje od kazališta u godini za nama

Izdvaja Anđela Vidović

Kazalište u 2019. bilo je u znaku hiperaktivnosti i hektičnosti – načete su političke, socijalne, intimne drame različitih dosega i kvaliteta. Marketinški su se same predstave po ustaljenom običaju napuhivale do gigantskih razmjera, a sama narav stvari nije se bitno promijenila. HNK mirno plovi komercijalnim vodama, Gavella lektirnim, a ZKM je u tom velikom triju najpropulzivniji od otvaranja prostora mladima do načinjanja ozbiljnijih društvenih tema (bez obzira na nerijetko dvojben krajnji rezultat). Možda kazalište gubi utrku s filmom i tehnologijom, no ono se nikad dosad nije tako žestoko i u duhu vremenu obraćalo mladima. Stoga ovu godinu za nama posvećujem upravo njima.

1. Ivan Penović

Mladi dramaturg i redatelj još od ”Prijeđanja vublike 148” političkom nekorektnošću pomiče granice što je kazališna publika, u ”Kataloncu” (Teatar &TD) fragmentarnošću sa stalnom izmjenom motiva gotovo tu istu publiku iscrpljuje, a u ”Flexu” (KunstTeatar, UO Punctum) još od nje besramno traži i novce. Osim vlastitih autorskih tekstova i improvizacijskog rada s gotovo uvijek istim glumcima, Penović je prošlu godinu bio dramaturg od ZKM-a do Dubrovačkih ljetnih igara, a njegova se iduća premijera očekuje u HNK-u. Nakon mnogo vremena imamo autora od kojeg s punim pravom najbolje tek očekujemo.

2. Tamara Kučinović

Samozatajna i relativno nepoznata zagrebačkoj publici, Kučinović je poput Penovića, ali u sasvim drugom, senzibilnijem registru ujedno redateljica, dramaturginja i glumica. I to lutkarska. Njezino pripovijedanje na sceni sastoji se od mnoštva detalja, scenskih razina, istraživanja mogućnosti animacije, pokreta i glume. S varaždinskim Glluglom nerijetko radi predstave za odrasle. Tako su prošle godine uprizorili Zamjatinov distopijski roman ”Mi” i ”Med zidima”(r. Selma Spahić). U naramku ima mnoštvo nagrada, no tek čekamo da se naše kazalište otvori njezinim lutkarskim predstavama za odrasle.

3. Mladež bez Boga (ZKM, Montažstroj, ADU)

Dok se o visokostiliziranoj Ostermeierovoj ”Mladeži bez Boga”na Salzburškim svečanostima tek raspravljalo, Ödön von Horváth u režiji Boruta Šeparovića katapultiran je u 21. stoljeće kružne dramaturgije i forsiranja tehnologinje. Tu ne trebaš misliti, na autopilotu si koji ne poznaje empatiju, samo ”skrolaš” i ”svajpaš” dok se drugi smiju, poneki i plješću. Mračna, moderna i provokativna predstava koju nosi iznimna mladež Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Ivana Gulin, Ugo Korani, Ivan Pašalići Bernard Tomić.

4. Cigla (Gavella)

Ubačena na kraju sezonu kao lucky loser, Šovagovićeva drama nakon više od dvadeset godina ne gubi nimalo na aktualnosti, iako je sam kontekst ponešto izmijenjen. Redatelj Krešimir Dolenčić s pomaknutim tonovima Ivana Josipa Skendera osebujnom domaćinstvu daje lepršave tonove podsjećajući nas na neizbježnu duhovnu i materijalnu pustoš rata i poraća, na izgubljene generacije mladih u najvećem naponu kreativne snage koji su samo planirali neki bolji život. Taman pogođeno za sve rođene nakon 1992.

Izdvaja Leon Žganec-Brajša

Hrvatsko kazalište u 2019. kretalo se ustaljenim ritmom, nastavljajući poznati niz sezona i ljetne selidbe na jadranske destinacije i festivale. Nije bilo mnogo prijelomnih odluka, na sceni ili oko nje, pa tako, primjerice, Zakon o kazalištu nije doživio nikakve suštinske izmjene, nisu objavljivane značajne nove strategije, planovi i slično. Ipak, ako se usredotočimo na samu produkciju, unatoč velikom broju standardnih, zanatski odrađenih predstava, moguće je uočiti nekoliko zanimljivih pojava, koje bi mogle značiti pomake na kazališnoj sceni i odrediti njezinu budućnost, a pojavile su se (ili nastavile pojavljivati) u 2019.

1. KunstTeatar

Iako predstave variraju u estetici, pa i kvaliteti, a produciralo se puno, pogotovo za okvire relativno nove neovisne umjetničke organizacije, rezultat je intrigantan i značajan za budućnost zagrebačke scene iz barem nekoliko razloga. S jedne strane, to je otvaranje novih, nekonvencionalnih kazališnih prostora izvan centra grada, o čemu se svako toliko mnogo govori, ali malo čini, a s druge je mogućnost da mladi umjetnici rade neovisno od često tromog institucionalnog sustava i taj svoj rad slobodno prezentiraju javnosti, preuzimajući za njega punu odgovornost. Rezultat tog i takvog rada su i priznanja, od medijske vidljivosti, preko suradnje s, primjerice, lutkarskim festivalom PIF do kulminacije na dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta predstavi ”Flex” u koprodukciji s UO Punctum, čime je i ta, tradicionalno relativno konzervativna nagrada, prepoznala Kunst kao nešto novo i zanimljivo.

2. Eichmann u Jeruzalemu i Tri sestre

Tri sestre, autorski projekt Bobe Jelčića prema Čehovu, prožete su svom težinom atmosfere provincijalizma te su pokazale kako nacionalno kazalište može biti okrenuto klasicima, a istovremeno istraživati mogućnosti suvremenog kazališta.

Eichmann u Jeruzalemu redatelja Jerneja Lorencija u ZKM-u bavi se poznatim suđenjem. Ali ga ne rekonstruira doslovno, već se ostvaruje svojevrsna mikrorekonstrukcija s Artukovićem u Zagrebu, a onda i odbljescima njihovih mentalitetskih obrazaca u svakome članu ansambla predstave, a preko njih i publike.

3. Nova izdanja o kazalištu

U sveopćoj krizi izdavaštva, o kojoj se govori i piše iz godine u godinu, knjige o kazalištu, koje prirodno zanimaju ograničen broj čitatelja, nisu u fokusu izdavača. Ipak, nekoliko je izdavačkih kuća koje unatoč nepovoljnim tržišnim uvjetima kontinuirano objavljuju izdanja povezana s kazalištem, bilo teatrološka ili novih dramskih tekstova. Među njima, mogu se izdvojiti prva hrvatska opsežnija ibsenološka studija, naslovljena Ibsenova ”druga scena” Ane Tomljenović, koja donosi niz argumentacijski katkad vrlo složenih, no intrigantnih tekstova o pojedinim Ibsenovim dramskim tekstovima.

I doajen hrvatske teatrologije, iznimno plodan i agilan autor, akademik Boris Senker, objavio je novu knjigu, S obiju strana rampe: ogledi o hrvatskoj drami i kazalištu. Ona sadržava osamnaest eseja, pisanih prepoznatljivim stilom i zanimljivih iz različitih perspektiva, a usredotočenih na novije pojave i događaje u hrvatskom teatru.

Anđela Vidović i Leon Žganec-Brajša

Foto: ZKM

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More