„Oj liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilostna ruka prirode pogodila? Koj je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe? I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga potres u davna vremena potreso, al da jošte stoji i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo, gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće porušiti ni tebe, a kukavicam daleka kuća… Nesreća je velika, jer je šteta ogromna. Tko je zavirio u kuću, može taj kvar izmjeriti. Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila, neima ih deset izmedj 2000 u kojih se nebi moglo stanovati. Popravak stajat će milijune, al dvadeset i sedam puti zamahnula je šaka prirode na naše srdce i Zagreb, ako i težko ranjen, stoji i živi, pa da je tako bio potresen carski Beč, palače na „Ringu” bile bi se srušile u prah kan da su od karata gradjene. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad, Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vieka pohara ga užasna vatra, al iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenič-ptica.”
August Šenoa, Zagrebulje, Vienac, br. 47, 1880. *
Nedavni zagrebački potres magnitude 5, 5 po Richteru prouzročio je štetu na 7000 objekata, a evidentirano je tridesetak tisuća prijava za pojedine stambene jedinice. Od svih ozljeda koje je naš glavni grad pretrpio te korizmene nedjelje jedna se posebno jako ćuti u grudima svih onih koji vole Zagreb. Riječ je dakako o zagrebačkoj prvostolnici Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava koju profesor Dragan Damjanović u posljednjem broju Vijenca naziva “najslojevitiji spomenik Zagreba, svjedok gotovo cijele njegove duge povijesti od srednjega vijeka do danas”. U svojoj knjizi “Zagreb njim samim” iz 1999. Ivo Maroević piše kako je “Okružena bedemima u 16. stoljeću, kad je dobila i renesansni zvonik na zapadnom pročelju, postala znakom Zagreba u prostoru.”
Fasada zagrebačke katedrale s dva tornja kakvu je mi poznajemo doživjela je tako svoj prvi veliki potres 22. ožujka 2020. Južni toranj katedrale pretrpio je veća oštećenja. Toranj se prelomio u visini lanterne na 92 metra tako da je srušen dio zvonika visine od 10, 30 metara. Tome treba dodati i visinu pozlaćenog križa s gromobranskim šiljkom koja iznosi 3, 20 metara. Kugla ispod križa probila je čak i krov Nadbiskupskog dvora, a jedan dio probio je i tavanski strop. Dijelovi tornja pali su i na skelu, koja se prilagođavala za radove završene III. faze obnove južnoga zvonika što je dovelo i do oštećenja treće galerije dovršene netom prije Božića 2019. godine. U četvrtak, 2. travnja objavljeno je detaljno izvješće o štetama na zagrebačkoj katedrali te je odlučeno da će se rušiti i vrh sjevernog tornja.
„Deset sekunda! Šesti dio jedne minute! Časak, da dva tri puta dahneš, manje neg što treba na smrt ranjenu crvu, da pogine, šta je to u životu čovjeka? Šta je to u povjesti naroda? Ništa. U tečaju poviesti svieta čini ti se, da te mjere neima. Al sada, kad nam se malo vraća sviest i dah, kad je i sam bies prirode, bijući nas, sustao, te se možeš poslije dugih deset dana položiti na uzglavje, kad ti pod drhtavima nogama neriče podzemni vatreni zmaj udarajuć svojom kobnom pandžom u srdce hrvatske domovine – istom sad, prolazeći kućami glavnoga grada, mjerimo deset sekunda, pa nam se čini, da je to bio cieo viek, proklet viek…
Kroz osam punih dana potrese podzemni, nepobjedivi demon prirode tlo pod temelji naše priestolnice dvadeset i sedam puti. Hodasmo omamljeni, bliedi, vrućica nas tresla, živci da će nam popucati, hodasmo po svetom tlu našega zavičaja poniknute glave, noseći u srdcu očajno čuvstvo, da će nam pod nogama zinuti grob, da će se domovi, gdje smo se rodili, gdje smo sa svojimi milimi trajali sretne dane, oboriti na nas, da će nas zakopati. Većina hvala bogu neizgubi sviesti, al sav grad hvatao je neki delirium.”
Budući da je riječ o najjačem potresu u posljednjih 140 godina često se spominjao i njegov razorni prethodnik koji se zbio 9. studenog 1880. Jedna od najjače devastiranih građevina bila je također zagrebačka katedrala. Katolički list (13. studenog 1880.) donosi novosti o tadašnjim oštećenjima: “Potres je u Zagrebu najviše naškodio visokim zgradama, a prema tome najviše crkvama. U Zagrebu su 4 crkve zatvorene: Stolna, sv. Katarine, sv. Marka, i franjevačka; i ostale će trebati popravka, ali se u njima može obavljati služba Božja“.
Obnova katedrale s naglaskom na glavni portal i tornjeve započeta je godinu dana prije potresa 1880. godine a predvodio ju je barun Friedrich Von Schmidt koji dolazi u Hrvatsku na poziv našeg poznatog mecene, biskupa Strossmayera. Zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Mihalović Schmidtu je ponudio posao na prvostolnici koji on prihvaća. Schmidtov nasljednik na projektu zagrebačke katedrale, Hermann Bollé u Zagreb dolazi 1876. na poziv Ise Kršnjavog. Nedugo nakon Schmidtovog projekta za obnovu pročelja zagrebačke prvostolnice (koji je podrazumijevao i nadogradnju sjevernog tornja) Bollé predlaže novi projekt za obnovu zapadnog pročelja. U svom projektu Schmidt ostavlja na zapadnom pročelju glavni portal iz XVII. stoljeća koji je dao sagraditi tadašnji zagrebački biskup Benedikt Vinković.
Izbor romaničkog stila na Vinkovićevu portalu koji je izradio slovenski majstor Kozma Miller neobičan je budući da je portal izgrađen sredinom XVII. stoljeća (doba klasicizma). Nekoliko se objašnjenja koristi u argumentaciji ovakvog odabira a jedno se odnosi na izgled starijeg romaničkog portala koji su htjeli obnoviti upotrebljavajući iste stilske značajke. Majstor Miller ukomponirao je u novi portal pojedine dijelove starijeg portala kao što su lukovi i lavovi čuvari koji se nalaze u donjoj zoni. Radovi na portalu trajali su od 1640. do 1643. godine. Vinković mu je posvetio posebnu pažnju smatrajući da nakon novog zvonika pročelje treba obilježiti i novim portalom. Dva stoljeća nakon izgradnje Vinkovićeva portala pročelje prvostolnice počelo se ponovno obnavljati. Vrlo slična razmišljanja i težnje pojavile su se i u tom vremenu koje je obilježeno djelovanjem arhitekta Hermana Bolléa.
Bujicu veoma oštrih kritika dobio je Bollé jer se usudio odstraniti Vinkovićev portal i na njegovo mjesto postaviti historicistički koji je smatrao vertikalnijim, po svojoj plastičnosti složenijim i nadasve optički bolje vezanim uz nove proporcije i tornjeve. Za stari portal koji je postavio Vinković smatralo se da je bio nužan zbog ondašnje obnove pročelja. Čini se da je i Bollé razmišljao na isti način, premda njegovi suvremenici nisu odobravali niti priznavali njegove razloge. Predbacivalo mu se što je izgradio šablonski tip neogotičkog portala koji nema tako jako izražene umjetničke vrijednosti kakve je imao portal iz sedamnaestog stoljeća.
“K zdvojnosti pridruži se glad novinarski. Ta pisarčićem su potresni prizori, romantički izkićeni, najdraža hrana. Čitao sam te razne viesti i članke. Kraj težke žalosti svoje nasmijah se grohotom na sve te gluposti i laži. Mišljah, da čitam mitologiju. Zagreb da je samo ruševina, pet crkvi da treba porušiti do temelja, 500 kuća da se srušilo, siromasi da su preseljeni iz ubožke kuće, kod Resnika da se pokazaše vulkani, vrela voda da je štrcala 30 metara visoko. (Taj piskar valjda nije znao što je metar, nit je imao u rukah compendium geologije). A sve je to laž, sušta laž, to sam vidio na svoje oči. Nu obćinstvo je sve to čitalo, novine gutalo, povjerovalo i prestravilo se. Ludost novinarska učinila je toliko zla koliko i potres.”
Vinkovićev portal u svojoj luneti ima kompoziciju sastavljenu od baroknih voluta, a Bolléov ima secesijski reljef koji je 1902. godine isklesao mladi kipar Robert Frangeš Mihanović. Prikaz Sv. Trojstva u luneti izazvao je toliko kritika da se u trenu činilo kao da ga apsolutno nitko nije odobravao. Članaci tadašnjih novina svjedoče o poimanju Frangešovog djela. Pisalo se kako je: „Bog otac: dugobradi starac, plastički mrtav i trom lik, nema u njemu ljepote ni duševnog užitka, neprirodni dijelovi njegova tijela ne pristaju u jednu prirodnu cjelinu, Isusovo lice mizerno, kosa ružno podšišana, a usta razvaljena, vrat mu je pretanak, desna noga neprirodno postavljena, a ruka grčevita sa predebelim žilama, Duh Sveti posve nejasan u liku goluba…“
Kada je potres pogodio Zagreb 1880. katedrala je imala samo jedan, južni toranj koji je kao i današnji bio jako oštećen u potresu te je cijeli njegov vrh bio uklonjen. Pri gradnji sjevernog tornja (1892. – 1893.) pojavile su se pukotine koje su tadašnju hrvatsku vladu uznemirile te su pozvani arhitekti iz Beča kako bi se spriječilo njegovo moguće urušavanja. Premda su se stručnjaci složili da je do pukotina došlo uslijed uobičajenoga slijeganja nove strukture Bollé se odlučio dodatno učvrstiti temelje sjevernog tornja. Dodao mu je i jak potporni stup pa je time pročelje katedrale učinio posve simetričnim. Profesor Damjanović u spomenutom tekstu iz Vijenca pretpostavlja da su možda „upravo ti zahvati i učinili ovaj toranj otpornijim na potres”.
Manje je poznat vrlo zanimljiv detalj iz dugačke povijesti obnove tornjeva zagrebačke katedrale. U južnom tornju tijekom obnove 2014. godine na 102. metru u takozvanoj jabuci tornja (okrugli betonski dio na koji se stavlja križ i u koji su se stavljali predmeti iz vremena obnove poput skulpturica, poruka za buduće generacije…) nađen je pergament s Bolléovim potpisom iz kojeg se nakon restauracije dokumenta uništenog vlagom (dva pergamenta nađena su u malenoj staklenoj kapsuli) može pročitati sljedeće: “A dao dobri Bog, kada iza viekovah opet na javu dodje sadanja spomenica… da se tada nadju svi Hrvati kao dobri katolici, te slavan, složan i slobodan narod”.
Anita Ruso
—
*Isti izvor vrijedi za sve citirane ulomke opisa potresa iz 1880.